Dijete upada i u zamku gorljive i kontraproduktivne kompetitivnosti; ono ne zna prihvatiti vlastite pogreške i živjeti s njima, ponekad ne shvaća da preko puta mreže stoji živo biće koje također može prebacivati lopticu. Na koncu, ono jako teško probavlja poraz, ili ga uopće ne probavlja. Dijete je, što volimo reći, nedokazano i ono ne igra zato da bi pobijedilo, već isključivo zato da ne bi izgubilo.

Pretpostavljate već, druga ličnost zove se Odrasla osoba. Ona pokušava prihvatiti realnost, a onda se i s njom suočiti. Ona nastoji biti racionalna i konstruktivno razmišljati. Kažemo pokušava i nastoji, jer i Odrasloj osobi dođe da pregrize lopticu ili rastavi reket na stotine dijelova. Ona je katkad i cinik jer, eto, već se toliko puta razočarala da joj ta svojevrsna ravnodušnost i trezvenost na terenu pomažu.

“Kad budem imao loše dane, loše tjedne, kako ću se suočiti s njima? To je sada najvažnija stvar za mene”

Radi se o borbi kroz koju svaki tenisač prolazi; možda bolje rečeno, o transformaciji kroz koju, prije ili kasnije, svatko mora proći. Iz raznoraznih razloga neki prilično lagano kontroliraju dijete u sebi, to im na neki način dolazi prirodno, ali postoje i oni nesretnici koji će se s njime žestoko boriti manje-više cijelu karijeru; ono ih vuče i doziva u zavodljivi čin autodestrukcije, pa smo slobodni reći da je njihov život teži. Oni naprosto moraju više patiti.

“Ako bi gubio, prije bi se samo ‘ugasio”, referirao se nedavno na Andreja Rubljova njegov trener Fernando Vicente, inače bivši top 30 igrač. “Znao je s turnira odlaziti skrivajući se u svojoj hudici. Rekao sam mu — gledaj, to će ti se događati toliko često da isto tako možeš uzdignuti glavu i popiti kavu sa svima. Ljudi te ovdje razumiju. Svaki tjedan svi osim jednog igrača gube”, zaključio je.

Agresivni luđak

Sve donedavno Rubljov je bio već i pomalo tipični NextGen igrač; sklon oscilacijama, pa dijelom i zaboravljen, a u veljači prošle godine pao je i na 115. mjesto ATP ljestvice. Svakako da su tome kumovale i ozljede, ali činjenica je i da ga je kočila njegova eksplozivna, nepredvidiva i dječja narav, što možda i ne treba čuditi jer ipak pričamo o nekome tko je tek prije neki dan navršio 23 godine. Pritom treba istaknuti da, osim toga, i nema neke sličnosti u ponašanju ili karakteru sa sunarodnjakom Maratom Safinom; on ne voli život i čašicu, već je, dapače, radoholičar i perfekcionist, jedan od onih koji bi zbog jednog promašenog forhenda najradije lupali glavom o zid.

“Naučio sam kako prihvatiti stvari”, rekao je nedavno. “Skoro pa sve… Ne sve, ali da, počeo sam prihvaćati stvari.”

Svi oni tehnički elementi koje je s Vicenteom postupno peglao i popravljao ne bi se na terenu mogli manifestirati da nije bilo upravo mentalnog switcha. Rubljov je prije koji tjedan dosegao career-high, osmo mjesto na ljestvici, te je — i u pogledu kontinuiteta, a i u bodovnom smislu — ove krnje sezone najbolji igrač iza Dominica Thiema, Novaka Đokovića i Rafaela Nadala. Ima 83 posto pobjeda (34-7), uz Đokovića je osvojio najviše, tj. četiri naslova, a nakon restarta je na omjeru od 19 pobjeda i četiri poraza, osvojivši ujedno svoj prvi ATP 500 naslov, a prije desetak dana i drugi, kad je u Sankt Petersburgu u finalu porazio Bornu Ćorića. Upisao je i dva četvrtfinala na Grand Slamovima, a zbog toga što se dio bodova uzima iz prošle sezone, trenutno je sedmi u poretku za plasman na završni Masters u Londonu.

“Samo sam udarao, vježbao, udarao…”, pričao je jednom o djetetu koje je osvojilo juniorski Roland Garros 2014. “Ali bez da sam razmišljao kako trebam igrati, što trebam raditi, kako se trebam braniti i o svim tim drugim detaljima.”

Rubljov je htio reći da je spoznao što je tenis, njegovu taktiku i psihologiju, tek kad je počeo raditi s Vicenteom, čovjekom koji ga duhovno i igrački oblikuje sad već više od četiri godine. Zapravo, ako ga usporedimo s igračima iz te prvog NextGena možemo ustanoviti da se kao igrač najviše promijenio; jedan od najvećih problema predstavljala mu je činjenica da nije znao kad točno napasti, a što nije ni toliko čudno kad imate razorni forhend, danas zasigurno jedan od najboljih na Touru — jednostavno, nije lako odoljeti i najmanjoj prilici za napad.

