Travanj 2007. Najokrutniji mjesec, riječima T.S. Eliota — prvo za navijače na Stamford Bridgeu, a onda, tjedan dana kasnije, i za one na Mestalli. David Silva je upravo zabio jedan od najboljih golova u posljednjih nekoliko godina u Ligi prvaka. Bilo mu je 20 godina, igrao je za Valenciju i nije bio svjetski i europski prvak. Nije još zabio u finalu Eura, nije proveo 10 godina u Manchester Cityju kao jedan od njegovih najboljih igrača dok su treneri dolazili i odlazili.
Primio je loptu u blizini centra na lijevom boku. Prvi pas prema Vicenteu nije prošao, a onda je odlučio ubrzati vrijeme i bljesnuti u Engleskoj tri godine prije prelaska u Premier ligu. Današnji xG modeli otpisali bi taj pokušaj udarca spekulativnim i gotovo neizvedivim; treneri uporno upozoravaju da su takvi pokušaji rasipni i da samo poklanjaju loptu suparnicima, ali Davida Silvu nije bilo briga; ni udaljenost ni kut nisu bili optimalni, ali čak niti Chelsea — onaj neprobojni Chelsea pod vodstvom Josea Mourinha — nije imao odgovor.
Silva je tada igrao svoju prvu sezonu u Valenciji i treću u karijeri, nakon što je proveo prve dvije na posudbama u Eibaru i Celti.
Sada igra svoju 19. i više nije klinac koji u Baskiji želi dokazati da ima nešto za pokazati; sada igra kao tihi, ali i neupitni lider Real Sociedada, s kojim je nedavno produljio ugovor. Bit će 38 godina kad mu istekne.
Osvojio je sve, a o njemu se pričalo najmanje od velikih veznjaka 21. stoljeća
Chelsea je u tom četvrtfinalu na Bridgeu na kraju izjednačio pogotkom Didiera Drogbe, a nakon toga pobijedio na Mestalli i izbacio Valenciju iz Lige prvaka. Silvin je gol, međutim, uvjerio Luisa Aragonésa da mali ima ono što je potrebno da se uklopi u španjolsku reprezentaciju koju je pripremao za slavu na Europskom prvenstvu 2008. u Austriji i Švicarskoj.
Međutim, bilo je to neko drugo vrijeme. Pep Guardiola još nije bio postao trener, Leo Messi je bio samo još jedan u nizu silno talentiranih tinejdžera, a Silva još nije bio kompletan veznjak i jedan od najboljih igrača u povijesti Španjolske i Premier lige. U vremenu u kojem je 4-2-3-1 bilo nova paradigma, Silva je započeo kao tipični izdanak španjolskog nogometa; brz, direktan, tehnički perfektan. Te je večeri na Bridgeu igrao ‘u rupi’ iza Davida Ville, s kojim je imao gotovo podsvjesnu vezu, ali njegova urođena profinjenost s obje noge značila je da može igrati na svakoj od triju pozicija iza napadača. Klasično lijevo krilo koje dribla i centrira? Da. Invertirano lijevo krilo koje se otvara na desnu nogu za šut? Naravno. Sve to, ali na desnoj strani? Bez problema.
Liga prvaka je sve bliže
Nikad nije zaigrao, niti ikad hoće, za Barcelonu ili Real Madrid, što ga čini iznimkom u jezgri reprezentativaca koji su sačinjavali španjolsku zlatnu generaciju. Usprkos tome je Španjolsku, koja je između 2007. i 2012. osvojila tri uzastopne titule — Euro, Mundijal, pa opet Euro — bilo teško zamisliti bez njega.
U Austriji i Švicarskoj igrao je centralnije, u liniji s Andrésom Iniestom i Xavijem, ispred Marcosa Senne kao osigurača, a iza Ville i Fernanda Torresa. U Južnoj Africi je krenuo na krilu, ali je izgubio mjesto u udarnoj postavi nakon poraza od Švicarske, kada je Vicente del Bosque odlučio žrtvovati stabilnost za širinu koju mu je nudio Pedro. Dvije godine kasnije bio je svugdje od centra do kaznenog prostora. Kruna njegove reprezentativne karijere zasigurno je bio pogodak u finalu Eura 2012., prvi od četiri španjolska. Te večeri u Kijevu i on i Španjolska doživjeli su zenit.
Prošlo je 10 i pol godina, a on i dalje igra kao u Londonu 2007. ili u Kijevu 2012. Možda ne više na toj tehničkoj razini, ne više toliko brzo ili nezaustavljivo, ali s ništa manje čarolije u dodiru. U Real Sociedadu se odvija treći čin njegove karijere; talentirani klinac iz Valencije postao je jedan od najboljih veznjaka svijeta u Cityju, a sada je s 37 godina, baš kao Luka Modrić u Madridu, još uvijek nositelj u jednoj od najatraktivnijih i najzanimljivijih momčadi u ligama Petice.
City je napustio na svom vrhuncu, nakon sezone u kojoj je podijelio 10 asistencija i zabio šest komada. Merlin ili El Mago, kako su ga zvali suigrači i navijači, vratio se u domovinu nakon četiri osvojene Premier lige, dva FA Cupa i pet Liga kupova. Prvotno je pregovarao s Lazijem, ali je La Realu hitno trebala zamjena za Martina Ødegaarda, kojeg je Madrid povukao s posudbe. Suočen s rupom u srcu momčadi, Sociedad ju je popunio svjetskim prvakom.
Cijeli transfer dogovoren je u manje od 24 sata — Sociedadov igrač Nacho Monreal saznao je da će igrati sa Silvom dok je čitao jutarnje novine. Cijela priča tada se činila malo bizarnom — da, Sociedad je usred vrlo zanimljivog projekta, ali neće se u skorije vrijeme boriti za titulu; da, Silva je legenda, ali na ljeto 2020. bile su mu 34 godine. Sve je slutilo na konvencionalan, tužan kraj velike karijere.
Pa ipak, Silvina karijera imala je strukturu klasičnog romana, a njegov epilog izgleda kao poglavlje iz avangardne novele.
Kad je Real Sociedad 2. svibnja pobijedio Real Madrid, on je odigrao svoju najbolju utakmicu sezone ne samo zbog asistencije u pobjedi 2-0. Protiv Madrida je 37-godišnjak odigrao kao da mu je i 20 i 25 — istovremeno zadnji vezni, regista koji ne gubi loptu i diktira tempo, krilo i desetka: 95 posto uspješnih dodavanja, 86 dodira, devet osvojenih lopti, pet uspješnih startova, tri ključna dodavanja. Merlin iz Arguineguína protiv crne magije europskih prvaka. U sljedećem kolu, prošle subote protiv Girone, odigrao je još bliže golu, odmah iza norveškog diva Alexandera Sørlotha, i zabio gol. Sociedad je trenutno četvrti, s pet bodova više od Villarreala. Do kraja sezone još je samo četiri kola, Liga prvaka sve je bliže.
Bez obzira na to hoće li je njegova momčad uhvatiti ili ne, David Silva će sigurno biti i dalje tu. Podcijenjeni čarobnjak koji je svoj drugi dom pronašao u San Sebastiánu. Igrač koji je osvojio sve, a o kome se pričalo najmanje od velikih veznjaka 21. stoljeća zato što ni sam nije baš volio pričati. Barem ne ispred mikrofona. Njegov jezik pripada terenu, rondu i vječnom idealu španjolskog nogometa: uzmi loptu, dodaj loptu.
