Prije točno osam godina, 4. prosinca 2011. u bolnici u São Paulu ugašeni su aparati koji su održavali Sócratesov život.

Na neki čudan način, baš je bolnica bila ono što je Sócrates imao kao životnu inspiraciju. Nogometaš je postao jer mu je to bila sudbina, šteta je bila potratiti toliki talent koji mu je Bog dao. Trudio se on izbjeći sudbinu; nije trenirao, pušio je, pio i nije živio sportski, ali lakoća kojom se igrao loptom i mekoća kojom se kretao po travnjaku nije mogla biti ugušena. Da su 1982. postojale video igrice koje simuliraju nogomet, Sócrates bi ih učinio nerealnima. Jednostavno, nogomet mu je bio urođen, za njega je bio predodređen.

Revolucionar je postao jer je to morao, nije mogao gledati nepravdu koja se događa oko njega. Bilo mu je tek 10 godina kada je Brazilom zavladala vojna hunta, a knjiga koju je njegov otac zapalio kao simbol smrti slobode mišljenja obilježavala ga je cijeli život. Nije trpio da netko ograničava slobodu govora, a iako je vojna hunta imala sve unutarnje poluge kontrole i vanjsku potporu SAD-a, on je imao nogomet.

Za njega je Corinthians bio više od nogometnog kluba, bio je dašak nade za razvoj slobodnog društva, a Democracia Corinthiana je postala izravna opozicija vojnoj hunti. Bio je to način demokratskog razmišljanja koji je uvažavao različita mišljenja i Sócratesov model je bio direktno usmjeren protiv rigidne vlasti koja je odluke donosila tako da odgovaraju podobnima. Da su 1984. postojale društvene mreže i platforme na kojima je mogao doprijeti do cijelog svijeta, Sócrates bi svojim govorom pred milijun i pol ljudi postao globalni simbol. Ljudi su mu naprosto vjerovali jer nije mogao pustiti da se nepravda događa onima manje sretnima od njega.

Sustav profesionalnog sporta ne omogućava mladom čovjeku ozbiljno školovanje jer postavlja profesionalne zahtjeve puno prije nego što igrač postane profesionalac

Međutim, to se dogodilo nekako samo od sebe, kao splet okolnosti koje se nisu mogle izbjeći. Postao je nogometaš i političar zato što je morao, a ono što je stvarno želio bilo je biti liječiti ljude, raditi u bolnici i spašavati živote.

Igrajući za Botafogo iz Ribeirão Preta, klub od kojeg je njegov rodni grad Belém do Pará bio udaljen tisućama kilometara, s 20 je godina potpisao prvi profesionalni ugovor u kojem je inzistirao da u drugom članku bude zapisano kako može preskakati treninge i utakmice radi predavanja i ispita. On je od doma otišao kako bi studirao, to mu je bio prioritet, a nogomet je bio tek usputna postaja s kojom je financirao svoje potrebe za vrijeme studija.

Profesionalci s 13 godina

Uostalom, dobio je poziv za Svjetsko prvenstvo 1978. u Argentini i odbio ga je jer je pripremao ispit na katedri za pedijatriju i pripreme su mu oduzimale vrijeme koje mu je bilo potrebno da odradi predavanja. Završio je Medicinski fakultet u roku, a paralelno s tim je postigao 101 gol u 269 utakmica za Botofago SP. Tek kad je završio fakultet i kad je postao doktor, s 24 godine, počeo je potpuno profesionalnu nogometnu karijeru igrajući za Corinthians i okrunio je s dva Svjetska prvenstva na kojima je bio kapetan brazilske reprezentacije.

I ne radi se ovdje zapravo o Sócratesu. Taj čovjek je ionako neponovljiv u svakom nogometnom, moralnom i intelektualnom smislu, tako da nema smisla prosječnog čovjeka uspoređivati s njim. Radi se o načinu na koji se on postavio prema nogometu i načinu na koji se profesionalni sport postavlja prema obrazovanju puno prije nego sportaš postane profesionalan.

Kad igrač postane profesionalac i kad se probije na međunarodnu scenu, onda su stvari drugačije. To već znači da je dobio stalni izvor prihoda koji je debelo natprosječan i od kojeg se može formirati dobar životni okvir. Dakle, Luka Modrić ili čak klasa igrača koja igra HNL i koja je negdje na rubu reprezentacije je igrač koji je uspio; jednako kao što je uspio Ante Žižić i, iako je njegov ugovor jedan od najmanjih u NBA ligi, sebi je osigurao egzistenciju. Ako i naprave glupost, a statistike kažu da otprilike 40 posto igrača koji su nastupali u Premier ligi bankrotira unutar pet godina nakon kraja karijere, za to su većinom sami krivi.

Problem je u svim onim modrićima i žižićima koji su došli blizu, ali nisu uspjeli. Oni naprosto nisu mogli uspjeti izgraditi drugačiji život u sustavu s ovakvim pravilima, a takvih je na stotine tisuća.

