U ožujku ove godine trener hrvatske reprezentacije u ronjenu na dah postao je izvjesni Franjo Pinjuh; čovjek koji je, usput budi rečeno, na prvom treningu došao pred Vanju Peleša i ostale te bez imalo kompleksa, samouvjeren i mrtav-hladan, priupitao ljude bi li mu mogli preporučiti kakvog instruktora da se, eto, malo bolje uputi u ovaj uistinu mu strani sport.

Naime, novopečeni trener reprezentacije čuo je da je netko jednom igr… ovaj, ronio na dah, bit će da je onda odgledao i nekoliko klipova na YouTubeu te, očigledno svjestan da to ipak nije dovoljno, što je u neku ruku i pohvalno, nije se libio potražiti pomoć. Kako je i zašto ovaj čovjek postao trener reprezentacije teško je reći, iako neki kažu da ronjenje na dah ima izvjesne sličnosti s lac… ovaj, karateom, sportom kojim se dotični jednom davno navodno bavio.

Predsjednik taekwando saveza Franjo Prot se lažno predstavio kao izbornik, pa na račun medalja zaradio od jednokratnih vladinih nagrada ukupno 57.000 kuna

Franjo Pinjuh, da utvrdimo gradivo, doslovno nema blage veze o ronjenju na dah, iako treba uzeti u obzir da je u ovih sedam mjeseci valjda već pohvatao neke stvari.

Čovjek je prva tri mjeseca stvarno dolazio na treninge; od ponedjeljka do petka provodio je sat-dva na bazenu, promatrao je površinu vode, razgovarao je s ljudima, htio je ponešto naučiti, što je u neku ruku, jelte, i pohvalno… U svojstvu glavnog trenera reprezentacije u lipnju je putovao i na bazensko Svjetsko prvenstvo u Beogradu, i to o trošku saveza, dok su neki od reprezentativaca sami snosili putne troškove. Naime, čelni ljudi Hrvatskog ronilačkog saveza uvijek u zadnji čas određuju kome će se platiti putni troškovi, zbog toga plaćaju i skuplje avionske karte, pa iako je reprezentacija u ronjenju na dah možda i naša najuspješnija reprezentacija, spomenuti svih ovih godina nisu bili u stanju pribaviti niti jednog jedinog sponzora, već su u potpunosti ovisni o sredstvim dobivenim od Hrvatskog olimpijskog odbora.

Ubiranje nagrada

Nisu oni u stanju puno toga, ali vratimo se na nesretnog Pinjuha zbog kojeg su ronioci u konačnici prelomili te istupili u javnost. Što je dotični točno radio u Beogradu ostaje u domeni ezoterije; reprezentativci kažu da je s predsjednikom saveza Kamilom Čuljkom povremeno gledao natjecanja…

Naši su ronioci na spomenutom prvenstvu inače osvojili tri zlatne i dvije srebrne medalje — više su uzeli samo Rusi i Francuzi — a ljudi u HRS-u već su duže vrijeme svjesni da je ova reprezentacija svojevrsna zlatna koka. Goran Čolak već se u svjetskom kontekstu može smatrati legendom sporta, a spomenuti Peleš, pa onda i Budimir Šobat, Vitomir Maričić, Petar Klovar i Mirela Kardašević, djevojka s kojom smo prije nekoliko mjeseci radili intervju, u nekoliko se različitih disciplina stalno bore za odličja ili skidaju rekorde…

Vratimo se mi opet na Pinjuha; dotični je zbog osvojenog zlata kao trener reprezentacije od Vlade RH dobio jednokratnu nagradu u iznosu od 60.000 kuna. Nakon toga, tijekom priprema za dubinsko Svjetsko prvenstvo koje se trenutno održava u Turskoj nije se pojavio ni na jednom treningu. Tko zna, možda si je čovjek platio tečaj ronjenja na dah…

Bilo kako bilo, Pinjuh je sad opet na prvenstvu i zasigurno opet drži fige reprezentativcima; ondje je, ili bi barem trebao biti, i Valentino Rajković, izbornik svih sportova (ronjenje na dah, plivanje perajama, podvodna orijentacija) I još jedan čovjek koji ne razumije ništa o sportu — ne zna pravila, ne zna ni tko se u kojoj disciplini natječe, ali vjerojatno zna, ili bi barem bilo pristojno da zna, tko su osvajači zlatnih medalja zbog kojih je u posljednjih nekoliko godina ubrao oko 400.000 kuna. Još jedna osoba koja je dobivala nagrade na HRS-ov prijedlog je i “predsjednik reprezentacije ronjena na dah”, iako ni za njega nije jasno čime se točno bavi…

Ispalo je, međutim, da su se vodeći ljudi saveza ipak malo preračunali, iako tek treba vidjeti hoće li snositi najavljene sankcije od HOO-a. Pritom je arogancija i ignorancija koju su pokazali tipična zapravo za hrvatsku političku scenu, pa i za prosječnog hrvatskog sportskog dužnosnika.

