Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Gospodin Savršeni

Ronaldovo nasljeđe u reprezentaciji Portugala je besmrtno. I to je problem

Zadnja izmjena: 17. listopada 2019. Ilustracija Vladimir Šagadin/Getty Images

Jedna od nedovoljno primjećenih ljepota sporta je što se povijest može ispisati čak i u porazu.

Sjajna Ukrajina koju s klupe vrlo uspješno vodi legendarni Andrij Ševčenko je sinoćnjom pobjedom nad Portugalom kolo prije kraja osigurala plasman na Euro kao prvoplasirana momčad grupe B. Tako Portugalci svoj put na završnicu, bez obzira na plasman u Ligi nacija, mora tražiti preko pobjeda u preostalim kvalifikacijskim susretima protiv Litve i Luksemburga. Ali, bez obzira na tih sinoćnjih 2:1, njihov kapetan i deus ex machina Cristiano Ronaldo ispisao je još jedno značajno poglavlje svog prebogatog životopisa.

Pomalo dubiozni jedanaesterac koji je engleski sudac Anthony Taylor dosudio u korist Portugalaca postao je idealna prigoda da Cristiano uzme loptu i hladnokrvno je plasira u rašlje iza iskusnog Andrija Pjatova za svoj 95. gol u čak 162 nastupa za svoju reprezentaciju. Taj 95. pogodak je ujedno, prema The Rec.Sport.Soccer Statistics Foundationu, udruženju koje se bavi vođenjem nogometnih arhiva i statistika, značio i da je Cristiano Ronaldo ušao u ekskluzivni klub od samo šest igrača koji su u nogometnoj povijesti zabili preko 700 puta: prije njega to su napravili samo Josef Bican (805), Romário (772), Pelé (767), Ferenc Puskás (746) i Gerd Müller (735).

Ronaldova radna etika i težnja perfekcionizmu mogla bi, s njim kao mentorom, postati DNK portugalske selekcije u budućnosti

To da je Cristiano Ronaldo ponajbolji golgeter u nogometnoj povijesti besciljno je dokazivati; ovih 700 golova zabio je u 973 utakmice, od čega je u njih 458 zabio barem jedan gol. Naravno, s takvim nadljudskim brojkama sposobni ste čak globalnog superteškaša poput madridskog Reala dovesti u situaciju da se muči nakon njegovog odlaska. Jednostavno, svi novci svijeta ne mogu tako lako nadoknaditi ne samo njegov učinak na terenu — sa 450 golova u svim natjecanjima još će dugo držati tron na Santiago Bernabéu — već i njegovu podjednako nadljudsku odlučnost da svoju neiscrpnu motivaciju za uspjehom i pomicanjem granica prebaci na sve suigrače i članove stožera.

Doduše, Real Madrid može — pogotovo sa svojim ugledom i budžetom — barem pokušavati nadomjestiti njegov kult kroz pojavu novih, mladih igrača, koji u obje stavke daju naznake da bi nekim čudom mogli popuniti tu prazninu. Ali kada je riječ o reprezentativnom okruženju u kojem ne postoji ‘jednostavna’ opcija kupnje zamjene, već proces razvijanja i integracije, tu je pitanje Ronaldovog nasljeđa za Portugal barem dvostruko teže.

Strah od talenta

Brojke i tu govore svoje: s ovim 95. pogotkom u reprezentativnom dresu Ronaldo je udvostručio prethodni golgeterski rekord, koji je sa 47 golova držao Pedro Pauleta. Drži rekord i za najviše zabijenih hat-trickova u reprezentativnoj povijesti, njih osam, a u dva navrata je bio u samom golgeterskom vrhu na Europskim prvenstvima: 2012. je podijelio titulu najboljeg strijelca turnira zajedno s još pet drugih nogometaša — uključujući i našeg Marija Mandžukića — dok je 2016. dakako kao kapetan i najbolji strijelac na Euru povukao Portugal do senzacionalne titule europskih prvaka.

