On je to odbio.

Možda je u tom trenutku iz njega izbio sav nakupljeni egzistencijalistički spleen i besmisao s kojim se godinama hrvao; možda je mislio da će mu zanemariti taj sitni neposluh, kao što su mu nebrojeno puta prije opraštali ekscese i ono što je izgledalo kao manjak zalaganja; možda mu se naprosto nije dalo; možda je htio isprovocirati definitivni raskid veze, prije nego što se u siječnju opet počne pumpati atmosfera fabriciranim pričama o klupskoj kolekciji proljeće-ljeto, što kulminira u srpnju pričama o atomskoj momčadi, a onda se uruši u svoju suprotnost, kolekciju jesen-zima, kad stižu nova poniženja i ismijavanja.

Uglavnom – odbio je. Kakvu lokvu, buraz, kaj ti je?

I tad je bilo gotovo. Ubrzo je, po već nebrojeno puta ponovljenom obrascu, krenula medijska paljba po Jorgeu Sammiru Cruzu Camposu; novi spust na emocionalnom toboganu; spust kakve je proživio već puno puta, jednako kao i uspone medijskim štengama, samo što se ovaj put spuštao do kraja. Do blata u koje nije htio milom, pa ga se bacilo silom. Počelo je u prosincu i trajalo do kraja siječnja.

„Ova vaša desetka igra u krugu od pet metara“

U ovo vrijeme prije tri godine, dok je Sammir još uvijek bio Dinamov igrač pod ugovorom, klupski predsjednik Mirko Barišić ukazao se u intervjuu Sportskim novostima i rekao: „Nije sporno Sammirovo znanje, on je bio jedan od najtalentiranijih igrača u povijesti kluba, ali nažalost i sklon samoubilačkom ponašanju. Ne može tako – dobiješ poziv u reprezentaciju i onda odeš van i napiješ se. Tako dalje nije moglo.“

Priča da bi se Sammir odrekao 6,5 milijuna dolara sve kako bi se vratio i bacio u ono isto blato koje ga u prosincu 2013. nije vidjelo, zvuči pomalo… Pa…

„Zdravko je stalno mislio da će biti bolje, bio je to kao odnos oca i sina,“ govorio je Barišić o njemu u prošlom vremenu i spominjao kako je igraču savjetovao da ode isusovcima ili franjevcima. „Rekao je da će otići, ali nikad nije otišao. Žao mi je što je tako završilo, on je imao priliku postati jedan od najvećih igrača našeg kluba.“

Na kraju, kao završni coup de grace nad donedavnim „profesorom nogometa“ i Domovine Filhom – a sad bitangom, izdajnikom i suicidalnim pijancem – Barišić je isukao navodni ekspertni sud čuvenog Felixa Magatha, s kojim je klub bio pregovarao prije nego što je Zoran Mamić otkrio trenera u sebi. „Ova vaša desetka“, prepričao je predsjednik Magathove riječi, „igra u krugu od pet metara, to više nigdje ne može proći“.

Kao da to ionako nije bila samo malčice karikirana verzija onoga što su svi mogli i sami primijetiti i oko čega su Dinamovi treneri – sve one naivčine koje su tih godina vritnjacima izbacivali iz Maksimira, neke i po više puta – gradili igru. I kao da to što su gradili igru upravo na tome, po Tatinim željama, nije za svakoga od njih bio pouzdani recept za neuspjeh. Jer ne treba vam Saddam Magath da znate kako u suvremenom nogometu nešto takvo naprosto ne prolazi protiv iole ozbiljnijih suparnika.

Kad je bio na vrhu tobogana, njegovi budući dželati skladali su ditirambe u Sammirovu čast i slavili ga kao španera kakav već dugo nije hodao ‘svetim’ travnjakom, a gazda se zaklinjao da će njegov transfer jednog dana oboriti sve rekorde. Na ruke su mu isplaćivane premije za svaki gol neposredno poslije utakmica i to se nije niti skrivalo od javnosti.

It’s over!!!

