Nedavno je talentirani Jugov trener Vjeko Kobeščak napomenuo kako mu je “povlastica” živjeti onu krilaticu da je “vijest kada Jug izgubi”.
I nije zbilja ništa krivo rekao, jer je dubrovačka dominacija, pogotovo u domaćim vaterpolskim okvirima, nešto što se u svakom smislu uzima zdravo za gotovo, i to s jasnom rezultatskom podlogom. I baš je radi toga ova sezona bila posebna: Jug je, prvi put nakon sedam godina ostao bez domaćeg trofeja, a dvostruka kruna sada po tek drugi put u povijesti odlazi zagrebačkoj Mladosti.
Žapci su do titule, na koju su čekali čak 13 godina, stigli pravim, poetskim raspletom; “kao feniks” iz pepela, kako je to opisao njihov trener Zoran Bajić. Prvo su senzacionalno sustigli velikih Jugovih 2:0 u finalnoj seriji, a onda, usred mitskog dubrovačkog Gruža, serijom peteraca došli do velikog preokreta i konačne pobjede. Ključni, zadnji peterac zabio je rumunjski centar Cosmin Radu, vjerni Žabac koji je u klubu u dva navrata proveo punih osam godina i kojem je to bio ujedno i gol kojim se oprostio od aktivne igračke karijere.
Svaki od ovih detalja priča je za sebe, ali u globalu je najveća ona da su Zagrepčani zaokružili svoj put kojem su se toliko željeli vratiti, onaj u kojem su postali legitimni kandidati za trofeje, čak i pored goropadnog Juga. Sedmerostruki europski prvaci s Jaruna sada su u protekle tri godine uzeli čak pet trofeja, uključujući lani obranjen naslov prvaka Regionalne lige.
Mjesta za euforiju ne može biti, jer lako je moguće da će problemi za Mladost postati još veći. Čini se da će Žapci nakon ovog trijumfa ipak odskakati svaki u svom smjeru
Međutim, osnovno pitanje i dalje ostaje što sutra nosi za Mladost.
Bajić je u klub stigao krajem 2017. i njegovim su dolaskom krenuli bolji rezultatski dani. Doduše, nije da je trebalo puno da stvari za Mladost krenu naprijed, ponajviše iz razloga što je — pogotovo u tom trenutku — bilo čudo da se Bajić uopće mogao i vratiti u svoj matični klub, u kojem je prvo dvije godine vodio mlade klupske selekcije. Tada je bilo osobito teško odgajati klince u bazenima, ponajviše zato jer im ni trener, a ni bilo tko drugi, nije mogao obećati da će imati vremena stići do seniorske momčadi. Klub je tamo 2015. bio nadomak gašenja, s dugovanjima koja su dosegnula gotovo 20 milijuna kuna i bez financijske konstrukcije koja je mogla, za početak, sanirati stare kosture iz ormara, a kamoli podnositi nove troškove.
Bandić sušio dugove
Bila je to najklasičnija moguća priča hrvatskog sporta u negativnom smislu, ona koju smo čuli i vidjeli već nebrojeno puta.
Mladostaši su na prijelazu desetljeća jurišali na rezultat pumpajući budžet preskupim ugovorima, pokrivanima uglavnom preko dotacija državnih firmi i Grada Zagreba. I baš je ukidanje sredstava pojedinih tvrtki, ponajviše Dalekovoda, poguralo Mladost preko ruba. Velikim igračkim imenima poput Tea Đogaša, Igora Hinića, Zdeslava Vrdoljaka i drugih klub je dugovao pojedinačno od 10 pa do gotovo 80 tisuća eura za plaće, a preostala dugovanja su otpadala na ona spram države, Zagrebačkog holdinga i Hrvatskog vaterpolo saveza, kao i prema bankama.
Tada je klub spašen planom restrukturiranja koji je pogurao pokojni Milan Bandić, čovjek koji je u jednom trenutku paralelno obnašao dužnost zagrebačkog gradonačelnika i predsjednika HAVK Mladost. Efektivno je Grad posušio dobar dio klupskih dugovanja kroz predstečajnu nagodbu, čime je ekipa dobila šansu nastaviti, pa, preživljavati.
