Subota je, oko pola četiri popodne, kad ulazite u ono što je danas možda i tipična kvartovska birtija. Ovo nije mjesto za svakoga. Ovdje nećete vidjeti majke i očeve s kolicima ili s nešto starijom dječurlijom, već prije prostodušnog luđaka; recimo, bezazlenog tipa koji se vucara kvartom i ispituje djevojke kakve čarape nose, te uglavnom skuplja frkiće u nadi da će pronaći nešto trave. Čim ulazite unutra, osjećate izvjesno olakšanje, jer koliko ste god svjesni toga da je Bog odavno zaboravio na ovo mjesto, toliko i možete razumjeti taj zapravo polusvijet, barem neke u njemu.
Za jednim stolom sjedi tip od oko 50, možda i 55 godina; ne znate puno o njemu, ali dovoljno je da ga jednom pogledate — njegovo je lice blijedo i umorno, a brada nekoliko dana stara, gruba i točkasto crna. On je alkoholičar, jedan od onih koji još kako-tako funkcioniraju.
Naravno, sad se već ‘spojio na dudu’ i anestezija mu malo pomalo počinje djelovati. Sjedi bočno okrenut od televizora na kojem se vrte isključivo sportski kanali, ali samo zato što gleda u onaj na drugom zidu, onaj na kojemu od 0 do 24 gori teletekst, stranica 661. U jednom trenutku reći će vam, s onom boli koju osjećaju samo oni koji se klade, da je umalo pogodio X Partizan i Zadar, utakmicu ABA lige; on djeluje kao tip koji se prije navukao na cugu, ali je, eto, s vremenom valjda shvatio da je anestezija jača ako se i okladiš. Uostalom, ako pogodiš, s tim ćeš parama nastaviti piti.
I za drugim stolom sjedi tip od oko 50, možda i 55 godina; kratko podšišan, proćelav, sijed i uvijek odjeven u sivu Adidas trenirku. S obzirom da često visi na ovom mjestu, još je i svjež u licu. Možda zato što rijetko kad pije pivu, a na pamet vam pada i da je možda uhljeb, iliti čovjek koji živi bez stresa. I on sjedi bočno od onog televizora i pilji u teletekst; on se razumije, ili hini da se razumije, u hokej — na teletekstu sad blinka da je Jyväskylä izjednačila protiv Hämeenlinne, a on ima “oba daju gol prva trećina”. Jedini je problem što na tiketu vjerojatno ima još 25 parova, pa je posebno iritantan kad se nasere na kladomat, onaj aparat za klađenje koji svaka kvartovska birtija naprosto mora imati.
Činjenica da je klađenje postalo integralni dio svakodnevice prosječnog Hrvata samo ide u prilog i onoj tezi da Hrvatska baš i nije neka sportska nacija
Za sat ili dva vremena, međutim, i taj će jedan biti premalo; nije to velika birtija, ali opet, jedan je definitivno premalo, pa razmišljate skoknuti uplatiti si nešto na račun u kladionicu preko puta. Inače, pored kladomata se nalazi stol za kojim se u pravilu karta bela. U pare, naravno. Često je igraju dva tipa u svojim 20-ima, od kojih ste za jednog čuli da je u kreditima do grla, a kasnije ćete saznati da je dečko patološki kockar.
Inače — da, nije to velika birtija, ali našlo se mjesta i za pikado koji se kasnije mora igrati. U parovima, 301, master out i naravno — u rundu. Izgledno je da će rundu kad-tad okrenuti i gazda, inače Hercegovac koji ima problema s izgovaranjem francuskih klubova i tenisača, ali će zato pogoditi svakakve nebuloze. On je jedan od onih za koje pomislite da su možda u plusu, a vjerojatno bi i on sam to rekao; pa opet, čovjek pamti samo plus, zar ne?
Sad je već šest, sedam, osam ili devet sati, a vi ste popili već šest, sedam, osam ili devet pivi; odigrali ste već šest, sedam, osam ili devet tiketa i duboko ste i dobro anestezirani. Na džuboksu udara Ne klepeći nanulama, ali vam se živo fućka. Ne osjećate ništa, a najbolje se osjećate upravo onda kad ne osjećate ništa. Nema tjeskobe. Nema ničega. Ne trebaju vam Normabeli ili Apaurini, barem ne večeras. Vi ste u kvartovskoj birtiji. Na mjestu gdje igra nikad ne prestaje.
U jednom trenu, dolazi vam Ludi Sale i pita vas: “E-e…”, muca. “A buš mi pokazo kak’ se igra ova kladionica?”