Nakon nekoliko godina, bio je dulje u momčadi od ijednog drugog igrača i vidio je sve, čak i ako nije baš sve mogao razumjeti. Gledao je 14 trenerskih smjena u svojih sedam godina u klubu. Gledao je kako mlađi i manje talentirani, neki put i njegovi vodonoše, odlaze za multimilijunske iznose, a on je ostajao. Klub se šetao domaćom ligom i Sammir je u tim nastupima nerijetko briljirao, ali u Europi je najčešće bio nemoćan, ponekad i smiješan. Sudjelovao je (relativno) aktivno u internacionalnim stradanjima – u njegovoj je eri Dinamo izgubio 28 od 38 utakmica u skupinama UEFA-inih natjecanja, s gol razlikom 23-74; u posljednje tri godine to se svelo na 16 poraza i dva remija u 18 nastupa i gol razliku 7-47.

Prekasno je shvatio da su priče o raspitivanju velikih klubova za njega u svakom prijelaznom roku bile samo – priče, kao i to da su mu treneri činili medvjeđu uslugu tetošeći ga u strahu od gazde i ograničavajući ga na ulogu kakva u suvremenom nogometu više ne prolazi. Ali je isto tako shvatio i da može manipulirati klubom, koji mu je, iz straha da će propasti ona bombastično najavljivana prodaja, previše toga opraštao. Dovoljno je bilo da se na terenu malo oznoji i pokaže nekoliko šmekerskih poteza. Klub je išao tako daleko da je javnim pismom u njegovo ime emocionalno ucjenjivao izbornika i optuživao ga za rasizam, jer u njegovoj momčadi nije bilo mjesto za „nekoga poput mene“. Klub se uvijek borio za njega, čak i kad je mamuran bauljao i provodio noći u pritvoru, ali zapravo se borio samo za vlastiti interes.

Sammiru je to s godinama postalo kristalno jasno. Usprkos svemu tome, on je uvijek bio i ostao stranac. Jer i domaći dečki često se osjećaju strancima u vlastitom gradu i na vlastitom stadionu, pa kako ne bi i on.

Kakvu lokvu, Zoki, kaj briješ ti?

Završilo je na samom kraju siječnja, kad je Dinamo, između medijskih izvješća o tome kako se momčad „nesumnjivo diže“ tamo negdje na pripremama u Turskoj, šturim priopćenjem dao do znanja kako je Sammir prodan u Getafe za 2,5 milijuna eura (cifru uzmimo s rezervom, jer s Dinamom po tom pitanju nikad ništa nije sigurno).

Sammir je reagirao usklikom „It’s over!!!“ na društvenim mrežama. Bila je to reakcija čovjeka koji je konačno izašao iz nezdrave veze i dobio svoju slobodu.

Megapojačanje

Prije nekoliko godina je Mark Viduka – još jedan stranac koji to ustvari nije bio, ali ustvari jest – u intervjuu australskom izdanju magazina FourFourTwo ispričao zašto je nakon zimskog transfera u Celtic tražio da mu daju nekoliko tjedana slobodno u Australiji. „Morao sam očistiti glavu od svih tih hrvatskih sranja“, rekao je. I on je, kao i Sammir kasnije, neprestano bio korišten u raznim maksimirskim igricama moći. I on se nebrojeno puta penjao i spuštao niz tobogan.

Telesport se ne može pohvaliti time da mu se Sammir uvijek javi na telefon, a nema niti savjetnika koji bi mu suflirao što je u kojem trenutku poželjno plasirati u javnost. Zato ne znamo ništa više od vas o priči da se Sammir želi vratiti u Dinamo. Ono što primjećujemo jest da Dinamo zaostaje šest bodova za Rijekom i da još uvijek nije doveo nijedno pojačanje koje bi mu moglo pomoći da taj zaostatak na proljeće dostigne. Štoviše, nije izvjesno niti da će svi ključni sadašnji igrači dočekati veljaču na Maksimiru.

Možda je doista moguće da se o tome s obje strane ozbiljno razmišlja. Možda Filho ima privatnih razloga zbog kojih se želi vratiti u Zagreb. Možda doista ‘netko’ u klubu i u njegovim medijskim ispostavama misli da bi on bio to ‘megapojačanje’ koje bi se obračunalo s Rijekom – a ne opet supertalentirani, ali nadasve problematični i igrač zastarjelog tipa oko kojega se ne može graditi igra. Ante Ćorić je, uostalom, na najboljem putu da postane isti takav.

Možda, ne kažem. Ali ovako sa strane, priča da bi se Sammir odrekao zagarantiranih 6,5 milijuna dolara – koliko godišnje zarađuje u Kini – sve kako bi se vratio i bacio u ono isto blato koje ga u prosincu 2013. nije vidjelo, zvuči pomalo… Pa…

Lokvu, veliš? Kajgod.