Nije penzija za Karija

Svetislav Pešić napustio je Barcelonu i u 72. godini čeka novi izazov

Zadnja izmjena: 3. rujna 2020.

Nakon što je prije dva mjeseca Baskonia na brzopoteznom turniru u Valenciji osvojila Endesa Ligu i tako ostavila Barcelonu bez trofeja u krnjoj sezoni, bilo je jasno da će Katalonci napraviti bitne promjene. Tako je samo dan poslije dramatičnog poraza objavljeno da Svetislav Pešić napušta klupu iako je imao još godinu dana ugovora, a vrlo brzo je za njegova nasljednika postavljen Šarūnas Jasikevičius.

I prije izgubljenog finala se šuškalo o Pešićevu odlasku – navodno su igrači bili nezadovoljni njegovim krutim pristupom, a činilo se i da se sam Kari konačno umorio te da želi otići u mirovinu. Međutim, to ipak neće biti slučaj premda je stručnjak iz Pirota nekidan proslavio 71. rođendan. Kari je još uoči prekida zbog korone procijenio da je u svom drugom mandatu u Barceloni učinio sve što je trebao te da je došlo vrijeme da netko drugi preuzme posao, što ukazuje na to da ipak ima istine u tome da Barcelonine nove superzvijezde nisu objeručke prigrlile postulate donesene iz ex-Yu škole košarke.

Pešić je odlučio uzeti predah i mudro sačekati rasplet situacije s održavanjem Eurolige u novim okolnostima — hoće li se pronaći put da sve funkcionira na zadovoljavajući način ili će, pak, biti novog organizacijskog debakla, možda i još jedne propale sezone? A onda, kad se razjasni situacija, doći će vrijeme za nove izazove. Tko zna, možda opet u Barceloni, u kojoj su mu vrata uvijek otvorena. U kojoj ulozi? “U kojoj god da poželim, mogu sve što hoću”, s osmijehom je poručio.

Prije dugovječne trenerske karijere Pešić je imao dosta kraću igračku, koju je okončao s nepunih 30 godina. No, bila je sadržajna i njen vrhunac je bio osvajanje titule europskog prvaka 1978. s ekipom sarajevske Bosne. Tada 27-godišnji bek vjerojatno je pomislio da je to apsolutni vrh koji više neće doseći; u to vrijeme nije želio ni razmatrati mogućnost da se posveti trenerskom pozivu.

U tri sezone nanizao je Eurobasket, Mundobasket i Euroligu i prometnuo se u jednog od najvećih trenera u povijesti

Međutim, poslije nekoliko godina Kari se predomislio i upravo u Bosni ipak započeo trenersku karijeru.

U Sarajevu je ostao pet godina te osvojio kup 1984., a piše mu se i titula jugoslavenskog prvaka iz godine ranije, mada znamo u kakvim je okolnostima ona bila za poklonjena za zelenim stolom i nauštrb Šibenke Dražena Petrovića. Dobrim rezultatima izborio se za izborničku poziciju u juniorskoj reprezentaciji koju je odveo do zlata na Svjetskom prvenstvu 1987., pobijedivši na turniru dvaput SAD. Ostavio je tada dubok dojam na golobrade Tonija Kukoča, Dina Rađu, Vladu Divca i Sašu Đorđevića.

Čudo u Njemačkoj

Postalo je jasno da je Pešić kalibar za veće izazove, stoga su svi ostali iznenađeni kada je iste godine prihvatio ponudu Njemačkog košarkaškog saveza da preuzme reprezentaciju. U to vrijeme je Njemačka, što se košarke tiče, predstavljala pravu egzotiku. Jugoslavenski igrači u to su doba često išli onamo, ali samo do Frankfurta, odakle bi dalje letjeli na turnire u Ameriku i druge zemlje.

Klupska i reprezentativna košarka bila je na posve niskim granama s kojih se nikako nije mogla izdići, stoga je Savez zamolio Branimira Volfera, jednog od Ciboninih osnivača i njemačkog izbornika iz 1962., da pronađe odgovarajućeg čovjeka iz jugoslavenske škole košarke koji bi probao napraviti pomak. Izbor je pao na Karija, koji je u ponudi vidio izazov da tako moćnu sportsku naciju ‘nauči’ igrati košarku.

U domovini su mu se smijali govoreći mu da je otišao među rukometaše, a smijali su mu se i njemački novinari na predstavljanju. Naime, Pešić je tada mrtav-ozbiljan poručio da je došao povesti reprezentaciju do naslova europskog prvaka.

Šest godina kasnije pokazao je da se nije šalio — Nijemci su kao domaćini uistinu šokirali kontinent pohodom do zlata, i to nakon što im je na otvaranju turnira Estonija utrpala 113 poena. Pretrpjeli su još dva poraza u grupi, ali su odigrali briljantnu nokaut fazu i u nizu triler završnica pobijedili Španjolsku (+2), Grčku (+3) i Rusiju (+1). Pešić je formirao momčad oko sjajnog centra Chrisa Welpa i pokazao da ništa nije nemoguće uz pravi pristup i dobro vodstvo.