Međutim, baš kao i u slučaju klupskih dostignuća te brojke samo pričaju dio priče; nevjerojatan i naizgled nedostižan, ali svejedno djelomičan. To se po tko zna koji put vidjelo i sinoć u Kijevu, gdje je gotovo 70.000 duša na Olimpijskom stadionu skoro pa u jednakoj mjeri bodrilo svoju reprezentaciju koliko su i ‘častili’ Ronalda pri svakom dodiru s loptom.

To je ono što ga prati otkako je prvi put svijetu demonstrirao tu svoju neutaživu žeđ za golovima te paralelnu egzekuciju kojom je bezuspješno utapa: na kraju krajeva, to je jednostavno opći strah od takvog talenta, onog koji pukom prisutnošću može u potpunosti promijeniti tijek utakmice isključivo svojom željom. Kada se morate suočiti s njim, bilo kao igrač ili kao navijač, uvijek u kakvom kutu mozga imate tu misao koja se manifestira kroz latentnu paranoju.

A kada Ronaldo pred sobom ima neki cilj — a budimo realni, uvijek ga ima — i kada je, baš kao i sinoć, očito da iz akcije u akciju kreira onaj svoj one man team show, onda nerijetko ni savršene taktičke postavke i sva sila zvižduka i uvreda koje mu se upućuju pri svakom dodiru s loptom nemaju previše efekta.

Unatoč činjenici da izgleda i funkcionira kao kakvo antičko božanstvo, Ronaldova besmrtnost će s vremenom neminovno ostati u svoj sili rekorda koje je oborio i granica koje je pomaknuo u sportu. Iako će to olakšati živote protivnicima, ostati bez takve pojave u reprezentativnom kadru također nosi latentnu paranoju, onu koja vas tjera da razmišljate kako će izgledati život poslije smrti osobe o kojoj ste izrazito ovisni.

Ronaldo za svega četiri mjeseca ulazi u 36. godinu života, što za otprilike 90 posto njegovih kolega već znači fazu u kojoj tek streme odigrati još jednu revijalnu sezonu u klubu iz kojeg su potekli, ukoliko uopće i doguraju toliko daleko. Njegov je učinak, bez obzira na tu činjenicu, uspio ostati nadljudski konzistentan i u reprezentativnom okviru.

Primjerice, Ronaldo je nakon 30. rođendana ne samo uspio povesti Portugal do toliko željenog osvajanja značajnog međunarodnog trofeja na prošlom Euru, nego je u 44 reprezentativna nastupa, koliko ih je sakupio od tada, zabio čak 43 pogotka.

Zamrznuti u vremenu

S još dvije utakmice protiv objektivno slabijih protivnika, Ronaldo može vrlo lako podebljati njegov trenutni učinak od sedam golova u šest odigiranih utakmica; ukoliko zabije još (barem) tri, lako može nadmašiti i vodećeg strijelca kvalifikacija, Izraelca Erana Zahavija. Nitko stoga ne može kriviti izbornika Fernanda Santosa, kao i cjelokupnu portugalsku sportsku javnost, ako misle da je njihov kapetan i vođa zaista otkrio nekakav eliksir besmrtnosti.

No, red je ostati u domeni dimenzije u kojoj živimo, a koja nam kaže da takvo što ipak ne postoji i da uvijek treba razmišljati o budućnosti lišenoj nečije prisutnosti. A za Portugal je to izrazito problematično iz nekoliko razloga.

Portugal je sinoć u toj ključnoj kvalifikacijskoj utakmici na travnjak poslao ekipu koja je u prosjeku bila stara čak 28 i pol godina. Uz Ronalda, starteri stariji od 30 su redom bili Rui Patrício (31), Pepe (36) i João Moutinho (33), dok je najmlađi njihov igrač u prvoj jedanaestorki bio Rúben Dias sa 22 i pol godine. Uključujući rezerve poput Joséa Fontea (35) i Andréa Gomesa (26), čak sedam imena iz jučerašnje prve jedanaestorke bila su u rosteru za finale Eura 2016., od čega su samo Raphaël Guerreiro, João Mário i Gomes i dalje mlađi od 30. Portugal je po mnogočemu ekipa koju je uspjeh natjerao da se zamrzne u vremenu i koja svoju rutinu, nerijetko uz individualnu kvalitetu ključnu za uspjeh na reprezentativnoj razini, bazira isključivo na tome.

