I onda ti dođe On. Kao da u romantičnu dramu odjednom ubacite zlikovca. Ili kao da je došao na tu imaginarnu večericu, naglo uzeo stolicu i sjeo za stol, puhnuo i ugasio svijeću te postao strašno drzak: “Momci, stići ću vas, pazite šta vam kažem”, govori dok ga ova dvojica promatraju kao da je previše popio…

Novak Đoković živi za dan kad će po broju osvojenih Grand Slamova prestići Federera i Nadala. Često o tome javno priča, iskren je po tom pitanju, a osobno mi je nevjerojatno da se može nositi s takvim pritiskom koji si očito i sam nabija, pa i da nije izgorio u toj možda pomalo i nezdravoj opsjednutosti. Kako se čovjek naprosto ne umori od dokazivanja…

Ako Nole nešto obožava, onda je to ono kad mu kažete da nešto ne može ili neće učiniti. Sluša to gotovo cijelu svoju karijeru i uglavnom je dokazivao suprotno

Nevjerojatan je i taj njegov ‘bezobrazluk’ i količina samopouzdanja, što za posljedicu ima to da ga se većina suparnika boji; izlaze na teren bez da istinski vjeruju da ga mogu pobijediti — često zapravo i ne mogu — ili se stisnu u nekim ključnim trenucima. Vide ga preko puta mreže i teren se počne doimati nekako manjim, kao da se suzio. Nevjerojatno je i to kako je u stanju brzo izoštriti fokus, odnosno kako je u stanju podići formu kad god mu se prohtije. Eto, tako mu je došlo. Nevjerojatno je da izgubi prva dva seta u finalu Grand Slama, ode u svlačionicu malo popričati sa samim sobom, a onda se vrati na teren kao druga osoba te gotovo kao od šale preokrene meč. Jer, eto, tako mu je došlo.

Nevjerojatno je i to kako uspijeva zadržati motivaciju; jednostavno, kad si toliko bolji od većine drugih, ponekad ti i podsvjesno dođe da si želiš malo ‘zapapriti’ mečeve, učiniti ih većim izazovima… Nevjerojatno je i to kako dominira; njegov tenis kao da ne ostavlja nikakvu nadu u drugačiji ishod osim njegove pobjede i kad je na vrhuncu, pobijediti ga mogu dvojica-trojica igrača. Dijelom smo i zato u finalu često mogli čuti kako publika skandira Stefanosu Tsitsipasu. Dečku koji je zasigurno zaslužio biti ondje, ali koji je doživio još jedan poraz iz kojega će morati štošta naučiti. Nevjerojatno je i to kako ‘crta’ po terenu; često možemo čuti da nema Federerovu eleganciju, ali ne vidim stilski ništa ružno u tome kad počne ‘crtati’ – rano kupiti lopticu, čisto je udarati i razvlačiti suparnika po terenu kao da je od žvakaće gume…

Cici nije bio u zoni

Neku preveliku analizu meča nema smisla raditi. Nole je gubio 2-0 u setovima jer psihički nije bio na potrebnoj razini, a što je možda posljedica velikog psihofizičkog pražnjenja protiv Nadala. Što se voli reći, bio je mrvicu ravan, prazan, emocije gotovo uopće nije pokazivao, kao i protiv Lorenza Musettija, i nisam siguran da su svi u njegovu boksu znali hoće li konačno podići razinu igre.

“Držao sam te dijaloge u svojoj glavi”, rekao je poslije meča. “Uvijek postoje dva glasa unutra: jedan ti kaže da ti to ne možeš učiniti, da je gotovo. Taj glas je poslije drugog seta bio dosta glasan. Osjetio sam da je vrijeme da ovaj drugi glas mora postati glasniji… Počeo sam si to stalno ponavljati i prihvaćati cijelim svojim bićem”, veli.

Od 2018., kad smo pisali da će se vratiti i osvojiti još nekoliko Slamova, a zasad je stao na njih ‘samo’ sedam, Nole je odigrao četiri savršena ili gotovo savršena finala. Godine 2018. na Wimbledonu i US Openu pobjeđivao je 3-0 Kevina Andersona i Juana Martína del Potra, 2019. je u finalu Australije razvalio Nadala, a prije četiri mjeseca samljeo je Daniila Medvjedeva. U ostala četiri imao je periode kad je igrao loše ili nedovoljno dobro za finale i to je kapitalizirao samo Nadal lani, kad ga je pojeo na Roland Garrosu; i protiv Federera u Wimbledonu, i protiv Dominica Thiema u Australiiji, i sada protiv Tsitsipasa imao je rupe, ali sva tri meča je nekako dobio, sve u pet setova.