***
Subota je, oko pola dva popodne, kad dolazite na obiteljski ručak. Ulazite u stan kojim dominira prostrani dnevni boravak i isti onakav televizor kao u svakoj birtiji. Gori teletekst, stranica 661. Za trosjedom sjedi stariji muški član obitelji koji stavlja naočale i počinje studiozno promatrati svoj listić, kao da mu se istovremeno divi, ali i po tko zna koji put promišlja može li proći. Na teletekstu blinka: Traktor iz Čeljabinska poveo je protiv Magnitogorska, a on zaokružuje — prošlo je više golova, prošao je prvi par, a to mu je sjelo poput aperitiva prije ručka.
On je branitelj i za stolom se nikad ne priča o politici. Ili, ako se priča, treba birati riječi. Znate da je razočaran onime u što se pretvorila njegova Hrvatska, kao i neki drugi za stolom, ali znate i da oni žive u prošlosti. Tu su još dvije ženske članice obitelji i još nekoliko muških, a dominantna tema razgovora je sport, odnosno ubrzo i neminovno — kladionica. Razgovor možda djeluje autentično u tom trenutku, ali u suštini, on je reciklaža jednog te istog
“Manchester bi danas trebao dobit…”, “Zadnji put sam ih odigrao pa su me zajebali…”, “Ajačo je dobar doma…”, ili, na koncu, ona ultimativna teorija prosječnog kladioničara: “A da si odigrao oba daju, ostalo bi 1-0”.
Da, svi su oni prokleti.
Ručak još nije završio, a pojedini muški članovi obitelji dižu se i provjeravaju blinka li što na teletekstu. Drugi su parovi već počeli. Još samo njih 10. Ili popravni.
***
Srijeda je, otprilike 15 do šest, kad dolazite na hakl i ulazite u svlačionicu. Ni minutu kasnije, dečko od 20 i kusur godina načima temu — kladionice. Najradije biste mu rekli da odjebe i da vam se živo jebe, ali naravno da nećete to učiniti, već ćete hiniti zainteresiranost. Atalanta je sinoć zaradila sedmi i osmi korner u sudačkoj nadoknadi i donijela mu tri i pol hiljade. Ili odnijela? Nakon hakla, krajičkom oka primjećujete da svaki put odmah vadi mobitel i provjerava Rezultati.com. Igra nikad ne prestaje.
***
Klađenje, kao što ste možda primijetili ili osjetili na vlastitoj koži, i nije osobito produktivna djelatnost. Ukoliko se odvija na svakodnevnoj bazi ili ako veći dio svojeg slobodnog vremena ulažete u kladionicu — listate ponudu, slažete tikete, drobite o zicerima i prokletstvu koje vas je snašlo i tko zna još o čemu — te na koncu, piljite u teletekst ili mobitel, često u lokalnoj birtiji, takvo što vjerojatno dosta precizno govori o tome koliko ste u duhovnom smislu bogati ili siromašni. Ukoliko se pak redovito kladi jedan poveći dio ljudi u pojedinom društvu, onda takvo što dosta precizno govori i u kakvom društvu živimo, ili koliko smo se kao društvo srozali te, ako hoćete, postali i društvo idiota.
Danas zato nismo i nećemo u toj mjeri klađenje povezivati s patološkim oblikom kockanja — jer čini se da ono, barem zasad, ne predstavlja značajniji društveni problem niti odskače od europskog prosjeka — već nas više zanima ta možda i pomalo prešućena i teško opipljiva kultura klađenja u Hrvatskoj. Nje smo, barem neki od nas, poprilično svjesni, ali s druge strane kao da ne znamo što bismo s time.
Teško je precizno odrediti koliko se Hrvata svakodnevno kladi, ili to radi makar nekoliko puta tjedno, jer nema dovoljno relevantnih istraživanja; od nekih dosadašnjih procjena mogli bismo reći da se radi o brojci od 200-300.000 građana, možda i više. Zanimljivo, nakon što su 2014. uplate u kladionicama dosegla rekordnu razinu od 5,76 milijardi kuna, ta je cifra u sljedećim godinama ponešto padala; to, međutim, nije značilo da je veći broj ljudi odustao od klađenja, već se zbog poreza uvedenog na sve dobitke jedan dio igrača prešaltao na strane online kladionice koje nude puno povoljnije uvjete klađenja. Prošle je godine ta ukupna brojka opet, unatoč porezu, otišla preko pet milijardi kuna.
