HEP logo generalni partner Telesporta

Federico među zvijezdama

Chiesa nikad nije bio samo tatin sin. Dapače, možda postigne i više od starog Enrica

Zadnja izmjena: 7. siječnja 2021.

Ime Enrica Chiese zvoni u ušima svakom tko je, makar ovlaš, popratio onaj golemi val popularnosti Serie A kroz 1990-e. Između ostalog, osim onaj matične mu Sampdorije, s kojom je osvojio Kup pobjednika kupova, Chiesa je u karijeri nosio i Lazijev, Parmin i Fiorentinin dres. U Parmi je činio ubojiti napadački tandem zajedno s velikim Hernánom Crespom i ondje 1999. osvojio talijansku Coppu i Kup UEFA, dok je u Fiorentinu stigao kao ‘dokaz’ klupskih vlasnika Gabrielu Batistuti da imaju ozbiljne ambicije.

Enrica je, postignućima unatoč, donekle i sputala činjenica da je bio dio te i takve Serie A, u kojoj je konkurencija bila ogromna. Iako je bio dio talijanske reprezentacije i na Euru 1996. i na Svjetskom prvenstvu 1998., za nju je nastupio samo 22 puta u rasponu od pet godina. Istini za volju, vrijeme na vrhu — nakon što je uspješno popunio rupu nastalu Batistutinim naknadnim odlaskom — presjekla mu je teška ozljeda križnih ligamenata u rujnu 2002. Enrico se vratio, ali nikada više na toj razini; Fiorentina je u međuvremenu, uslijed financijskih poteškoća i kontroverzi, demotirana sve do Serie C, što je značilo i da Chiesa mora pronaći novi klub, ali i da kao miljenik Violinih navijača za njihov više neće nastupati. Za njega je to bio prerani kraj karijere na stadionu Artemio Franchi, ali ne i za njegovo kultno prezime.

Sina Federica je dobio baš dok je igrao u Parmi i kada mu je mali pokazao sklonost nogometu, Enrico nije dvojio ni trenutka u kojem smjeru ga želi uputiti.

Upisao ga je u školu nogometa u Settignaneseu, klubu iz mjestašca naslonjenog na Firenzu u kojem ga je trenirala Fiorentinina ikona iz sredine prošlog stoljeća, Kurt Hamrin. Međutim, za razliku od starog, Federicov put u profesionalni nogomet nije bio jasno trasiran. Unatoč trudu i radu starog Violina krila, Chiesa junior se nije najbolje snašao kada je dobio prigodu u ‘matičnoj’ Fiorentini. Štoviše, ondje su ocijenili kako problema ima i s fizičkim predispozicijama koje su mu se sporo razvijale, ali i s tehničkima.

Fiorentina je bila odlučna u namjeri da po svaku cijenu izbjegne kapetana i sina klupske ikone prodati ponajvećem rivalu. Ali se sve činilo neizbježnim

Prva pomisao bi većini, naravno, bila ona da je stari iskoristio svoj utjecaj kako bi malom dali još jednu prigodu u klupskoj akademiji, iako bi realno velika većina ‘obične’ djece tu već krenula u nekom drugom smjeru. Najbolji dokaz da je pak i stari Enrico bio realan stigao je kada je Federica upisao u međunarodnu srednju školu u Firenzi koja nastavu održava na engleskom jeziku. Želio je sinu pružiti adekvatno obrazovanje, vidjevši da od nogometa vjerojatno neće biti puno, a sam Federico je po završetku srednje škole upisao i Tehnički fakultet, sa željom da postane inženjer.

No, san o nogometnoj karijeri i dalje je bio živ.

Na oku ljutog rivala

U Fiorentini je ipak uspio napredovati do Primavere. I opet se mučio sa iskorakom; potpisao je ugovor s Fiorentinom, ali je isporuka golova u toj kategoriji bila razmjerno mala. I da nije u tom trenutku trener prve momčadi bio Paulo Sousa, Federico bi vjerojatno sada negdje rukovodio kakvim tehničkim odjelom ili sjedio u nekom uredu. Portugalac je primijetio Chiesu u tim utakmicama, ali je u njemu vidio kombinaciju igračkih sposobnosti koje bi puno bolje pristajale u drugačijoj ulozi.

Naime, Chiesa junior je čitav put u omladinskim kategorijama razvijan kao najistureniji napadač, što nikako nije odgovaralo njegovoj konstituciji. Sousa je obavio par razgovora s njim i zaključio kako ima ideju koja bi mu mogla karijeru usmjeriti u drugom pravcu.

