Jedna smiješna, ali znakovita situacija dogodila se minulog vikenda na susretu nizozemske Eredivisie između Vitessea i Ajaxa. Igrala se 56. minuta kada je Daley Blind sa svoje polovice proigrao dubinsku loptu, onu koja odjednom presječe dvije protivničke linije kao nož maslo. Na nju se nadovezao Hakim Ziyech, kojem je dovoljno bilo samo podignuti glavu da bi vidio slobodnog Klaasa-Jana Huntelaara u sredini. Jedan pas je bio dovoljan da vremešni napadač podvuče loptu ispod golmana domaćih za svoj drugi gol na utakmici. Ali ništa od toga: sudac je naknadno ipak odlučio da je gol postignut iz zaleđa.
Minuta kasnije, pokušaj drugi, uloge ponešto drugačije. Ovog puta je David Neres poslao jednu takvu loptu za široko postavljenog Dušana Tadića. Za razliku od Ziyecha, srpski internacionalac praktički nije morao ni podignuti glavu, već je nekako po inerciji poslao odličnu loptu u prostor, gdje je znao da će ponovno vrebati on. I vrebao je. Huntelaar je prebacio vratara Eduarda, bivšeg dinamovca, dok je zastavica ostala spuštena.
The Hunter u takvim situacijama ne griješi.
Čovjeku koji je prije dva tjedna navršio 35 godina bio je to osmi gol u 10 ovosezonskih nastupa za Ajax, momčad u koju se vratio u smiraj karijere kako bi pomogao rasteretiti mlade napadačke snage, prvenstveno Danca Kaspera Dolberga. No, ozljeda trbušnog zida značila je da će mladi Dolberg neko vrijeme biti izvan stroja, a to je stavilo veterana u prvi plan. Baš kao ni 15-ak godina ranije, ni sada to nije propustio iskoristiti.
Onomad je klinac razbarušene kose i isturenih zuba imao identični učinak od osam golova u prvih 10 utakmica za Heerenveen. Međutim, tada je to značilo spašavanje statusa nedvojbenog talenta pošto je tadašnji trener ‘njegova’ PSV-a Guus Hiddink, nakon samo jedne utakmice u kojoj je ovaj zamijenio Mateju Kežmana, procijenio da u 20-godišnjaku ne vidi dugoročni potencijal za prvu momčad. Posudbe su bile neminovnost, a nakon što u De Graafschapu — gdje mu je stric bio financijski direktor i gdje je proveo dio dječačkog staža — u devet nastupa nije uspio zatresti mrežu, situacija za Huntelaara nije izgledala obećavajuće.
Od druge lige do Real Madrida
Spas je ležao u ustrajnosti. Odlazak opet na posudbu, ali u rang niže, u tada novopečenog drugoligaša AGOVV, bio je pun pogodak. Pod trenerom Jurrijem Koolhofom Huntelaar je eksplodirao, zabivši fenomenalnih 26 pogodaka u 35 ligaških nastupa. Naravno, značilo je to da je odbačeni PSV-ov talent postao i prvi strijelac Eerste Divisie, a u znak sjećanja na taj podvig omaleni stadion AGOVV-a u Apeldoornu danas ima tribinu koja nosi njegovo ime.
PSV je, naravno, tada ipak zaključio da u tom dečku ipak leži nešto, ali Klaas se nije namjeravao dovesti u novi rizik i odbio je potpisati novi ugovor. Potpisao je za Heerenveen, u čijem je dresu u dvije sezone utrpao 39 golova. Djelovao je nekako nezgrapno i ne pretjerano brzo, ali ta valjda urođena sposobnost da se nađe u pravo vrijeme na pravom mjestu bila je neprikosnovena. I tako je Ajax napravio ono što PSV na vrijeme nije, pa je 2006. platio tada visokih devet milijuna eura za njegove usluge kako bi se Huntelaar pronašao u dresu koji su nosili svi njegovi idoli: od Marca van Bastena do Dennisa Bergkampa i Patricka Kluiverta.
Stigao je u momčad koja je pucala od talenta, ali koja, nevjerojatno, nije osvojila naslov prvaka. Bio je to onaj Ajax u kojem su zanat pekli Gregory van der Wiel, Thomas Vermaelen, Jan Vertonghen i drugih, dok je u napadu uz Huntelaara vrebao i njegov brzi suradnik koji se tek priključio iz Groningena — Luis Suárez.
Huntelaar je lovac. On visi na rubu zaleđa i vreba, ali nikad ne lovi sam
Mnogo je priča i teorija kolalo oko toga kako ta fantastična generacija nije uspjela dosegnuti značajnije rezultate. Štoviše, mnogi će kao krivca uz ozljede i povratnike poput Jaapa Stama ili Edgara Davidsa prokazati tadašnjeg trenera Henka ten Catea — kojem je otkaz naknadno kuvertirao Mario Mandžukić, kada je Dinamo u onoj utakmici za pamćenje 2007. šokantno izbacio Ajax iz Europe. Ali ne zaboravimo da je također dva gola u produžetku te utakmice zabio upravo Huntelaar.
Iako je to bila ćudljiva generacija, za Huntelaara je bila idealna. Uparen s brzancem poput Suáreza i opskrbljivan loptama Ryana Babela i Wesleyja Sneijdera, Huntelaar se samo trebao fokusirati na to da bude na pravom mjestu u pravo vrijeme. Na kraju se tamo našao 126 puta u 178 utakmica prije nego što je došla najviša stepenica zvana Real Madrid, u koji je otišao Sneijderovim stopama.
