Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Grbavica: srce mahale

Sarajevski Željezničar uz pomoć navijača obnavlja svoj kultni stadion

Zadnja izmjena: 29. studenoga 2019. fkzeljeznicar.ba

Dok do nas svako malo dolaze najave velebnih i luksuznih stadiona koji, evo, samo što nisu niknuli u Hrvatskoj, neki klubovi iz popularno nazvanog “okruženja” zaista uspijevaju renovirati i graditi svoje stadione. Jedan od takvih je i sarajevski Željezničar te njegova čuvena Grbavica, na kojoj je će po završetku posljednjeg kola jesenskog dijela prvenstva početi radovi na natkrivanju nove istočne tribine. Sljedeća faza je južna tribina…

xxx

But Željezničar Sarajevo do not go gracefully into the Balkan night, piše David Peace u knjizi The Damned United. „They trip and they kick, on that rough, rough pitch, in that heavy, heavy Yugoslavian mud; they are worse than Leeds United, worse than the sons of Don Revie

Ako na svijetu postoji naselje koje bi samo po sebi moglo biti metafora za stilsko razdoblje u arhitekturi, onda je za jugoslavenski socrealizam to sarajevska Grbavica. Za razliku od kolega u zemljama istočnog bloka, kažu oni koji bolje znaju, ovdašnji arhitekti nisu prihvatili klasični socrealizam, nego su ga mijenjali i prilagođavali potrebama društva i u isto vrijeme barem malo pokušavali promovirati modernu arhitekturu. Prije nekoliko je godina Udruženje hrvatskih arhitekata kroz istraživački projekt urbanog razvoja Jugoslavije predstavilo i savršenu sintagmu za ovu epohu. Nedovršena modernizacija.

Baš to je Grbavica.

Slabo planirano, katastrofalno organizirano, ružno i sivo, naselje je to koje je školski primjer kako ih ne treba praviti; Grbavica je eksperimentalna faza urbanizacije grada, nedovršena modernizacija različitih vremenskih era i stilova. Život je započela 40-ih godina prošlog stoljeća, kao siromašno naselje koje je Pavelićeva NDH napravila na ljetnikovcima Grbavičkog polja i u čijim su malim i trošnim jednokatnicama živjeli radnici željeznice.

Rat su dobili i ideju preuzeli komunisti, pa je istu namjenu imala i u poslijeratnoj Jugoslaviji. Međutim, plan industrijalizacije i elektrifikacije agrarne zemlje ubrzao je izgradnju i širenje kvarta. Petoljetke su Grbavicu prvo načičkale sivim trokatnicama, a kasnije i visokim neboderima nabacivanim – barem je takav moj laički subjektivni dojam – bez ikakvog plana, osim da se radničkoj klasi kojom se širilo i industrijaliziralo Sarajevo osigura krov nad glavom.

Priču o sarajevskom Željezničaru danas znaju svi.

Klub su 1921., dok su Sarajevom i nogometom prve Jugoslavije dominirali oni s nacionalnim ili vjerskim predznakom, osnovali radnici željeznice, kako bi ih ujedinio pod istu, radničku zastavu. Službena povijest kaže da su svoje utakmice igrali na Čengić Vili i u Pofalićima, odakle su 1939. i istjerani.

U klubu su valjda shvatili da od megalomanskih projekata i bogatih investitora nema ništa. I da je jedini mogući put vratiti se korijenima i osloniti se na vlastite navijače

Desetljeće kasnije narodna vlast im je dodijelila zemlju, i to ondje gdje su mahom živjeli željezničari, a Plavi su započeli izgradnju svog stadiona. Tipična je to priča provincije – a provincija je tada bilo sve osim Beograda i Zagreba – u kojoj je samoupravljanje značilo i samoizgradnju. Stadion Grbavica gradio se, kao tada i većina drugih, radnim akcijama, polako i s planom koji je ustvari bio samo malo bolja improvizacija. Stara tribina prenesena je s Marijin dvora, kvarta u kojem je bilo igralište ‘6. April’ kojega je Željo koristio nakon rata, i stadion je polako dobivao svoje obrise, a onda je u rujnu 1953., dok je Željo bio drugoligaš koji je bez problema razbio Šibenik 4-1, otvorio svoja vrata navijačima.

U to je vrijeme Grbavica imala atletsku stazu, a ona se koristila i za biciklističke utrke. No, već 1968. opet se krenulo u sporu i dugu rekonstrukciju. Osam je godina Željezničar svoje domaće utakmice igrao na Koševu, uključujući i onu sa Derby Countyem o kojoj fiktivna verzija Briana Clougha govori u knjizi Davida Peacea. Ondje je osvojio i jedinu titulu jugoslavenskog prvaka, da bi se tek u travnju 1976. vratio u Dolinu ćupova.

