“I tako, uobičajeno”, stoji u ogorčenom priopćenju Fiorentininih ultrasa povodom Vlahovićeve prodaje. “Još jedan mali čovjek bez muda, časti i poštovanja koji ide u klub bez identiteta i osjećaja pripadnosti”. Juveovi su tifosi, očekivano, dodali sol na ranu svojom povratnom porukom: “Baggio do Vlahovića, koji dodaje Chiesi… Hvala, filijalo, i do iduće prodaje”.

Takav ciničan odgovor ne bi složio ni sam Gianni Brera, ikona talijanskog sportskog novinarstva čija je pisaća mašina izložena baš u Firenci, odnosno u Muzeju nogometa u čuvenom kvartu Coverciano. Brera je jednom prilikom lamentirao kako je “uvijek u glavi razmišljao na redefossianu”, lokalnom sjevernjačkom dijalektu iz svog rodnog kraja, i kako bi bio najsretniji da je mogao i pisati na njemu, jer “Toskanci nisu napisali ništa još od 16. stoljeća”.

Grbi je kroz godine nastalo previše i ne mogu se sve isprati

Bio je to period u kojem je niz eminentnih pisaca i autora, od Brere pa do još jednog poznatog provincijalca, pjesnika i redatelja Piera Paola Pasolinija, preispitivao smisao ‘nasilnog’ forsiranja standardiziranog talijanskog jezika, s lingvističkim središtem u Firenzi kao tradicionalnoj kulturnoj metropoli. Oni su jezik, odnosno, tu pregršt međusobno nespojivih lokalnih dijalekata, smatrali svojevrsnim revolucionarnim oruđem. Uostalom, Brera je prvo čuo za fòlber, a tek onda za calcio; takav je, naime, izraz za nogomet uvriježen u njegovu malom San Zenoneu u Lombardiji.

Koliko god čudno to zvučalo, te lamentacije i lingvističke borbe svoju nogometnu paralelu imaju u specifičnom rivalstvu između sanjarske Firence i hladnog, industrijskog Torina; o Violama koje — kako glasi još jedna friška podjebavajuća poruka s Juveove strane — “pričaju o ponosu i slavi”, iako im se “ni igrači ne sjećaju tih dana”. Možda Toskanci dugo nisu, kako kaže pokojni Brera, napisali ništa vrijedno spomena, ali su u međuvremenu proizveli niz vrhunskih nogometaša kojima su dali svoja srca i koji su im bili zalog za vjeru u to da su i dalje relevantni. Poruke koje su im vješali i uvrede koje im šalju sada su pojednako beznačajne kao i one u Brerinim očima.

Zona anti-gobbizzata

Juventus i Fiorentina nemaju toliko dugu međusobnu povijest; barem ne toliko militantnu kao što je ova sada. Istina, povijesne bilješke pričaju o bolnim porazima koje je već etablirani Juve nanosio mlađahnoj Fiorentini; poput onog razbijanja s 11:0 u prvoj međusobnoj natjecateljskoj utakmici 1928., ili s 8:0 četvrt stoljeća kasnije, 1953. Ti su porazi gurnuti pod tepih, pogotovo kada je Fiorentina već 1956. osvojila svoj prvi od ukupno dva scudetta u svojoj povijesti. Kult koji je Fiorentina izgradila u gradu pospješen je i činjenicom da se nikad — za razliku od Milana, Torina ili Rima — u Firenci nikada nije razvio drugi značajni nogometni klub. Fiorentina je bila velika zato što je bila i jedina; bila je šampion iza koje je stajao čitav grad i njegova povijest.

To što su Pasolini i Brera implicirali bilo je usko vezano za ono što je uslijedilo baš tijekom tog desetljeća u kojem je Fiorentina 1969. nenadano podignula i svoj drugi trofej talijanskog prvaka, potvrdivši titulu baš protiv Juventusa u pretposljednjem kolu. Bilo je to ujedno i desetljeće u kojem je lingvistička os konačno oslobođena grčevitog utjecaja Toskane, za koju su tvrdili da je istovremeno “vodič, ali i luđačka košulja”. Firenca nije izgubila svoj kulturološki utjecaj naprosto zato jer je on postao muzejski dosadan, već zato jer je zov novca odradio svoje. Dok su u Firenci slavili prvaka, masovne unutrašnje migracije vodile su radnike iz čitave Italije u industrijski trokut Milana, Torina i Genove, što je imalo utjecaja i na rigidne odrednice standardnog talijanskog jezika.