Bilo kako bilo, kladionice, birtije s kladomatima i reklame su svuda oko nas, pa smo i po broju uplatnih mjesta u odnosu na broj stanovnika, barem donedavno, bili u europskom vrhu. Dovoljno je tako, da malo osjetite svoj kvart, a da ne pričamo o manjim gradovima i ruralnim sredinama u kojima se besperspektivnost i miris očaja bitno jače osjećaju.
Jasno, ta percepcija ovisi i o užoj socijalnoj okolini u kojoj obitavate, ali u principu se radi o, nazovimo ih tako, ‘tihim kladioničarima’ čije se klađenje uzima kao društveno prihvatljivo isključivo zato što ono nije patološke prirode. Oni inače čine većinu kockara i, kako ih poprilično točno opisuju Robert Torre i Josip Zoričić u svojoj knjizi Kockanje i klađenje: od zabave do ovisnosti, oni su tzv. socijalno neupadni ili funkcionalni kockari koji “uspješno kontroliraju svoj dnevni ili tjedni kockarski novčani baždar, a ekscesno kockaju veoma rijetko, i zato su tzv. tihi i mirni socijalno i psihološki neupadni kockari. Većina osoba s problemom kockanja naivno drži da nisu ovisni samo zato što nisu (disfunkcionalni) kockari.”
Naravno, profil ljudi koji se klade u pravilu je raznolik, a uzroci popularnosti su i nešto kompleksniji, ali u Hrvatskoj, pa i u nekim drugim postsocijalističkim zemljama, imate veliki broj tranzicijskih gubitnika, ljudi koji su imali velika očekivanja od sloma jednopartijskog sustava i uspostave demokracije, ali ekonomsko blagostanje i pravedniju državu nisu dočekali. Drugim riječima, u velikog broja građana nastao je golemi jaz između želja i stvarnih mogućnosti. Na hrvatskom primjeru možemo pričati o ratnoj generaciji, o tim frustriranim i izgubljenim braniteljima koji se daju manipulirati i dan-danas drobe o komunjarama — barem jedan njihov dio — a onda i o ljudima slabijeg obrazovnog statusa koji rade za crkavicu ili o nezaposlenima koji se pomažu od fuša, pa do umirovljenika i slično.
Loša tranzicija i dugotrajna društvena kriza generirale su nezadovoljstvo, a onda i apatiju i u mlađih generacija, a među njima se možda najviše izdvajaju upravo kvartovski hahari — oni koji, da citiramo TBF, u kvartu piju pive bez perspektive, a dokolicu im u znatnoj mjeri ispunjavaju i kockanje i klađenje. Recentna istraživanja pak otkrivaju kako se nova generacija kladioničara ‘odgaja’ već duže vrijeme i među srednjoškolcima, što možda i nije čudno kad vidite njihove uzore.
Bilo kako bilo, sigurno je da izvjesni dio kladitelja svoje nezadovoljstvo i frustracije, između ostalog, liječi upravo kroz klađenje koje, prema uvriježenoj sociološkoj teoriji, predstavlja ispušni ventil za frustrirane elemente u društvu. Ono na neki način, isto poput alkohola, korigira i kontrolira društveno nezadovoljstvo; ili je u tom živopisnom i realnom prikazu, posebice u kombinaciji s alkoholom, vrlo jak i učinkovit anestetik. To ih drži, reći će vam neskriveno mnogi od njih.
Činjenica da je klađenje postalo integralni dio svakodnevice prosječnog Hrvata samo ide u prilog i onoj tezi da Hrvatska baš i nije neka sportska nacija. Hrvati se, u odnosu na većinu europskih nacija, manje bave sportom, a zbog toga što je velika većina klupskog sporta uništena, ne može se ni odgojiti publiku koja ima naviku pohoditi sportska zbivanja. Umjesto toga, imate kompleksaše i malograđanštinu koja voli evente, preseravanje pred kamerama, a onda i gostiti se besplatnom klopom i cugom, te tu takozvanu jednokratnu publiku, ekipu koja se loži samo na euforiju. A onda, čini se, imate i kladitelje ili — možemo li sad već reći? — i naciju kladitelja. Hrpetinu svakojakih tipova koji su gotovo svakodnevno anestezirani i u svojoj paralelnoj stvarnosti lišeni, između ostalog, i bilo kakvog kompleksnijeg razumijevanja sporta.
Ili, grubo zvuči, ali je nažalost tako — masu idiota koji svakodnevno pilje u teletekst. I koji su samo podsjetnik na ono da smo jedan dio društva naprosto izgubili.