Stadion je oduvijek bio srce Grbavice. Rastao je kao i čitavo naselje, bez pravog plana i s malo logike. Do 1990-ih je tako nestala atletska staza, stara zapadna tribina s Marijin dvora je i dalje stajala, Istok i Jug bili su klasični socrealistički oval, a sjeverna tribina napravljena je 1980-ih u modernom engleskom stilu, kao prvi korak prema budućem izgledu. Nedovršena modernizacija.

Ratne 1990-e nikako se ne uklapaju u ovu priču.

Ne bi trebale i ne bi smjele biti dio priče o raji, njenom klubu i stadionu. Ali jesu, i to previše važan dio; Grbavica je tih godina bila veliki koncentracijski logor za sve one koji su se ondje zatekli, a nisu imali pogodno prezime. Ili barem nisu bili dio tog ratnog folklora.

Stadion, koji se preko noći našao na ničijoj zemlji, usred prve crte razdvajanja, u svibnju 1992. je zapaljen i potpuno uništen, postavši jedan od simbola otpora Sarajeva, ali i besmislenosti bosanskog rata. Željo se nije onamo vratio sve do reintegracije u ožujku 1996. godine. Prvu utakmicu na gotovo uništenom stadionu, čije su ruševine danima čistili i navijači i igrači, odigrao je samo dva mjeseca kasnije protiv gradskog rivala, FK Sarajeva. Za mnoge je to bilo ponovno rođenje; povratak u svoje kuće u zapaljenom i razrušenom naselju i povratak u drugi dom koji je dijelio njihovu sudbinu.

Kultna Grbavica još je jednom obnavljana polako i uz mnogo improvizacije. Nije da nije bilo planova – bilo ih je i previše, na papiru su svi bili blještavi, s imenima velikih i bogatih sponzora. Pomični krovovi, trgovački centri, projekti vrijedni desetine i stotine milijuna… Tipična balkanska priča. Šuplja priča.

Za to se vrijeme krov na stadionu urušavao, tribine su propadale, a Željo je svoje europske utakmice već godinama igrao na Koševu, gradskom stadionu i domu svog najvećeg rivala.

U proljeće 2016. valjda su shvatili da od megalomanskih projekata i bogatih investitora nema ništa. I da je jedini mogući put vratiti se korijenima i osloniti se na vlastite navijače. Akcija ‘Kupi stolicu za evropsku Grbavicu’ za cilj je imala obnoviti stadion da može biti domaćin utakmica u europskim natjecanjima, ali odziv navijača – koji su svoje stolice plaćali oko 120 kuna – bio je i veći nego što se očekivalo.

Zato je ove godine Željezničar napravio korak naprijed.

Istočna tribina godinama je bila gotovo neiskoristiva betonska ruina. U klubu su napravili jednostavan projekt nove tribine sa 4.650 sjedećih mjesta, dio su novca za izgradnju pronašli sami, dio je osiguran iz javnih sredstava, a navijačima ponudili desetogodišnje ulaznice u vrijednosti od oko 3.800 kuna.

Prvobitni cilj od 500 prodanih već je probijen; sada je letvica podignuta na 919 ulaznica, odnosno jedan sektor na novoj tribini. Radovi bi trebali biti gotovi idućeg mjeseca, a tribina u upotrebi već ove sezone. Planovi za južnu tribinu su na papiru i na sličnom su principu; Željina Grbavica živi novi život zahvaljujući, između ostalog, i njegovim navijačima.

I nije Željo kroz svoju noviju povijest bio ništa više radnički ili više narodni nego praktično bilo koji klub vremena druge Jugoslavije. Klubovi su se dijelili prije svega na važnije, bogatije i one s boljim i sposobnijim funkcionarima, ali na tribinama su posvuda bili isti ili u najmanju ruku slični ljudi; obična raja koja se pitala malo ili nimalo. Slično je i danas; ne dijele se navijači u modernoj Bosni i Hercegovini na bogate i siromašne, ne dijele se na plave i bijele ovratnike, jer većina ih ima – odnosno nema – isto.

Međutim, Željezničar je uvijek bio drugačiji i bio je to, između ostalog, zbog mjesta na kojem je rastao, odrastao i s kojim je srastao. Grbavica je gradsko naselje koje je mnogo više od toga; napola moderna mahala koja je valjda oduvijek posebna, grad unutar grada čija je žila kucavica oduvijek bio i ostao Željo i njegov stadion.

Nije Željo mahalski klub, jer već odavno je prerastao i svoje naselje i svoj grad i svoju zemlju, okuplja navijače odasvuda, ali jest klub iz mahale. Željo je klub svoje Grbavice.

Ne propusti top članke