Postoje, doduše, pojedinci kao Sócrates ili Slaven Bilić koji paralelno s nogometnom guraju i akademsku karijeru, ali glavni problem je taj što je sustav posložen tako da su mladi ljudi sa već 13, 14 ili 15 godina naprosto prisiljeni početi raditi kao profesionalci. Ako želite biti profesionalni nogometaš, onda se već tada morate ponašati kao profesionalni nogometaš i klinci su redom odustajali od srednje škole. Jednostavno, sport im je oduzimao previše vremena da bi pratili svoje obaveze u školi i morali su donijeti odluku da odu u profesionalce puno prije nego im je nogomet zapravo mogao postati posao.

Najpošteniji način da se obogati

Stanje je zapravo isto u cijeloj Europi, nemilosrdni sustav profesionalnog sporta jede i one koji su daleko od toga da postanu profesionalci. Postoji ipak jedna mala razlika.

“U Njemačkoj je jako malo pritiska da popravite svoju društvenu poziciju kroz uspjeh u sportu”, priča Dietrich Weise svoju logiku Raphaelu Honigsteinu u knjizi Das Reboot, u kojoj je objašnjeno kako je Njemačka izgradila novi sustav razvoja talenata.

Weise je kreirao sustav u kojem je centralna ideja bila da svako dijete ima nogometni centar unutar 25 kilometara od kuće, tako da oni koji budu označeni kao najbolji talenti dodatno rade s najboljim trenerima koji dolaze njima. To je osiguralo razvoj najboljih talenata bez da ih je prisililo da odlaze od kuće. Nijemci naprosto nemaju potrebu za tim, jako je malo pritiska da popravite svoju društvenu i financijsku poziciju kroz uspjeh u sportu i priličan broj talentiranih igrača nije uspio iz čistog razloga što roditelji nisu željeli napustiti svoje poslove i živote kako bi djeca dobila priliku razvijati se u nekom od velikih klubova.

Iz te perspektive, stanje u Hrvatskoj je drastično drugačije.

Možete se smijati odluci oca Marcela Brozovića da sina ispiše iz škole kako bi se s 14 ili 16 godina posvetio nogometu, ali živimo u takvom društvu u kojem je to sasvim racionalna stvar. Možete imati diplomu, radne navike i znanje, ali to nije nikakva garancija da ćete se popeti na društvenoj ljestvici jer meritum napredovanja u suštini nisu zasluge. U okvirima funkcioniranja u kojima vam za svaku drugu stvar treba veza i gdje je razina korupcije toliko ogromna, uspjeh u sportu je obično najbrži — ali generalno govoreći i najpošteniji — način da se obogatite.

U Americi je stanje nešto drugačije. Javlja se paradoks društvo u kojem ampula inzulina košta 120 dolara i u kojem se ljudi zadužuju u ogromnim iznosima kako bi završili školovanje, ali sport je usko povezan uz obrazovanje. Jedini način da od lokalne dođete do profesionalne razine je da se probijate kroz akademska natjecanja. Naravno, sasvim je logično da će u takvim okolnostima sustav moralno atrofirati i da je današnji akademski sport u SAD-u premrežen aferama, klijentelizmom i skandalima koji se guraju pod tepih jer novac pokreće svijet, ali on u teoriji nudi nešto što je jako zanimljivo — spajanje lopte i knjige.

Nespojivi pojmovi

Glupo je razmišljati kako se u Hrvatskoj može promijeniti stanje koje je vezano na puno veće tržište i procese na koje ne možemo utjecati, ali porazno je stanje u kojem školski sport u našem društvu gotovo uopće ne postoji. U Njemačkoj i ostatku Europe postoji puno veća povezanost mladih sportaša sa školama. Ne radi se o američkom modelu, naglasak je više na rekreativnom i amaterskom bavljenju sportom, ali sport se povezuje sa školom i najtalentiranijim mladim sportašima se pruža dimenzija koja se kasnije u životu može pokazati presudnom.

Jer sve je dobro dok Brozović napravi to što je napravio i ode u Inter u kojem će zarađivati dovoljno da to ne može potrošiti čak niti glupim odlukama. Ali kad se negdje u procesu između odustajanja od škole i uspjeha na top razini dogodi ozbiljna ozljeda ili nerealan roditelj koji krivo procjeni sposobnost svog djeteta, onda imate čovjeka koji je prekinuo svaki kontakt sa školom i koji ima sve predispozicije postati socijalni slučaj, čime postaje problem s kojim se mora nositi cijelo društvo, a najvećim dijelom nije sam kriv.

Sustav profesionalnog sporta je brutalan i ne omogućava mladom čovjeku ozbiljno školovanje uz paralelno razvijanje karijere jer postavlja profesionalne zahtjeve puno prije nego što igrač postane profesionalac i dovodi do toga da proizvodi novac za nekolicinu na jednoj, a gomilu socijalnih slučajeva na drugoj strani. Danas su knjiga i lopta nespojivi pojmovi i to je ogromni problem.

Iz te perspektive, Sócratesova odluka da zbog faksa propusti Svjetsko prvenstvo 1978. zvoni kao poruka svim mladim sportašima i njihovim roditeljima, nešto što je možda i najvažnija stvar koje se možemo sjetiti kad razmišljamo o njegovoj veličini i nasljeđu koje je ostavio iza sebe.