Na zidovima u Firenci, tamo između prijetnji smrću izdajnicima koji su se također zaputili put Torina, često možete vidjeti i nastpis gobbi, odnosno grbavci. Pitate li koga čemu to, prvo će vam reći da je cijela Firenca zona anti-gobbizzata, a tek onda će vam ponuditi jedno od mnogih izvorišta tog termina kojim časte Juventine.

U Torino se masovno odlazilo tih 1960-ih kako bi se pronašlo posao u Fiatovim tvornicama — jasno, u vlasništvu obitelji Agnelli, one koja uz kraće periode pauze drma i Juveom još od 1923. I dok se Gianni Agnelli bogatio i preusmjeravao dio te love u svoju nogometnu igračku, ti su radnici ostavljali zdravlje u njegovim pogonima, razvijajući, prema legendi ‘grbe’.

Lopovi!

Drugo objašnjenje za izraz nije postalo dominantnije sve do 1982. I tada se, nakon dugog niza uglavnom neuspješnih godina za klub, Fiorentina našla s Juveom u mrtvoj trci za titulu. I Viole su našle svog bogataša za igru, Flavija Pontella, a na krilima njegovih pojačanja Fiorentina je u zadnjem kolu stigla u goste Cagliariju, kojem je tada trebao barem bod za spasiti živu glavu u Serie A, dok je Juventus kod kuće ugostio Catanzaro. Kažu da ni za vrijeme kuge takva sablasna tišina nije vladala ulicama Firence, pogotovo nakon što na poluvremenu nije bilo golova ni na jednoj od dviju utakmica.

Francesco Graziani konačno je probio Caglijarijev bunker, ali mu je pogodak poništen zbog navodnog prekršaja nad domaćim vratarom i utakmica je završila s 0:0. U Torinu je Catanzaro, koji u rezultatskom smislu tada nije imao nikakav imperativ, ostao bez čistog jedanaesterca u svoju korist. Sudac Claudio Pieri nije, pak, dvojio oko dosuđivanja penala za Juve u drugom poluvremenu; doduše, on je bio podjednako čist, a kada ga je Liam Brady zabio, titula koju su toliko željno toga dana čekali u Firenci otišla je u Torino.

Osam godina kasnije stvar je konačno pukla. Dva su se suparnika ponovno susrela u boju za titulu, ali ovaj put se igralo za Kup UEFA. U prvoj utakmici, u Torinu, Juventus je poveo golom koji je postigao Roberto Galia, ali tek nakon što je Pierluigi Casiraghi pri izgradnji tog napada preočito srušio Fiorentinina Celestea Pina. Juve je na kraju slavio s konačnih 3:1, a Pin je utrčao u kadar dok je poslije utakmice Juventusov trener Dino Zoff davao izjavu, urlajući “lopovi!”. U očima Juventina to se svelo na misao koju je njihov vratar Stefano Tacconi izrekao uoči uzvrata finala u Firenci: Viole su sigurno jake na riječima, ali Juventus je jači na terenu. I bio je, obranivši tih 3:1 iz prve utakmice remijem bez golova u uzvratu.

Kažu da je tu i nastala fraza koja kaže kako Viole “zahvaljuju Bogu što nisu grbavci”. Za jednog od njih je, doduše, pitanje višeg entiteta različito, ali je do tog ljeta 1990. ionako vjerovao samo u ljubičastu boju.

Roberto Baggio je u ljeto 1985. stigao u Fiorentinu iz Vicenze, i to kao najbolji igrač Serie C. U oproštajnoj utakmici protiv Riminija, samo dva dana prije potpisa za Fiorentinu, Baggio je u pokušaju klizećeg starta smrskao čitavo desno koljeno, do te mjere da su i liječnici bili uvjereni kako taj nikad više neće udariti loptu. Fiorentina je gospodski i dalje ostala pri dogovoru, čekajući punih 18 mjeseci na njegov oporavak koji je cijelo vrijeme bio upitan. No, čuda se događaju: Baggio je u tom periodu oporavka u očaju prešao na budizam, pogotovo nakon što je vrlo brzo obnovio istu ozljedu, ali kada je u dvije uspješne sezone u Fiorentini zabio čak 43 gola, za mnoge je to bio dokaz da je intervenirala neka viša sila. Za njega je to bio Buda, ali za Firencu su to neosporno molitve navijača za njegovo zdravlje.