Nakon toga je napustio izborničku poziciju i preuzeo berlinsku Albu s kojom je osvojio Kup Radivoja Koraća 1995., što je najveći međunarodni uspjeh njemačke klupske košarke. Ostao je u Berlinu do 2000. te u 13 godina djelovanja praktički ucrtao Njemačku na košarkaški globus. Da se to nije dogodilo, tko zna bi li u to doba tinejdžer Dirk Nowitzki odustao od rukometa i posvetio se košarci…

Potom je preuzeo je reprezentaciju tadašnje Jugoslavije, i to nakon slavnog prvog mandata Željka Obradovića.

U Beogradu su ga dočekali skeptično. Uspjehe mu nitko nije mogao osporiti, ali ovaj put je umjesto poslušnih Nijemaca željnih znanja trebao voditi razvikane zvijezde koje su već stekle bogatu riznicu trofeja. Ali ubrzo je nestala svaka sumnja da će se uspjeti nametnuti kao autoritet: Pešić je na Eurobasketu 2001. u Turskoj uspio obnoviti izgubljenu čaroliju te dovesti Jugoslaviju do zlata pobjedom protiv domaćina u finalu. Predvođena raspucanim Peđom Stojakovićem, Jugoslavija je odigrala besprijekoran turnir (6:0, najmanja razlika +9 protiv Turske u finalu).

Zarazna energija

Ono po čemu će Karija najviše pamtiti ipak je Mundobasket u SAD-u 2002. Nagovorio je tada svog negdašnjeg pulena Divca da se reaktivira te pridruži Stojakoviću i Dejanu Bodirogi kao okosnica moćnog sastava. Međutim, nije krenulo glatko — zbog poraza od Španjolske i Portorika Jugoslavija se već u četvrtfinalu namjerila na favorizirane Amerikance, predvođene Paulom Pierceom i Reggiejem Millerom. Sedam minuta prije kraja domaćini su poveli +10 i činilo se da se Karijev stroj gasi, ali ukazao se Milan Gurović i dalekometnom paljbom vratio svoje u život. Upisana je povijesna pobjeda, a potom su u velikoj borbi svladani Novi Zeland i Argentina za obranu titule svjetskih prvaka.

Uz ogromno oduševljenje u zemlji stigao je i jednako velik šok, jer je Pešić smjesta objavio da napušta reprezentaciju. U Njemačkoj je izdržao 13 godina, a u mnogo stresnijem okruženju u domovini jedva dvije, ali je u njima ostvario maksimum: europsko i svjetsko zlato. Bilo je vrijeme za novi izazov.

U Barceloni se tražio instant-uspjeh. Katalonski velikan već se desetljećima pokušavao domoći europskog trona, ali je redao podbačaj za podbačajem. Pešić je stigao u paketu s Bodirogom i Gregorom Fučkom, koji su uz Juana Carlosa Navarra i Jasikevičiusa činili temelj novih šampionskih ambicija. One su se ovaj put napokon ostvarile zahvaljujući bravuroznim Bodiroginim predstavama protiv CSKA-a i Benettona na domaćem Final Fouru u dvorani Sant Jordi.

Bio je to nevjerojatni hat-trick za Karija: u tri sezone nanizao je Eurobasket, Mundobasket i Euroligu i prometnuo se u jednog od najvećih trenera u povijesti. I u sljedećim godinama imao je odličnu karijeru vodeći, između ostalih, Lottomaticu, Crvenu zvezdu i Bayern, ali nije uspio doseći visine s početka milenija.

Ne može se reći da Pešićeve momčadi uvijek igraju ovako ili onako; on stil igre prilagođava ovisno o igračima koje dobije na raspolaganje, u čemu je jedan od razloga njegova uspjeha. Ono po čemu je nadasve poznat je to što ne priznaje ni iole iščašeno ponašanje zvijezda momčadi. Premda je u načelu u svakoj klupskoj hijerarhiji trener iznad svih igrača, s vremenom su najbolji pojedinci dobili mnogo povlaštenije statuse, stoga si sve više toga dopuštaju. To kod Karija nikada nije prolazilo — tako je lani na utakmici Endesa lige bez oklijevanja poslao Kevina Seraphina u svlačionicu, isto kao što je u Indianapolisu u polufinalu s Novim Zelandom po brzom postupku izbacio s turnira Vladimira Radmanovića zato što je u krivom trenutku krenuo jesti bananu.

Zbog tako krutog pristupa nekim igračima Pešić nikada nije sjeo, dok ga drugi jako vole upravo zbog zarazne energije kojom zrači i koja ga nije napustila ni pod stare dane. Kari je uvijek znao razaznati kojim je igračima košarka samo sredstvo za bolji život, a kojima sam smisao života. Kada je u momčadima koje je vodio bilo više onih nedovoljno posvećenih, brzo ih je napuštao bez obzira na sve druge okolnosti.

“Svi uvijek govore o problemu motivacije igrača. A nitko se ne brine o motivaciji trenera”, poručio je u dokumentarcu Svetislav Pešić – više od trenera. Izgleda da Barcelonine superzvijezde nisu grizle dovoljno za njegove standarde.

Ne propusti top članke