Kako biti voljen? Ili možda, kako biti Novak Đoković, a svidjeti se svima? Može dotični (javno) pričati što god poželi, ali to je pitanje koje ga je opterećivalo gotovo od samog početka njegove karijere.
Pritom treba biti pošten i reći kako je neistina da je Nole univerzalno nevoljen, ali mislim da svi jako dobro znamo koje su u tom smislu bile njegove dvije referentne točke. Da stvar bude pomalo i tragikomična, taman kad se učinilo da se ta jednadžba počela rješavati gotovo sama od sebe — tog 12. rujna 2021. Nole je u finalu US Opena po izlasku na teren Arthur Ashe dobio nezapamćenu podršku — dogodila se epizoda u Australiji koja je ostavila trajne posljedice po njegov imidž. Istina je, nažalost, takva da u cijeloj toj (ispolitiziranoj) farsi više nije bilo bitno što su činjenice, ali isto je tako neporeciva činjenica da je i sam Đoković imao svoje grijehe.
Zašto je to bitno za ovu priču? Bitno je zato jer se otprilike tada u Đokoviću počela događati svojevrsna promjena; otprilike tada počela se u njemu gasiti ta zapravo infantilna želja ili potreba da se svima svidi. Neovisno o tome kako vi ili ja percipiramo stvari, bio je to trenutak u kojem je Đoković osjetio duboko razočaranje. Bez neke želje da zvučim patetično poput vojske njegovih uglavnom zatucanih fanova, bilo je razočaran možda ponajprije u nas ljude. A ako su ljudi stvarno takvi, pakosni i neempatični, zar je uopće bitno što oni misle o vama?
U očima prosječnog teniskog fanatika Đoković je imao dva velika grijeha; mogu on i njegovi fanovi tu priču o malom Srbinu prodavati do mile volje, ali istina je takva da su ljudi — barem oni koji tenis prate na razini koja premašuje dva ili tri meča godišnje — osjećali da je fake, a onda i da se, prečesto za jednog šampiona, događalo da se ne ponaša dostojanstveno u porazima.
Đoković se nikad nije ni uklapao u stereotipnu gospodsku viziju tenisa, ali stvar je u tome što to nije ni morao pokušavati. Mogao je samo biti svoj
Mogu prihvatiti tezu da su Roger Federer i Rafael Nadal imali određene geografsko-kulturološke prednosti kad je u pitanju navijačka baza, pa i da su ga mnogi uzeli na zub samo zato jer je odigrao ulogu Partibrejkera, ali ne i klasični srpski mitomanski narativ o tobožnjoj žrtvi. Pa ipak, ono što vi ili ja mislimo ili osjećamo sad i nije toliko bitno; Đoković je nakon epizode u Australiji osjetio duboko razočaranje, a istina je takva da je općenito zbog tretmana u javnosti — zbog svog stava o cijepljenju postao je praktički persona non grata, pa i laka meta na kojoj su se iživljavali medijski križari — imao dobrih razloga za to.
Koliko je god u prošlosti znao biti meta iskompleksiranih idiota koji su žudjeli za samopromocijom, ovo je bilo nešto novo. Bilo je to zapravo duboko privatno pitanje i pitanje njegova integriteta. Pritom je poanta samo razumjeti ga. Bio je to, dakle, trenutak u kojemu mu je na neki način (konačno) postalo svejedno. Bio je to trenutak u kojem je tako, pomalo i nesvjesno, svakako bez PR intervencije. odlučio skinuti masku. Moguće je biti Novak Đoković i ne sviđati se svima. Moguće je biti katkad i prgav, i prkosan, i blago nadrkan, i arogantan, i nema u tome zapravo ništa toliko loše.
“Ukrao sam njegovu proslavu”
Dapače, Đoković se, kao i mnogi šampioni, do određene mjere uvijek hranio konfliktom, ali u međuvremenu je na njega postao još spremniji. Doduše, konflikt je možda u ovom slučaju prejaka riječ, ali novina u cijeloj priči je ta da je u tenis donio dašak (šampionskog) trash talka karakterističnog za neke druge sportove- takvo što prije nije bilo moguće iz više razloga — djelomično i zbog respekta koji morate imati prema Federeru ili Nadalu ili općenito prema konkurenciji — ali svakako da mu u tome nije odmogla i ta u posljednjih nekoliko godina uglavnom slaba konkurencija. Đoković već neko vrijeme u suštini igra psihološke igrice sa sad već bivšim NextGenom ili općenito konkurencijom i utjecaj toga na psihologiju samih mečeva svakako nije nešto što treba zanemariti.
Možda je u tom smislu dovoljno osvrnuti se na njegov omjer u tie-breakovima u zadnje dvije sezone (50-12!). Nole je još i prije imao slične, katkad pomalo podcjenjivačke, ali zapravo iskrene izjave, a posljednja takva dogodila se prije nekoliko dana.