Najpoznatiji gobbo

Fiorentinin gazda Pontello na neki je način omogućio rađanje ovog rivalstva; kada je kupio klub 1980., u njega je privolio neka zaista značajna imena, poput Torinovih Grazianija i Eralda Peccija ili Daniela Bertonija te Danielea Massara iz Seville, odnosno Monze. S njima je one 1982. podignuo momčad do razine borbe za titulu, ali je isto tako od starta probudio navijačke sumnje kada je počeo prtljati oko klupskih simbola, kako to obično bogati gazde i rade. Bez love je ostao 1990., a to je nanjušio baš Juventus koji je poslao spasonosnu ponudu za Baggija. Dok se on, zajedno s talijanskom reprezentacijom spremao za početak Svjetskog prvenstva baš u Firenci, u Convercianu, stigla je vijest da je Fiorentina prihvatila ponudu i da Baggio seli u Juventus.

Više od 2.000 ljudi odmah je izašlo na ulice i krenulo prema trening-kampu, lomeći sve na putu. U kampu su Baggija tjerali da pokida navodno već potpisan ugovor, vrijeđajući i napadajući usput Juventusove reprezentativce. Nakon što je izbornik Azeglio Vicini nekako uspio evakuirati igrače s terena, neredi su se preselili na ulice i trajali do idućeg jutra, a više od 5.000 navijača sukobljavalo se s policijom. Konačna bilanca je oko 50 ozlijeđenih osoba i par stotina drugih koji su završili u pritvoru; Pontello se pritom zaključao na stadionu Artemio Franchi, gledajući kako svjetina zaziva njegov odlazak iz kluba. To je odmah i napravio, prodavši klub filmašu Mariju Cecchiju Goriju.

Baggio je na najgori način izdao povjerenje i molitve, iako se suznih očiju kleo da je naprosto bio prisiljen na prihvaćanje te ponude, što — s obzirom kontekst oko njega — i zvuči realno. No, realnost u takvim situacijama, pogotovo za najžešće ultrase, postaje irelevantna.

Prvi Juventusov dolazak u Firencu s njim u kadru, u travnju 1991., bio je nalik pripremama za objavu građanskog rata. Ishod te utakmice i situacije oko nje ne bi mogao režirati ni sam Pasolini, a kamoli šund-mecena poput Cecchija Gorija. Juventus je izborio jedanaesterac koji je trebao izvesti baš Baggio, i to baš podno Curve Fiesole, gledajući u oči razjarene ultrase koji su mu čitavu utakmicu psovali sve po spisku. No, Baggio je odbio pucati, zbog čega ga je trener Luigi Malfredi naknadno i izvukao iz igre, a zamjenski izvođač Luigi De Agostini je promašio. Na izlasku je Baggiju doletio pod noge Fiorentinin šal koji je pokupio i razvio podno Fiesole. Bez obzira na to, postao je najpoznatiji gobbo, ali isto tako i najbolji primjer toga koliko su Agnellijeve pare promijenile dinamiku ne samo talijanskog nogometa, već i društva.

Svijet po mjeri Juventina

Ima, jasno, i onih koji su odlazili u obrnutom smjeru, ali niti jedna priča nije bila tako intenzivna poput ove. Primjerice, čak je i Angelo Di Livio — koji je 1999. prešao iz Juventusa u Fiorentinu i onda je još kao kapetan spašavao vlastitim novcem kada je Cecchi Gori 2002. krahirao — morao proći ceremoniju ‘uklanjanja grbe’. Tradicija je to u kojoj igračima pristiglima iz Juventusa ultrasi ritualno četkama ‘ispiru grbu’ s leđa na prvom treningu u Fiorentini, usput im dajući klupske iskaznice.

Ipak, grbi je kroz godine nastalo previše i ne mogu se sve isprati. Samo su u posljednjih par godina na traku u Torino otišli Federico Bernardeschi te Federico Chiesa, sin miljenika Violinih navijača, Enrica. Parole koje su im pisali i koje im pišu počele su se ponavljati, baš po mjeri Brerinih zapažanja o toskanskoj književnosti. Juventus je na krilima obitelji Agnelli postao superklub u koji ti igrači odlaze ne kako bi si, poput svojedobno grbavaca na trakama, osigurali puku egzistenciju, već kao etablirana imena koja sada traže bogatstvo i trofeje.

Nogomet je, kao i Italija, postao svijet po mjeri te stare industrijske obitelji bogataša, u kojoj je put do uspjeha popločan blještavilom i ekskluzivom izgrađenim na grbačama radnika iz provincije. Utoliko i te poruke Juventini vide samo kao kukanje jalnih provincijalaca, gledajući bogatu povijest tog rivalstva na potpuno drugačiji način.