Tri dana nakon početka Svjetskog prvenstva, kad je Srbija u Araneta Coliseumu u Quezon Cityju odrađivala utakmicu skupine protiv Portorika, Svetislav Pešić navršio je 74 godine.
Prije 40 godina Pešić je kao trener bio jugoslavenski prvak sa sarajevskom Bosnom — s kojom je samo četiri godine ranije kao igrač osvojio europski Kup prvaka — u onoj ‘kontroverznoj’ završnici protiv Šibenike.
Nakon toga je preuzeo mlade reprezentativne kategorije, osvojio europsko kadetsko zlato, pa onda i svjetsko juniorsko, s onom mitskom generacijom u kojoj su bili Toni Kukoč, Dino Rađa, Vlade Divac i Aleksandar Đorđević.
Prije 30 godina je Pešić bio europski prvak s Njemačkom, što je u ono doba bio podvig koji je graničio s nevjerojatnim, u najmanju ruku.
Prije 20 godina Pešić je u tri uzastopne sezone uzeo europsko, pa svjetsko zlato sa SR Jugoslavijom i na kraju košarkašku Euroligu s Barcelonom.
Nije htio u penziju; nije se umorio — u njemu, izgleda, još uvijek tinja isti onaj žar kao i na početku. I sad, duboko u osmom desetljeću života, Kari je u još jednom finalu. Srbija Kanadi zapravo nije dala pravu šansu; vodila je tijekom cijele utakmice i uzvraćala svaki put kad bi suparnik zaprijetio približavanjem. Uvelike oslabljenu ekipu uvjerljivo je i potpuno zasluženo odveo do finalnog obračuna.
Treba reći da reprezentativno finale nikad nije izgubio. On je Osvajač; u njegovoj izborničkoj karijeri medalje su isključivo zlatne.