I to bi bilo razumljivo i legitimno da se istovremeno ne radi o naciji prepunoj talentiranih mladih igrača, koji već ruše rekorde svojim transferima i rade razliku na elitnoj razini.

Na cjelokupnom aktualnom popisu portugalskih reprezentativaca samo je hipertalentirani João Félix mlađi od 20 godina, dok mu najbliži pratitelj, Gonçalo Guedes iz Valencije, za mjesec dana puni 24 godine. U tom je kontekstu zaista teško objašnjivo što Santos, primjerice, dobiva s 28-godišnjim Máriom Ruijem kao rotacijom na poziciji lijevog beka, kada je od prosječne vječne Napolijeve rezerve, dugoročno gledajući, veći potencijal 20-godišnji igrač Diogo Dalot iz Manchester Uniteda koji u svojoj rubrici već ima titulu osvajača Eura do 17 godina, kao i mjesto u momčadi turnira na Euru do 19 godina?

Potom, Bruno Fernandes i dalje čeka svoju prigodu s klupe nauštrb 33-godišnjeg Moutinha, iako 25-godišnjak u 119 nastupa za lisabonski Sporting ima 55 golova i 43 asistencije. Nelogičnosti je mnogo, a talenata koji čekaju svoju prigodu i pomlađivanje koje nikako ne dolazi barem jednako. U tu priču se idealno uklapa Ronaldo.

Savršeni mentor

Jedna od osjetnih prednosti pomlađivanja reprezentativnog kadra, pogotovo kada već imate mladiće koji su se probili do elite, predstavlja upravo žeđ za dokazivanjem i uspjehom mimo klupskog okruženja. Kada bi izbornik Santos i suradnici razmišljali u tom smjeru, onda bi shvatili da Ronaldo služi kao unikatni primjerak igrača koji ne prestaje njušiti krv protivnika, usprkos ‘biologiji’. S njim kao vođom dobili bi idealan putokaz kako nadograditi ambicije bez pretjeranog pritiska, pošto će — dijelom i s razlogom, baš kao što je u reprezentativnom okviru vječni pritisak i na Lionelu Messiju — Ronaldo uvijek rado prihvatiti ulogu nositelja ekipe u svakom smislu, dok god je tu.

Njegovoj besmrtnosti i težnji perfekcionizmu unatoč, ovaj Euro na koji će se gotovo sigurno plasirati će mu vrlo vjerojatno sa 35 i pol godina koliko će imati idućeg ljeta biti i oproštaj od reprezentacije. Njegove rekorde u nacionalnom dresu će, baš kao i u madridskom Realu, teško tko uskoro premašiti, a s trijumfom na Euru u Francuskoj je dobio i onaj ultimativni cilj zadržavanja trona s reprezentacijom.

Stoga je i ova kampanja zapravo bila idealan trenutak da gospodin savršeni u što većoj mjeri nauči svoje talentirane nasljednike kako se nositi s pritiskom, kako efektivno ignorirati negativne vanjske utjecaje i kako treba gristi čak i kada djeluje da su svi protiv njih, uključujući i rezultat.

Njegova ambicija doduše na trenutke djeluje patološki nezdrava, pogotovo u kontekstu kolektivnog sporta, no ako bi uspio prenijeti barem onaj zdravi dio na te generacije koje (predugo) čekaju svoj red, onda bi osigurao da njegova ostavština u portugalskoj reprezentaciji ne bude samo ona koja će se vezati uz njegovo ime.

Ronaldova radna etika i težnja perfekcionizmu mogla bi, s njim kao mentorom, postati DNK te selekcije u budućnosti i smjernica kojoj bi kolektivno trebali težiti, a nema boljeg kanala prenošenja od iskorištavanja činjenice da on svoj vlastiti učinak podebljava bez obzira na snagu protivnika.

Tu su priliku Portugalci u ovom ciklusu propustili isključivo zbog igranja na sigurno. Hoće li zbog toga nove generacije žaliti poput unuka koji na djedovom sprovodu požali što nije imao priliku provoditi više vremena s njim, to će samo budućnost pokazati. Ona svakako dolazi, kako za Portugal, tako i za Ronalda.

Ne propusti top članke