“To ti je tak” ili “to ti je to”, više je puta tijekom našeg razgovora ustvrdio Hrvoje Štrok, dajući mi do znanja kako je njegova karijera otišla smjerom kojim je otišla i kako o nekakvim ‘stranputicama’ zapravo ni nema puno smisla pričati.
Ali to vam je naprosto tak — kad razgovarate s ovakvim nogometnim šmekerima stvarno se ponekad teško suzdržati, odnosno teško je ne preispitati što je moglo biti i kojekakve ostale gluposti. Jer kada netko ima taj nepredvidljivi šmek na terenu, pomalo vam prirodno dođe pomisao kako bi njegov nogometni put trebao biti ponešto bogatiji od tumaranja po hrvatskim pašnjacima. Pa i sam Štrok zna kako je to čekati plaću po nekoliko mjeseci, ali i kako je zbog ozljede izbivati po devet mjeseci.
Ali kad dobijete ovakav odgovor, padne vam nekakav kamen sa srca i postane vam još jasnije zašto volite ovog igrača. Uostalom, je li bolje osvojiti tamo neko indonezijsko ili štatijaznam koje prvenstvo, ili je slađe pokoriti Dinamo i Hajduk u domaćem? I, okej, da, u egzistencijalnom smislu vjerojatno bi mu bilo mudrije da je nakon toga napustio Hrvatsku ali, eto, to ti je tak. I kaj ćemo sad?
“Ja sam takav lik, uvijek sam davao cijelog sebe i valjda su ljudi to prepoznali.”
Za početak bismo vam mogli reći kako s Hrvojem sjedimo u kafiću u Zaprešiću, u koji obično nakon jutarnjeg treninga s Interovim mlađim pionirima zalazi na kavu.
“Bilo da je trening u pet ujutro ili u ponoć, ja ću sigurno doći”, kaže Hrvoje u jednom trenutku, objašnjavajući svoju nogometnu logiku te pritom želeći reći kako današnji klinci baš i nemaju takve spartanske navike. “Stvarno sam po tom pitanju bio fanatik”, nastavlja, a s vremenom postaje jasno kako zapravo ni nema razloga pričati u prošlom vremenu kad je ova tema u pitanju. Naime, Štrok i dan-danas, s 38 na leđima, dvaput tjedno odlazi na trening u Rakov Potok, gdje još uvijek dijeli 90-minutne lekcije. “Dobro, tu i tam ne dođem na trening”, ipak mi priznaje.
“Joj, on jede kolače”
Zajedno smo proveli taman jedno nogometno poluvrijeme i malo detaljnije pretresli njegovu karijeru, koja je započela — a gdje drugdje — na školskom igralištu, onom u Gajnicama. I nema previše smisla naširoko prepričavati gdje je i kako Štrok igrao, već si nekako mislim kako bi on zasigurno volio da spomenem Zdenka Kobešćaka, koji ga je u Dinamovu omladinskom pogonu — u generaciji s Jerkom Lekom i Domagojem Abramovićem — u tehničkom smislu jako puno poučio te ga oblikovao kao finog igrača. Trebao je potom Štrok kratko vrijeme zaigrati za seniore u Ponikvama, pa se otići u NK Zagreb afirmirati, kako bi 2003. ponovno stigao u svoj Dinamo.
“Ne mogu reći da sam bio nezadovoljan, naigrao sam se dosta”, odgovara na činjenicu kako je u Plavima najčešće bio 12. ili 13. igrač, a ja ne mogu odoljeti pa ga pitam — što je bilo s onim povijesno najgorim Dinamom iz sezone 2004./2005.? “Glupo je, ali ni danas ne mogu dokučiti u čem je bio problem”, kaže te dodaje kako je na papiru to bila jaka ekipa. “Naravno da nismo mislili kako ćemo završiti u Ligi za bedaka…”. A tko jest?
Nosio je Štrok tada u Dinamu ‘sedmicu’, pa mu kažem kako je prije nekoliko godina jedna takva prodavana za 300 kuna na Njuškalu.
“Valjda je to fer cijena”, smije se, kao da mu je neugodno. ‘Desetku’, koja bi mu zapravo najbolje pristajala, nije nosio ni u Rijeci, koja ga je uzela kada “nije imao ništa” i gdje je godinama bio jedan od nositelja igre. Pa, ipak, nedavno mu se konačno ‘smilovao’ Antonio Franja, njegov dobri prijatelj, te mu je predao u malonogometnoj ekipi Promotion Playa. Štrok je godinama s tom ekipom igrao Kutiju Šibica, dvaput je osvajao, a 2012. je proglašen najboljim igračem turnira. Mnogi su tada govorili kako izgleda “nikad tanje”, pa se logičnim nameće sljedeće pitanje — je li stvarno imao problema s pokojom kilicom previše?