U nekom širem kontekstu, dakle, ovo i nije neka novina; činjenica je da se slične, bizarne i apsurdne stvari događaju i u drugim savezima, samo što sportaši nisu voljni o tome progovoriti, i to iz razloga što uglavnom nemaju svojevrsno pokriće u vidu rezultata kao ronioci — ili ako ga imaju, naprosto imaju bolje uvjete — a i boje se da ne izgube ono malo toga što imaju. Da je taj strah stvaran pokazuje i to što na kraju pisma ronioci de facto mole da, ne dođe li do promjene, ne bude “osvetničkih radnji” od strane prozvanih.

Prijenosi misa na sportskoj televiziji

Također, ovaj slučaj neodoljivo podsjeća na onaj koji se prije nekoliko godina dogodio u Hrvatskom taekwando savezu, kad se predsjednik Franjo Prot lažno predstavio kao izbornik, pa na račun medalja osvojenih na svjetskim i europskim prvenstvima zaradio od jednokratnih vladinih nagrada ukupno 57.000 kuna. Lažno predstavljena bila je i glavna tajnica Mihaela Štrok, koja je preko noći postala, pazite sad, fizioterapeutkinja. Usput budi rečeno, Prot je danas dopredsjednik saveza, a gospođa Štrok i dalje fiz… ovaj, i dalje kuha kavu; to što su Matea Jelić i Toni Kanaet pobrali zlato i broncu u Tokiju zasigurno je i njihova zasluga koja ovaj put, za pretpostaviti je, nije prepoznata.

I Hrvatski karate savez je posebna priča, ona u koju su upleteni i ljudi koji su bili bliski bivšem zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću, a javna su sredstva trošena na trenere koji nisu postojali… Nije to, dakle, ništa novo, a borbe za vlast koje se svako-malo odvijaju samo su pokazatelj toga da su savezi svojevrsni tihi poligoni za uhljebljivanje; kažemo “tihi”, jer ipak se ne radi o javnim funkcijama koje su pod budnim okom javnosti, a ni svote koje se u tim manjim savezima vrte realno nisu tako visoke. O tome da financijska izvješća uglavnom nisu nigdje dostupna, iako bi trebala biti po Zakonu o udrugama, ne treba uopće pričati…

Na kraju krajeva, ništa od ovog ne bi trebalo previše čuditi jer riba obično smrdi od glave.

Što reći o HOO-u, organizaciji koja je u posljednjih 10 godina spiskala pitajboga koliko (javnog) novca na servisiranje dugova jednog komercijalnog TV kanala, Sportske televizije, zapravo privatnog projekta Zlatka Mateše koji je čak zatražio pravno mišljenje u kojem će se na kraju oprezno zaključiti da se radilo o “nezakonitoj državnoj potpori”?

HOO je čak promijenio statut kako bi opravdao financiranje televizije koja je upala u dugove od 80 milijuna kuna, pa sad to čini iz stavke tzv. “vlastitih prihoda”, to jest onih koji ne dolaze od strane ministarstva. Prošle godine radilo se o više od četiri milijuna kuna, što će reći da je od 88 saveza njih samo osam dobilo više novca. Pojedini su savezi znali načimati temu SPTV-a, ali zbog toga što HOO dijeli sredstva i naprosto je u poziciji moći, obično bi ubrzo postali krotki i poslušni.

Usput budi rečeno, u razdoblju od 30. studenog do 24. prosinca prošle godine SPTV je, kako piše u financijskom izvješću HOO-a, “svakodnevnim prijenosom misa Zornica za vrijeme Adventa (svaki dan osim nedjelje) od 6 sati ujutro omogućila vjernicima praćenje misa s obzirom na to da je u sklopu mjera borbe protiv virusa COVID-19 bio ograničen broj ljudi koji su u crkvama mogli pratiti mise.”

I eto, tako dolazimo do toga da se tada niste smjeli baviti sportom, ali ste smjeli ići u crkvu; ako vam je pak bilo preteško protegnuti noge i do obližnje crkvice, misu ste, hvalabogu, mogli ispratiti na Sportskoj televiziji.

I što drugo reći nego: dobrodošli u teatar apsurda; zemlju superuspješnih sportaša u kojoj, budimo još malo otrovni, TV serviseri postaju nogometni izbornici, karataši treniraju ronioce, tajnice preko noći postaju fizioterapeuti, a manje-više isti ljudi već dugi niz godina sjede u svojim foteljama i mogu se tome samo dobro i samozadovoljno nasamijati.