Možda je pomalo i smiješno otkud uopće crpi takvu snagu u udarcima jer čak i danas, kad se fizički istesao, djeluje pomalo slabo i plaho, kao da je oslobođen tjelesnog. Mnogo toga vjerojatno pojašnjava činjenica da mu je otac bivši boksač, pa i da je sam kao klinac boksao, baš zato da se ojača za tenis. Neka se nitko uvrijedi, ali možda je upravo zbog boksačke pozadine na terenu katkad agresivni luđak, onaj koji je doslovno znao prijetiti suparnicima.

Kad dođu teški dani…

Bilo kako bilo, s obzirom na to da igra tako agresivno s osnovnije linije, ima i poprilično visoku toleranciju na pogreške, može igrati u dužim izmjenama, a što je posljedica toga da od prve godine suradnje s Vicenteom radi na jednom od svojih najvećih nedostataka, to jest na kretanju. Igra je naprosto postala toliko intenzivna i brza da se, ako želite biti u samom vrhu, morate vrhunski kretati, a o važnosti toga najbolje vam govori kretanje Velike četvorke na svom vrhuncu.

Oni klasični statistički podaci otkrivaju da je napravio osjetni pomak na prvom servisu, uglavnom zato što se fizički istesao, a možda ispod radara prolazi da je zapravo i elitni reterner, među prvih 15 ili 20 na Touru. Za nekoga tko gaji napadački stil igre to je u jednu ruku atipično, kao i s obzirom na njegov broj godina; naime, retern obično nešto kasnije sazrijeva, a prosjek godina najboljih 20 reternera trenutno se kreće oko 28-29. Jednako kao što je suparnikov drugi servis ranjiv kad ga Rubljov napadne, tako je i njegova druga serva poprilično ranjiva, zapravo prespora i plitka, iako se to čak i znatno promijenilo ove sezone, a za očekivati je da će poraditi i na varijaciji, ponajprije na izlascima na mrežu na kojima Vicente inzistira.

“Ljudi mi govore da igra nevjerojatno, da je jako dobar, ali se ne sjećaju da je u prvom kolu gubio 2-0 u setovima i 5-2 u trećem”, rekao je nedavno Španjolac, referirajući se na meč protiv Sama Querreyja na Roland Garrosu, ali općenito i na činjenicu da i dalje povremeno previše izgara za pobjedu, odnosno igra isključivo zato da ne bi izgubio, te posljedično ispada iz fokusa. Vicente stvari naprosto postavlja u realniju perspektivu, svjestan je da bi u devet od 10 slučajeva takav meč izgubio, te objašnjava koliko je tanka granica između pobjede i poraza.

Mini meltdown Rubljov je imao i u četvrtfinalu US Opena protiv svog kompanjona s kojim je razbijao rekete u juniroskim danima, Daniila Medvjedeva, kad je izgubio tie-break nakon što je vodio 5-1 i 6-3; i nije uopće problem u tome što je odmah popizdio i grunuo, urlao i histerično bacao reket, a onda i bananu. Dečko je naprosto takav; nije stroj koji ne pokazuje emocije, ali prava se umjetnost krije u tome kako ih iskontrolirati i stati na vrijeme. U meču s Medvjedevom na koncu se nije raspao ili bilo što slično, ali ga je gorčina ipak polako izjela; pa opet, od njega se ni ne očekuje da radi trokorak ka vrhu jer je igrač koji sporo i postupno sazrijeva. On je jedan od onih cvjetova koje treba jako puno zalijevati.

“Trebate izabrati pravi trenutak kad da mu nešto kažete”, veli Vicente. “Na terenu mu je jako teško, njegov je um pomalo neuobičajen. Katkad znamo razgovarati do pet ujutro o tome zato što je izgubio meč.”

A kad je njegov um na mjestu, Rubljov je igrač zbog kojeg se svakako isplati kupiti kartu ili se zavaliti pred televizor. Dečko ne teži pragmatičnosti u velikoj mjeri, igra u brzom tempu i s puno rizika i, kad već sluša Metallicu, možemo reći i da igra heavy metal tenis.

Naravno, sad kad je ušao u top 10 društvo, iskušenja će za njegove tanke živce biti još veća. Margina za pogrešku još je manja, a tenis postaje onoliko okrutan koliko to uopće može biti, pogotovo kad uzmete u obzir i to tko će ga i što čekati u završnicama turnira; hoćemo li i tada gledati divlji i energični heavy metal tenis ili raštimanu pankčinu koja klizi u autodestrukciju?.

“Kad budem imao loše dane, loše tjedne, kako ću se suočiti s njima? To je sada najvažnija stvar za mene”, kaže on sam, pokazujući da je barem svjestan najvažnije spoznaje vezane uz ovu igru — onoga da su kontrola i odgovornost samo u njegovim rukama.