“Ako ne želim biti skroman i želim biti iskren, ja sam taj koji osvaja turnir”, rekao je uoči početka završnog Mastersa. “A ako želim biti skroman, opet sam ja taj koji osvaja turnir.” Na sličan je način Đoković postupio i prije finala Wimbledona s Carlosom Alcarazom, kad je izjavio da je i on sam gladan, pa eto, hajde da sutradan imamo gozbu. Nije to bilo nešto proračunato, ali opet — kad si samo tri tjedna ranije u polufinalu Roland Garrosa izgorio baš zbog veličine meča i svog suparnika, možda u kontekstu psihološke pripreme nije najsretnije čuti takvu izjavu.
Ta teniska verzija trash talka nešto je što zapravo nedostaje sportu, pa i što prgavom Đokoviću sasvim dobro stoji. Nole se svojim ponašanjem, pa i karakterom, zapravo nikad nije ni uklapao u stereotipnu gospodsku viziju tenisa, ali stvar je u tome što to nije ni morao pokušavati. Mogao je samo biti svoj.
Mogao je, na primjer, biti onakav kakav je bio u polufinalu US Opena, u meču protiv nadobudnog te svakako prgavog Bena Sheltona. Bio je to zapravo meč koji je sam Shelton htio odvesti u takve, konfliktne situacije. U suštini se radilo o tome da dotični nije bio uvjeren da će (samo) njegov tenis biti dovoljan za pobijediti Đokovića, pa se odlučio okrenuti upravo toj teniskoj inačici trash talka; Shelton je od samog početka meča odavao dojam čovjeka koji se (navodno) nimalo ne boji Đokovića, a raznim ga je gestikulacijama, potezima, pa i pogledima stao i provocirati. U teoriji to zapravo i nije tako kriva psihologija, ali problem je u tome što je preko puta čovjek kojeg de facto ne možeš isprovocirati; odnosno možeš, ali ti se to na kraju obije o glavu. Ono što je uslijedilo po koncu meča bila je (legendarna) podrugljiva imitacija Sheltonovih proslava.
“Stvarno mi se svidjela Benova proslava”, rekao je uz vragolasti smiješak. “Pomislio sam da je jako originalna pa sam ga odlučio kopirati. Ukrao sam njegovu proslavu.”
Dirigiranje zvižducima
Možda i najveća promjena u Đokovićevu ponašanju dogodila se u njegovu odnosu s publikom. Opće je poznato je da se oduvijek hranio njenom (negativnom) energijom, ali ponovno je dojam da je postao spremniji na konflikt, pogotovo s onima koji to zapravo i zaslužuju. Jer koliko je god on sam, makar i na podsvjesnoj razini ponekad spreman provocirati taj konflikt — znamo da najčešće igra samo još bolje kad se razljuti — istina je takva da na njegovim mečevima često ima budaletina koje su ga spremne na razne neumjesne načine provocirati. Đoković je zbog takvih u prošlosti znao gutati govna, pogotovo u mečevima s Federerom i Nadalom, ali sad je često samo ciničan ili sarkastičan; bilo da šalje poljubac tom provokatoru ili imitira njegovo cendranje nakon što je spasio dvije vezane set lopte.
Doduše, rekao bih da je taj njegov odnos s publikom u zadnje vrijeme poprimio i neku novu dimenziju. Već praktički dva-tri tjedna možemo čitati naslove u stilu da publika provocira Đokovića (i naravno, pogledajte njegovu reakciju!), a većina se tih članaka zapravo odnosila na publiku u pariškom Bercyju, inače možda i najbolju u svijetu tenisa. Đoković je u Parizu bio izviždan u gotovo svakom meču, ali često je djelovalo kao da je to postalo dio nekog de facto folklora. I Đoković i publika znaju i očekuju da će se to dogoditi; oni žele vidjeti tu njegovu reakciju i on im je ne uskraćuje, pa i kad se radi o tome da će uzeti sljedećih osam poena i zaključiti meč.
Upravo u tom kontekstu treba promatrati i ovaj recentni događaj u Torinu, u meču protiv Jannika Sinnera, kad je Đoković ponovno stao pozivati publiku da ga još jače ‘nagazi’, samo da bi u jednom trenutku počeo i (poprilično duhovito) ‘dirigirati’ zvižducima. Pa ipak, dojam je upravo takav da se počelo raditi o svojevrsnoj predstavi u kojoj se valjda konačno svi dobro zabavljaju. Dojam je da ispod tog sloja navodnog antagonizma ipak stoji duboko poštovanje, pa vjerojatno je Đoković u te zadnje skoro dvije godine pokupio i nešto malo više od samog respekta.
I to ne samo zato što je naprosto legenda ovog sporta, već i zato što je tako, pomalo i spontano, konačno odlučio biti svoj. I naravno da nekima, iz sasvim razumljivih razloga, ni takav nikad neće odgovarati.