Klub je tada napustio baš trener Kobešćak koji je prihvatio Jugovu ponudu, a plan je bio okrenuti se mladim snagama, naprosto jer druge opcije nije ni bilo. Osim trenera, plaću u klubu dobivala je formalno još samo tajnica, a troškovi ekipe koja se sastavljala prema školskim obvezama igrača spali su na prosječnu pojedinačnu plaću od kakvih 1.500 kuna mjesečno. Spasonosno iskustvo tim klincima donio je ostanak iskusnih pojedinaca, među kojima je baš bio Radu. Tim više je njegov pogodak u ovom finalu stigao kao zaokruživanje njegove velike priče u Mladosti, tijekom koje je postao i hrvatski državljanin.
Bajićev angažman kao trenera seniorske ekipe je tog listopada 2017. bio logični korak naprijed u kadrovskom restrukturiranju, ma koliko je u širem kontekstu bivši vratar Mladosti i dalje bio razmjerno nepoznato ime. Rad s mladim kategorijama, koji su i dalje osvajali titule državnih prvaka, omogućio mu je lakšu tranziciju igrača u seniorsku ekipu, a ta imena bila su primjetna i u prvenstvenim utakmicama ove sezone, kada bi Bajić odmarao svoje udarne vedete.
Nositelje šampionske ekipe, poput Radua, ovogodišnjeg MVP-ja Andre Bušlje, Ivana Marcelića, Josipa Vrlića, Kostantina Harkova ili kapetana Luke Bukića mijenjao bi s ‘klincima’ i tako im davao nužno iskustvo na seniorskom nivou. Iz takve rotacije izašao je i junak ovosezonskih finala, već uvelike afirmirani 21-godišnji vratar Jerko Jurlina, ali i Luka Bajić, imenjaci mu Brnetić i Mihić, kao i još nekolicina zanimljivih mladih igrača.
Razlaz šampionske ekipe
No, mjesta za euforiju ne može biti, jer lako je moguće da će problemi za Mladost postati još veći.
Smjenom vlasti u Zagrebu zasigurno će se ponovno restrukturirati gradsko ulaganje u sport, koje je često služilo pokojnom Bandiću kao poligon za održavanje gradskih institucija na uskoj uzici. Grad Zagreb i dalje značajnim sredstvima praktički održava klub na životu, a bez drugih sponzora Mladost i dalje pleše na rubu blokade, s plaćama koje se, prema izvještajima iz kluba, i dalje ne isplaćuju redovito. Uostalom, trener Bajić je uporno dobivao ugovor po principu godina-za-godinom, a lanjsko odbijanje nekolicine inozemnih ponuda uvjetovano je očuvanjem kostura momčadi.
Tada je to uspješno izvedeno, makar Mladost na kraju nije dobila pozivnicu za Ligu prvaka — što bi joj, koliko god utjecalo na status, predstavljalo i novo, dodatno financijsko opterećenje u pandemijskoj godini — ali čini se da će Žapci nakon ovog trijumfa ipak odskakati svaki u svom smjeru. Time u vodu padaju i one uobičajene fraze kako je podizanjem kompetitivne razine Mladosti podignuta i čitava kompetitivnost hrvatskog vaterpola, što je jako bitno i za etabliranje domaćih klubova u samom europskom vrhu. Sve to se ne gradi na ovako labavim temeljima labuđeg pjeva šampionske generacije i talentiranog trenera, čija je momčad plijenila pozornost otvorenom igrom s puno golova.
Uz Raduov odlazak u zasluženu mirovinu klub će nakon povijesne sezone sigurno napustiti Bušlje, koji odlazi u Olympiakos, te Vrlić, koji je prihvatio ponudu aktualnog regionalnog prvaka Radničkog iz Kragujevca. Bukić i Harkov prelaze u splitski Jadran. Koliko će Bajić u takvim kolodvorskim uvjetima imati i dalje motivacije odbijati ponude sa strane i boriti se s letvicom očekivanja koju je sam podizao uslijed neizvjesne budućnosti, pitanje je na koje samo on može odgovoriti.
Vaterpolo jest sport u kojem nevelika ulaganja, barem u usporedbi s generalnim sportskim standardima današnjice, mogu klubovima omogućiti stabilan i kontinuiran dolazak do uspjeha, za što je upravo Jug najbolji primjer svojim poslovanjem već dugi niz godina. Zagrebački Žapci svoju povijest pišu i dalje, ali ona djeluje kao žabokrečina koju je neprestano potrebno čistiti, ali svaki put se u tome tek djelomično uspijeva.
