Dugo vremena hrvatska košarka nije upoznala nekoga toliko kontroverznog kao što je Mario Hezonja. O 26-godišnjem Dubrovčaninu može se svašta ispričati, ali samo je jedna stvar posve sigurna — on nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Za jedne je kralj koji ide svojim putem i ne obazire se na ičije mišljenje, za druge samodopadni egocentrik koji nema poštovanja ni prema kome. Mišljenja o njegovim igračkim sposobnostima ne razilaze se u tolikoj mjeri — većina će se složiti da je Hezonja jedan od onih igrača za koje se isplati kupiti ulaznice, igrač od kojeg se očekuje da oduševi svojim potezima. Da nije tako, ne bi se nitko oko njega ni previše uzbuđivao.
Proteklih mjeseci činilo se da je Hezonja dotaknuo dno. Prvo su mu tijekom prosinca Memphis Grizzlies uručili otkaz, poslije čega si nije uspio pronaći novog NBA poslodavca. Mjeseci neigranja su se taložili, a jedina Hezonjina aktivnost bila je na društvenim mrežama, zbog čega se sve više nalazio na meti kritika, pa i sprdnje. Zatim je odjeknula vijest da se, kao u ratnim vremenima, preko tajanstvenog posrednika konačno javio u HKS i zatražio primirje, što su šokirani Stojko Vranković i Veljko Mršić glatko odbili zbog neprimjerenog načina komunikacije.
“Najblaže rečeno, to je neozbiljno i na takvoj razini ne želimo ništa više komentirati”, oštro je poručio Vranković, dok je Mršić pridodao: “Kod mene je pravilo da igrač koji nema kluba ne može igrati u reprezentaciji.”.
Doista, Hezonja se nalazio na debelo produženom odmoru. Ljudi su se počeli pitati ima li on i dalje motivaciju za bavljenje ozbiljnom košarkom ili će ostatak mladosti u stečenom bogatstvu uživati kroz putovanja, gejmanje i ostalo što ga veseli. Da je nastavio tim putem zasigurno bi počeo izazivati ravnodušnost kod ljudi.
Ako se po jutru dan poznaje, gledat ćemo nekog novog, mnogo opasnijeg Hezonju
Ali onda je stigla vijest da je potpisao za Panathinaikos.
Već odavno je poznata ljubav između Hezonje i čuvene navijačke skupine Gate 13. Mario je preko društvenih mreža u više navrata izražavao divljenje paklenoj atmosferi kakvu redovito priređuju Paovi ultrasi u OAKA Areni, ali se tome nije davao prevelik značaj. Takve međusobne simpatije obično ostanu samo na internetskim domenama, ali Hezonja je pretočio riječi u djelo i zaista navukao kultni zeleni dres. Navijači su to jedva dočekali te su mu, usred pandemijskog okruženja, priredili ludi doček u Atenu. Sve je bilo spremno za povratak u velikom stilu, ali ipak su u zraku ostali neki upitnici. Recimo: kakav je Hezonja uopće igrač nakon pet NBA sezona u kojima nije ostvario zacrtani iskorak? Ili: hoće li biti prava zvijezda u euroligaškoj momčadi ili samo jedan od članova rotacije?
Promašena šala
No, prije svega, pozabavimo se aktualnim stanjem u Panathinaikosu.
Treba istaknuti da grčki velikan igra svoju najgoru sezonu u dugo vremena. PAO se s omjerom 9:17 nalazi pri dnu euroligaške ljestvice, što je uistinu nečuveno kada se uzme u obzir novija povijest kluba. Jasno, vjerojatno bi omjer bio ponešto povoljniji da su navijači smjeli na tribine, ali opet se ne može pobjeći od činjenice da je kadar tek pristiglog izraelskog trenera Odeda Katasha prilično slab.
Do Hezonjina je potpisa prvo ime momčadi bio srpski bek Nemanja Nedović, koji je odigrao nekoliko doista spektakularnih utakmica (39 poena Maccabiju, 33 ASVEL-u, 28 Feneru), a i generalno isporuči finu porciju koševa (16,7 u prosjeku). Međutim, njegovi postotci uspješnosti nisu baš impresivni (51,8 posto za dva i 35 posto za tri) i dojam je da u napadu previše forsira, što šteti timskoj kemiji. Naličje medalje sugerira da ga suigrači ne mogu dostojno ispratiti. Osobito razočaranje predstavlja američki dio bekovske linije (Shelvin Mack, Ben Bentil, Marcus Foster i Howard Sant-Roos), koji svoju rolu odrađuje u najbolju ruku korektno i ništa više od toga. Naprosto su u pitanju igrači koji u igri ne mogu davati neki ekstra doprinos od kakvog žive velike momčadi. Upravo zbog toga je doveden Hezonja.
