Danas vidimo da je fama bila premala. Dončić je preskočio sve zidove i sa samo 22 godine se formirao u, po mom i ne samo mom mišljenju, najboljeg igrača na svijetu.

NBA prsteni su nešto što ga čeka u godinama koje dolaze, a sva sreća da mu je ove godine izmaknuo jer u suprotnom ne bismo imali priliku gledati možda i najspektakularnije izvedbe u povijesti reprezentativne košarke. Ne zaboravimo, Dončić je sa Slovenijom kao 18-godišnjak već osvojio naslov europskog prvaka, ali tada je ipak bio druga violina sastava pored Gorana Dragića. Tadašnji Junaki igrali su fantastičnu košarku, ali aktualni slovenski sastav još više zastrašuje, u što su se na surov način jučer uvjerili svjetski doprvaci Argentinci kojima je mrežica natrpana do vrha (118 primljenih poena).

On će se silinom svoga tijela uvijek znati dovesti točno gdje želi biti, a potom će njegova božanska ruka dovršiti posao

Dončić je na otvaranju olimpijskog turnira upisao 48 poena, 11 skokova, pet asistencija i tri blokade te tako povezao dvije individualne predstave izvan svake pameti. Još uvijek su svježa sjećanja na njegov marš u Kaunasu kada je u finalu kvalifikacijskog turnira Litvi stavio 31 poen, podijelio 13 asistencija i uhvatio 11 lopti. Međutim, iako su i jedna i druga Dončićeva izvedba apsolutno briljantne, on je ta dva susreta odigrao na bitno drugačiji način, što ukazuje na njegovo bezgranično razumijevanje igre.

Koliko god da je jučerašnji okršaj bio važan, finale u Kaunasu ipak je bilo važnije, susret nakon kojeg nema popravnog. Tribine su bile prekrcane neprijateljski nastrojenim navijačima, stoga je Luka bio svjestan kako ne smije dopustiti da mu suigračima uđe voda u uši. Zato je od samog početka nastojao otvoriti prostor ostatku nositelja: puštanjem Jake Blažiča da preuzme inicijativu s loptom u ruci, traženjem Mikea Tobeyja pod obručem, ustrajnim dijeljenjem lopte na perimetar kako bi opasni slovenski šuteri brzo namjestili ruku…

Brutalna glad za koševima

Koliko god da je samopouzdan, Dončić je znao da onakvu Litvu ne može pobijediti ako mu glavni suigrači ne budu na vrlo visokoj razini u većem dijelu susreta. A u intervalima kada bi ih Litavci uspjeli zauzdati, uzimao je loptu u ruke i išao po poene, ali na za njega ziheraški način. Svi smo svjesni raskoši njegova talenta i malog milijuna načina na koji može ubaciti koš, ali Dončić je u Kaunasu većinom pokušavao jedno te isto — uporno se zabijao u desnu stranu, pokušavajući doći što bliže tabli, gdje se osjeća najkomotnije. I premda su Litavci shvatili kamo cijelo vrijeme pokušava otići, naprosto nisu pronašli način da ga u tome spriječe. S udvajanjem ili bez udvajanja, Dončić si je krčio put do mrežice i ugasio olimpijski san domaćina koji su tako prvi put od stjecanja neovisnosti propustili Igre, dok su se Slovenci prvi put plasirali.

Protiv Argentine smo gledali podosta drugačijeg Dončića.

Slovenski majstor bio je svjestan da igra protiv protivnika s trojicom NBA igrača (kao i po jednim iz Real Madrida i Barcelone) i bogatim internacionalnim iskustvom te da postoji opasnost da njegovi suigrači padnu pod utjecaj treme u olimpijskom debiju. Zato je osjetio kako je nužno da odmah pokaže da ti Gauči nisu toliko čvrsti koliko se čine te da ih on sam može izvozati kako mu se prohtije: susret je otvorio s tri stepback trice, a već do poluvremena ih je zatrpao najraznovrsnijim načinima za paranje mrežice.

Dakle, Dončić protiv Argentine nije toliko razigravao suigrače, prvenstveno je razigravao sebe. No, svojom brutalnom glađu za koševima inspirirao je ostatak ekipe da napravi nešto bez da im on sve podastre na pladnju. Naime, protiv Litve je dojam bio da Slovenci ne mogu ubaciti koš kada Luka ne sudjeluje u akciji, a u manjem obujmu slični problemi javljali su se i protiv Argentinaca. Slovenija u Tokiju može do titule, ali za takav pothvat izbornik Aleksander Sekulić morat će pronaći petorku koja će znati održavati stečenu prednost u 5-10 minuta koliko Dončiću treba za predah.

A možda, kvragu, ni neće. Jer ovog 22-godišnjaka očito ne izbacuje iz ritma ni kad mu suigrači olako prospu 10 razlike u dvije minute, kao što se dogodilo u Kaunasu. Momak se vrati u igru i ponovo izgradi tu prednost kao da je to najjednostavnija stvar na svijetu.

Pregazio ih na njihov način

Zamislite sad kako izgleda mentalna priprema u taborima suparničkih reprezentacija uoči sraza sa Slovenijom.

“Širi smo, bolji smo, mi smo svjetski doprvaci! Dončić je jako opasan, ali možemo ga prikočiti”, takvo je nešto morao zboriti argentinski izbornik Sergio Hernandez uoči susreta, usrdno se trudeći da zvuči kao da u to stvarno vjeruje. I onda njegovi puleni izađu na parket i shvate da ne mogu učiniti apsolutno ništa, da se čovjek poigrava s njima kao s kadetima. Nije teško procijeniti koliko je to razorno za timsko samopouzdanje.

I pored svih (neuspjelih) taktičkih zamki, kod Argentinaca je uvijek prisutna agresivnost na granici prljavog. S njima su nezaobilazni žestoki kontakt-dueli pri kojima se prodori brane s puno popratnih udaraca, od kojih dobar dio ni ne bude suđen. Dončić je sve te udarce otresao (doduše, uz puno buke), a i sam ih je podijelio dobru porciju. Uza sve briljantne koševe, ovaj susret ipak je obilježila jedna drugačija situacija — trenutak kada je s loptom prešao centar i onda laktom izbio dah iz pluća Patricija Garina, koji ga je naganjao čitavu utakmicu, te odmah potom sa zločestim osmijehom priznao prekršaj u napadu. Tim prgavim činom Argentincima je poručio: ne samo da sam vas pregazio, nego sam vas pregazio i to na vaš način.

Argentinci su tvrdi momci, ali jučer su naišli na tvrđeg. Dončić je toliko vješt i jak da mu ni ne trebaju natprosječna brzina i eksplozivnost. On će se silinom svoga tijela uvijek znati dovesti točno gdje želi biti, a potom će njegova božanska ruka dovršiti posao. Više nije pitanje može li on to, nego može li ga itko zaustaviti — Slovenija kao vođu ima nedodirljivog nadčovjeka spremnog da je odvede do zlata.