Sousa je toliko vjerovao u svoju viziju Federica da mu je povjerio debi u seniorskoj momčadi na gostovanju u Torinu kod Juventusa. Iako ga je zamijenio već na poluvremenu te utakmice — koju je Fiorentina izgubila 2:1 — Juventus će mu od tog prvog pravog trenutka u profesionalnom nogometu ostati lajtmotiv. Mržnja dvaju klubova seže u daleku prošlost, još otkako je Juve u prvom međusobnom ogledu natrpao mrežu Viola s čak 11 golova, a posebno je postala intenzivna u borbi za scudetto 1982., kada je Juventus u posljednjem kolu pretekao Fiorentinu golom iz sumnjivog jedanaesterca. U Firenzi to nikada nisu zaboravili.

Naravno da san o osveti nikad nije iščeznuo, dapače. Novu nadu dala baš generacija talenata koju su predvodili sinovi dviju igračkih ikona: Federico Chiesa i Giovanni Simeone, Cholov sin koji se Fiorentini pridružio iz Genoe malo nakon Chiesina debija za prvu momčad. S El Cholitom u vrhu napada, Chiesa se sasvim oslobodio u ulozi koja je za njegove karakteristike bila puno prirodnija, a to je ona u kojoj traži prostor ulascima u sredinu sa krila. U 153 utakmice za Fiorentinu zabio je 34 gola i dodao 25 asistencija, a svojim radnim navikama i skromnošću zavrijedio je i kapetansku vrpcu. Stigao je i poziv u reprezentaciju a Federica je na prvu reprezentativnu prozivku u Coverciano autom dovezla majka, pošto nije još imao ni vozačku dozvolu.

Prezime Chiesa ponovno je bilo glavno u Firenzi. Ali opet ne zadugo.

Federica su dobre igre dovele na radar talijanskih i europskih velikana. Jedan od tih klubova je, kao i uvijek kada su u pitanju talijanski talenti, bio i Juventus, koji ga je već pikirao u ljeto 2019. Međutim, Fiorentina je bila odlučna u namjeri da po svaku cijenu izbjegne kapetana i sina klupske ikone prodati ponajvećem rivalu, bez obzira na njegovu platežnu moć. Na kraju je ispalo tako da je pandemija koronavirusa samo usporila taj proces, ali se sve činilo neizbježnim, pogotovo kada je Juve početkom prošlog listopada potvrdio da Douglasa Costu šalje natrag u München na posudbu. Fiorentina je na kraju ponovno pala zbog financijskih poteškoća i tih potencijalnih 60 milijuna eura — koliko bi iznosila otkupna cijena s bonusima nakon isteka dvogodišnje posudbe — na kraju je prevagnulo. Barem klubu, nikako ne i navijačima.

Cristiano za primjer

Sve je to podsjetilo na ‘otmicu’ Roberta Baggija 1990., kada su po objavi njegova transfera u Juventus na ulicama Firenze izbili neredi u kojima je više od 50 ljudi ozlijeđeno. Ovog puta situacija nije baš toliko eskalirala, barem ne na ulici, ali su ogorčeni navijači jasno dali do znanja Federicu i obitelji Chiesa što misle o tome.

“Izdati one koji su te odgojili i branili najveći je čin nepoštovanja”, glasio je natpis na jednom transparentu pred stadionom Artemio Franchi. “Firenza više nije tvoj dom, nesretniče”, pisalo je na drugom. Prijetnje smrću dobivao je čak i njegov mlađi brat Lorenzo, koji sada i sam igra za Fiorentinin pomladak, a kojem se poručilo da je “dio izdajničke, plaćenićke obitelji”. Navodno je Federico od Fiorentine zatražio isplatu posljednje mjesečne plaće za listopad, iako je u klubu proveo svega nekoliko dana prije nego što je potpisao za Juve.

Realnost je ta da Chiesa jednostavno nije mogao propustiti takvu šansu za napredak u karijeri. Fiorentina ga je svakako odgojila i štitila, a on je njoj vraćao taj dug i strpljenje kroz pet seniorskih sezona. Jedna od stvari koje se uvijek vežu uz Chiesu je njegova strašna želja za radom i razvojem; ona dolazi kao posljedica tog kaskanja u formativnim godinama, koje se moglo premostiti jedino s puno rada i malo sreće. U Juventus je stigao kao kompletan i već solidno iskusan igrač koji je, doduše, kako to Andrea Pirlo voli reći, još malo “naivan” za igru na najvišoj razini. Ali nije slučajno Chiesa jednom prigodom istaknuo, i to pomalo i osebujno, baš sadašnjeg suigrača Cristiana Ronalda kao primjer onome čemu stremi.

“Uzmite Cristiana za primjer”, isticao je. “Nema Messijev talent, ali je osvojio jednak broj Zlatnih lopti i svaki je put gore na vrhu i osvaja trofeje. Primjer profesionalca poput njega nas uči da, želimo li doći do vrha i na njemu ostati, moramo paziti na svaki detalj.”

Federico je sada nastavio svoj put do vrha, među najveće zvijezde. Tek su mu 23 i postoji dobra šansa da će se popeti i više od starog Enrica.

Ne propusti top članke