Ovaj put otišao na toilet break, ostavivši usput mladog Grka da možda porazmisli koliko je blizu čuda… Koliko je nervoza utjecala na Tsitsipasa teško je reći, ali sasvim je moguće da zbog nje nije mogao bistro razmišljati. Inače, i on i Medo proteklih su dana davali slične izjave, one da je najbolje igrati automatizirano i instinktivno, bez overthinkanja, a zapravo su pričali o potrebi da se bude što više u zoni. Cici zadnja tri seta zasigurno nije bio u zoni, kao što je bio protiv Nadala u Australiji, kad je, kako je sam rekao na kraju meča, “letio poput ptičice”. Obeshrabrujuće za njega je to što se osjećalo kao da ne može nikako spriječiti onaj krajnji ishod, ne nakon što se na teren vratio drugi čovjek.

Nole mu u posljednja tri seta nije ponudio niti jednu jedinu break loptu, a pokazalo se i da u tom razdoblju Grk nije imao neki Plan B. U taktičkom smislu nije pokušao skoro pa ništa novo; Tsitipas za igrača s jednoručnim bekendom baš i nema neke fine ruke, što je zapravo atipično, pa mu, recimo, drop ili slice ne dolaze prirodno, ali je u posljednje vrijeme radio na varijaciji koja je, kad igrate protiv zida, nasušno potrebna. Svejedno, nije ju pokušao više koristiti kad su kola krenula nizbrdo, nije pokušavao više miksati brzinu loptice te u krajnjoj liniji, nije razmišljao outside the box.

Krvi žedan

Jedan od onih koji na taj način razmišljaju je Medvjedev, luđak koji je upravo protiv Tsitipasa u četvrtfinalu na suparnikovu meč loptu odigrao underarm servis, a vidim po komentarima da ima puno onih koji još uvijek ne shvaćaju kako se ne radi o nesportskom potezu. I da, odigrao ga je jako loše, izgubio je poen i meč i donio je krivu odluku, ali bitno je gledati širu sliku; Medvjedevu je u karijeri baš takvo razmišljanje donijelo jako puno, a ako želite pobjeđivati Noleta na vrhuncu, ne bi bilo loše da katkad razmišljate izvan zadanih okvira. I nije poanta u tome da je Cici trebao igrati undearm ili što već…

Već možemo čuti i kako će Nole sada zasigurno osvojiti Wimbledon, pa možda i sva četiri Slama ove godine.

Osobno mislim da se to neće dogoditi, i to da neće osvojiti Wimbledon. S druge strane, konkurencija je dosta upitna; Cici i Medo tek se moraju potvrditi u All England Clubu, upitno je kako će igrati Federer i Nadal, a Sascha Zverev još uvijek nije u stanju dobiti top 10 igrača na GS-u… Međutim, ono što želim reći jest da je osvajanje Roland Garrosa, pa Wimbledona, jako težak pothvat, dobrim dijelom i zato jer se psihički nije lako tako brzo resetirati, a ove godine zbog utjecaja korone na kalendar Wimbledon počinje dva tjedna poslije RG-a.

Federer i Nadal uspjeli su to učiniti jednom, dok su bili u svom primeu, a Đoković je obično na Wimbledon dolazio krvi žedan — a tada je najopasniji — jer bi gubio od Nadala ili drugih na Roland Garrosu. Međutim, sve je to u neku ruku mlaćenje prazne slame — jer ako Nole nešto obožava, onda je to ono kad mu kažete da nešto ne može ili neće učiniti. Sluša to gotovo cijelu svoju karijeru i uglavnom je dokazivao suprotno.

Uostalom, ne bi, pobogu, na toj imaginarnoj večerici tako drsko sjeo za stol s ljudima koji su zaneseno pričali da nitko nikad nije igrao tenis poput njih, intimno i naivno vjerujući da više nitko nikad ni neće…