Ne bih vas sada zamarao analizom Hajdukove igre u Sofiji protiv Levskog; za takve će analize biti još prilika, pogotovo nakon susreta s danskim Brøndbyjem, koji je kudikamo ozbiljniji suparnik od bugarskog kluba. Ne bih ni previše hvalio Hajduk, jer za to nema realnog temelja. Mnoge stvari na terenu još ne štimaju onako kako bi trebale i ova momčad ima potencijal za igrati znatno bolje. Problemi s realizacijom na trenutke su bili gotovo tragikomični i odveli su u rezultatski egal utakmicu u kojoj je Hajduk bio apsolutno dominantan. To je nešto što će Joan Carrillo i igrači morati dobro analizirati unutar svoja četiri zida i učiniti sve što je u njihovoj moći da se ne ponavlja.
Skrenuo bih vam pozornost, međutim, na nešto drugo.
Sve izjave iz Hajdukova tabora uoči obje utakmice, a osobito prije ove druge, bile su nabijene samopouzdanjem i vjerom u vlastite mogućnosti. Netko bi takav stav možda zamijenio za bahatost, pa i podcjenjivanje suparnika – bugarski mediji gotovo su odreda krenuli tim smjerom – ali one to nisu bile.
Najbolje je to objasnio upravo Carrillo, kad je uoči prvog susreta novinarima rekao: „Točno znamo što moramo napraviti. Kao kad student ide na ispit i sve je naučio. Ideš na ispit miran, tako i mi. Ako nisi naučio, onda je sve drugačije, ali mi smo naučili!“
A sinoć je, nakon pobjede u Sofiji, rekao: „Bio sam miran. Baš miran, jer mi smo kontrolirali igru. Mogli smo otići i u produžetke, ali ja sam bio miran.“
Mirnoća je, čini se, nova mantra na Poljudu. U Hajduku su naprosto dobro proučili suparnikove prednosti i mane, jednako kao i svoje, te zaključili da uspjeh, budu li se držali plana, neće izostati. Ali već je i letimični pogled na prvu utakmicu mogao otkriti da postoji poprilična razlika između ovih dvaju momčadi, odnosno da je Hajduk jednostavno puno bolji.
Hajduk je već na prvi pogled mogao jako dobro prepoznati slabosti Levskog iz razloga što je i sam, sve donedavno, ‘bio’ Levski.
Pratio sam malo kako su ove utakmice bile predstavljene na bugarskoj strani i uočio da se pisalo o gotovo svemu osim o realnom odnosu snaga na terenu, a koji je – bilo je to vidljivo već u prvom susretu – uvjerljivo bio na Hajdukovoj strani. Spominjalo se podcjenjivanje, palilo navijače pričama o „manjku respekta“ prema Levskom, preuveličavalo navijačke animozitete i incidente, govorilo o sreći i nesreći, o tome hoće li pojedini igrači biti spremni ili ne, o prednosti domaćeg terena u Dugopolju u odnosu na Poljud, o hendikepu igranja pred praznim tribinama, o travnjaku, tribinama, sucu, prekršajima, kondiciji igrača, policiji, izjavama aktera, konobarskoj prošlosti trenera, njegovoj nepopularnosti i strahu od otkaza…
Tek kada si se pripremio kako dolikuje ozbiljnom klubu, možeš eventualno računati i na ludilo, dišpet i hajdučki pristup
O svemu, a najmanje o činjenici da Levski ama baš ni po čemu u prvoj utakmici nije pokazao da se može suprotstaviti Hajduku. I da naprosto nije pretjerano ozbiljan suparnik.
Postavljanje trenera „koji poznaje mentalitet“, njegovo dizanje i spuštanje po potrebi medija, slaganje momčadi u hodu i očekivanja od igrača koji su tek stigli da preuzmu ključne uloge, računanje na ludilo, ostavljanje srca na terenu i neku bugarsku verziju dišpeta… Sve je to i više nego dobro poznato hajdukovcima iz mnogih, ali zaista mnogih, prethodnih sezona. Hajduk je bio taj klub.
Međutim, sada više nije. I to se posve jasno vidjelo.
Nije Hajduk odigrao bajno ni u Dugopolju ni u Sofiji, ali je u obje utakmice kontrola bila u njegovim nogama. Nakratko ju je ispustio kada je poslije svih onih silnih promašaja Levski zabio gol, dobrano time naživcirao navijače kojima su se pred očima već vrtjeli najcrnji i najnepravedniji scenariji, ali ju je ubrzo i bez ikakvog paničarenja vratio, na kraju još i ostvarivši minimalnu pobjedu u utakmici čiji bi realni rezultat bio, otprilike, 0-4. Što bi vjerojatno i bio da su Splićani uspjeli ranije zabiti.
Hajduk ovaj put nije bio kampanjac koji bifla gradivo sve do samog početka ispita i uzda se da će, uz sreću kod dobivenih pitanja i naklonost ispitivača, nekako proći premda možda i ne razumije sve što je u zadnji tren pročitao. To je bio Levski. Hajduk je došao na ispit pripremljen i siguran u sebe – pa i ako ga nije poslužila sreća, ako tako možemo nazvati sve te promašaje, svejedno je zadržao kontrolu nad situacijom i položio.
Dok se igra bugarske momčadi dobrim dijelom svodila na improvizaciju i praktički rudimentarne mehanizme između igrača koji se nisu stigli ni dobro međusobno upoznati, Hajduk je izgledao kao momčad koja zna što hoće i zašto. Nije to savršeno ispunjavala, daleko od toga, ali i iz aviona je bilo vidljivo da su na terenu dvije momčadi u vrlo različitim stadijima razvoja i, općenito, kvalitete.
A zapravo je jednostavno.
Dovedi poštenog i neovisnog trenera, plati ga koliko treba, osiguraj mu drugo stručno osoblje koje će temeljito pripremati utakmice i vrijeme tijekom kojeg njihov rad može početi davati rezultate. Zadrži glavninu momčadi i na vrijeme dovedi ciljana pojačanja, tako da svi zajedno mogu proći pripreme. Radi na konkretnom sustavu igre i budi u tome ustrajan, bez obzira na pritiske i kritike izvana.
I tek onda, kada si se pripremio kako dolikuje ozbiljnom klubu, možeš eventualno računati i na ludilo, dišpet i hajdučki pristup. Dokazali su to mnogi Dinamovi europski suparnici koji su ga pobjeđivali usprkos inferiornoj individualnoj kvaliteti, dokazala je to i Rijeka svojim nastupima u prvenstvu i u Europi. Dokazat će to i Hajduk ako ovako nastavi.
„Što više vježbam, to više sreće imam“, rekao je jednom neki golfer.