Nakon vijesti o njegovu povratku u europsku košarku mnogi su pomislili da će mu se dogoditi isto što i Draganu Benderu, koji se nakon jesenskog dolaska u Maccabi neko vrijeme ‘učio’ igrati ozbiljnu košarku. Međutim, ljudi su zaboravili da je, za razliku od Bendera, Hezonja ranije već imao značajnu ulogu u Euroligi. U svojoj je posljednjoj sezoni u Barceloni kao 19-godišnjak odigrao 22 utakmice u kojima je prosječno na parketu provodio 17 minuta te ubacivao 7,7 poena. Takvo iskustvo ne može se zaboraviti.
Osim toga, njegova NBA karijera uopće nije bila toliko slaba. Statistika u posljednjoj sezoni u Orlandu posve je respektabilna (75 utakmica, 22,1 minuta: 9,6 poena, 3,7 skokova, 1,4 asistencija i 1,1 ukradena lopta). Problem je u tome što nije napravio toliko željeni iskorak; štoviše, nakon razmjena u Knickse i Blazerse je polako, ali neumitno krenuo unatrag.
Zbog udarca o zid u NBA ligi i brojnih gafova u komunikaciji neki su pomislili da je u pitanju prevara od igrača te da će Gate 13 još veću feštu prirediti na Hezonjinom ispraćaju iz Atene. Već u prvoj utakmici bilo je jasno da je to promašena šala — Super Mario je nakon svega par treninga u prilično moćnom nastupu svojoj Barceloni strpao 21 poen, a to je napravio bez da ga je pretjerano služio vanjski šut (trica 2/5). Dva dana kasnije protiv Bayerna je ponovo bio najbolji strijelac svoje momčadi (14 poena).
A možda je samo čudan
Ako se po jutru dan poznaje, gledat ćemo nekog novog, mnogo opasnijeg Hezonju.
Čovjeka koji ne divlja na vanjskom šutu, nego uzima loptu u svoje ruke pa strpljivo traži koridore prema obruču. Podatak o čak 15 pretrpljenih prekršaja u dvije utakmice najbolje ukazuje da se konačno počeo služiti glavom kako bi maksimalno iskoristio nadprosječne fizičke predispozicije za europske terene. Šarūnas Jasikevičius uzdao se u Ádáma Hangu, jednog od najboljih euroligaških obrambenih krila, da će zauzdati Hezonju jedan-na-jedan, ali Mario ga je prolazio kako je htio.
Već u sljedećem susretu s Bayernom Andrea Trinchieri naredio je fokus cijele obrane na Hezonji. Ona se striktno skupljala prilikom njegovih ulaza i tako usporila njegov ulazak u susret, ali je istovremeno otvorila mnogo prostora njegovim suigračima. Kako je susret odmicao, Mario se sve više navikavao na žestoko pokrivanje i svejedno ubacio pristojan broj koševa, a većinu si ih je sam pripremio.
Prava je šteta što Panathinaikos igra s kilavim protokom lopte te mu suigrači nisu uspjeli kreirati gotovo nijednu otvorenu tricu, a isto tako nije imao priliku pokazati se ni u tranziciji koja je usporena, začepljena do bola. Sve što je Hezonja dosad ubacio, ubacio je na sirovu kvalitetu u pozicijskoj košarci. Ako se Katashev sustav uspije barem donekle posložiti za Hezonjin stil igre, njegove predstave bit će još uvjerljivije.
Vremena nema baš previše — Pao do kraja Eurolige treba odigrati još samo devet kola, dok u doigravanje sigurno neće ući, tako da ćemo Hezonju gledati na relativno malenom uzorku utakmica. Svejedno, ako nastavi kako je započeo, Hrvatska će dobiti novog euroligaškog nositelja što je sjajna vijest, pogotovo kada se uzme u obzir to da na ljeto slijede olimpijske kvalifikacije u Splitu. Mario će tada biti potreban Mršiću sve i da Bojan Bogdanović ne bude imao NBA obaveze s Utah Jazzom.
Nažalost, dobro znamo kako stvari stoje na relaciji Hezonja — HKS. Ako je neka sportska ličnost u Hrvatskoj istinski neshvaćena, onda je to upravo dubrovački košarkaš. Trakavica se vuče već godinama, a do dan-danas nikome nije jasno zašto se uopće prestao odazivati izbornicima, zbog čega je ljut na Savez, kao ni zašto se odjednom odlučio izborniku ponuditi na raspolaganje na tako bizaran način.
Možda je Hezonja doista umislio da je genijalac i da može raditi što god hoće, a da mu okolina sve tolerira radi općeg interesa. A možda je samo čudan. No, neosporno je riječ o odličnom košarkašu koji svojom kvalitetom može biti prevaga u olimpijskim ambicijama hrvatske reprezentacije, stoga je nužno da se uloži trud za pronalaženje zajedničkog jezika.
U svakom slučaju, s Hezonjom neće biti dosadno.