“Ja mislim da je to bilo prenapuhano”, odgovara dok ga odmjeravam i sve si više mislim kako mu zapravo vjerujem. “Puno mi je ljudi reklo da televizija uvijek doda koju kilu”, nastavlja malo slobodnije, a prisjećamo se i kako je svlačionicu dijelio s “debelim” Nikom Kranjčarom. “A to ti je tak… Jednom kad krene priča”, kaže, pa ta priča dobiva neočekivani nastavak: “Kad smo se Niko i ja družili, govorili su da jedemo kolače i štajaznam”, priča s nevjericom. “A ja ti, na primjer, uopće ne volim kolače. Znači, fakat ih ne jedem”. No, opet, dok su Kranjčaru mlađem takvo što spočitavali, čini se kako su ljudi Štroka doživljavali romantično baš zbog tog navodnog viška kila. “To su oni napisali u novinama i onda gdje god ja dođem — joj, on jede kolače.”
“I to je cijena toga kaj sam ostao u Hrvatskoj”
Zapravo je stvar prilično slična i kad spomenemo pokoju čašicu previše. Mnogi kojima sam rekao da imam intervju sa Štrokom odmah su nabacili i taj romantični veo. Drugi su pak bili svjesni kako Hrvoje voli preveč cugnuti jedino Coca-colu.
“Evo, vidiš… To ti je to, netko to ovak veli il’ napiše i bok”. Što on misli, zašto ga ljudi vole? “A ne znam”, započinje malčice zateknut pitanjem. “Ja sam dinamovac od glave do pete, ali nije slučajno to što me Rijeka i Armada vole”, kaže odmjereno, ali i ponosno. “Ja sam jednostavno takav lik, uvijek sam davao cijelog sebe i valjda su ljudi to prepoznali.”
Pošto se jednom bio povezivao s Hajdukom, bi li on kao pravi purger zaigrao za najvećeg rivala?
“Nakon što je Niko otišao, rekao sam si da je sve moguće”, odgovara iskreno, pa priča kako su ga Splićani toplo dočekali prošle godine na turniru Četiri kafića. “Kad me čovjek tamo predstavio, stvarno sam dobio veliki pljesak”, kaže ponosno. “Tak da, eto… I to je cijena toga kaj sam ostao u Hrvatskoj.“
Na utakmici protiv Maribora, u kolovozu 2003., Štrok je u igru ušao u 57. minuti umjesto Ante Tomića. Dva tjedna uoči te utakmice bio je ozlijeđen pa je bilo upitno hoće li uopće dospjeti u zapisnik. Te su večeri na Maksimiru Bad Blue Boys stvorili jednu od onih uzavrelih, paklenih atmosfera, ali Slovenci su nakon prvog poluvremena vodili 1-0, s time da je prva tekma završila 1-1. Gosti su vodili i u trenutku kad je taj 167 centimetara visoki ‘pikavac’ ušao u igru, s onim dresom koji je morao dobro utuknuti u gaće kako mu ne bi baš toliko smiješno pristajao. Ni dvije minute kasnije, Štrok se sjurio s centra prema šesnaestercu, uspio se nekako izmigoljiti čak trojici gostujućih igrača, a potom i na nekih 20-ak metara iznuditi slobodni udarac. Andre Mijatović elegantno je zaobišao zid za 1-1, a valjda ni minutu kasnije Štrok je gurnuo Kranjčara u zicer, koji je ovaj baš fino uprskao. I opet ni minutu kasnije, taj je vižljasti mladić proigrao Dinu Drpića, koji je s više od 30 metara, spretno i sretno, zabio za 2-1. Sve to stalo je u tih pet-šest minuta nakon Štrokova ulaska.
Hrvoje mi je, zbog mojeg prilično glupavog pitanja, ispričao kako mu je to bila možda i najbolja utakmica u karijeri. Pa, opet, čini se nekako nepravednim nazvati je najboljom i zapravo bi bilo točnije reći kako mu je ona bila jedna od najdražih. Jer Štrole je bio puno veći od te jedne utakmice. Uostalom, dođite se uvjeriti na ovogodišnju Kutiju kako on to još uvijek jest. Bio je to zapravo samo jedan mali fragment u karijeri ovog rastom malog, ali dušom velikog nogometaša.