Dva neuspjeha
Huntelaar je u Madrid doveden na polusezoni 2008./09. kao savršena zamjena za sunarodnjaka Ruuda van Nisterlooija, čija je karijera već bila u opadanju i koji se spremao za njen suton. Ionako ga je počeo mijenjati i u reprezentaciji, pa je ovo za Real bio logičan potez. Nije odmoglo ni to što je za tada već 25-godišnjeg centarfora interes pokazivala i Barcelona, a uvijek je posebno slatko preoteti igrača mrskom rivalu.
No, nije uspio u Madridu. S naknadnom pameću iz današnje perspektive to izgleda razumljivo i logično, jer njegov tip napadača već je tada polako i postupno počeo nestajati s najveće scene — prije svih je Pep Guardiola u Barceloni radio na tome — ali još više zbog toga što u momčadi kakva je (tad bio) Real Madrid kohezija nije mogla biti pretpostavljena individualnoj klasi.
Huntelaar je lovac — The Hunter, kako su ga prozvali.
Kao što nas podsjećaju i one dvije situacije s početka teksta, on visi na rubu zaleđa i vreba, ali nikad ne lovi sam. Dajte mu dvojicu široko postavljenih igrača sa svake strane, eventualno i jednu desetku iza njega, i on će ispoštovati golgetersku normu, ali nemojte od njega očekivati da stvara prilike sam sebi ili drugima. I možda bi se momčad naviknula na njega i on na nju da im je pruženo više vremena, ali Real je završio sezonu s nevjerojatnih pet uzastopnih poraza i bez trofeja. Ekipa je bila u rasulu i trebala je rekonstrukciju, pri čemu je Huntelaar (zabio osam golova u 20 utakmica) završio prije kao kolateralna žrtva nego kao promašaj.
Nizozemac je tada bio u naponu snage i mislio je da će ono što mu je nedostajalo u Madridu naći u Milanu, ali umjesto novog uzleta stiglo je novo razočaranje. Leonardova momčad tonula je u disfunkcionalnost, a Ronaldinhove oscilacije značile su da je često na terenu bio tercet pivota Andrea Pirlo-Massimo Ambrosini-Mathieu Flamini; premalo je bilo povezanosti u tom veznom redu, previše rupa u igri prema naprijed i Huntelaar ni u tom kontekstu nije mogao isporučiti svoju normu. Tek sedam golova u 25 prvenstvenih utakmica značilo je još jedan novi početak negdje drugdje.
No, pitanje je sad već bilo ima li prostor za uspjeh na velikoj sceni. Ozljede Huntelaara nisu štedjele, vrijeme i trendovi također, ali umjesto rekvijema Nizozemac je dobio labuđi pjev. Ljeto 2010. za njega je bilo preporod.
Telepatska povezanost s loptom
Huntelaar je bio dio reprezentativne selekcije koja se 2010. sa Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi vratila sa srebrnom medaljom. Taj je uspjeh održao interes većih klubova za njega živim, a najbrži su s ugovorom stigli ljudi iz Schalkea. Felix Magath je u jednom prijelaznom roku potpisao dvojicu Realovih prognanika; drugi je bio ni više ni manje nego Raúl.
Neočekivano uparivanje u vrhu napada nije djelovalo kao najpametnija odluka, pogotovo jer su u pitanju bili igrači kojima biologija nije bila naklona; Huntelaaru od početka, Raúlu s godinama. No, stvari su mimo očekivanja počele sjedati na svoje mjesto, unatoč nešto sporijem početku iz kojeg se dalo naslutiti da iza Huntelaara ne stoji kontinuitet. Nakon Magathova neuspjeha na klupu Rudara stigao je Ralf Rangnick, koji je uz svoje insistiranje na presingu znao idealno iskoristiti Huntelaarove najjače strane, a to nije propustio napraviti ni njegov nasljednik Huub Stevens.
Jefferson Farfán i Julian Draxler operirali su sa strane, dajući prostora Huntelaaru i Raúlu da se simultano izvlače kako bi izluđivali svoje čuvare i razbijali zadnje linije kao porculanske vaze. S 29 golova i 13 asistencija u sezoni 2011./12. Huntelaar je sudjelovao u više od polovice golova koje je Schalke postigao te sezone, te se prvi put nakon one sezone u AGOVV-u okrunio nagradom Torjägerkanone, odnosno titulom najboljeg ligaškog strijelca. Nakon Klausa Fischera i Sergeja Barbareza, Huntelaar je treći Schalkeov osvajač tog topića. Uspomene poput osvajanja njemačkog kupa ili nezaboravnog povratka na Bernabéuu, gdje je postigao dva pogotka bivšem klubu i doveo Schalke na prag senzacionalnog povratka protiv Reala u osmini finala Lige prvaka, učinile su ga besmrtnim u očima fanatičnih navijača. U 240 utakmica zabio je 126 golova.
Prošlog ljeta vratio se u Amsterdam nakon dugih sedam godina u Schalkeu. Prvenstveno kako bi, poput Dirka Kuyta ili Robina van Persieja u Feyenoordu, pomogao novoj generaciji Ajaxovih talenata vratiti titulu prvaka, trofej koji i njemu samom nedostaje. Igrom slučaja je u poznim godinama postao udarna igla momčadi i opet ima kontekst koji mu najviše odgovara, prikazujući i nakon svih ovih godina ono što ga je i lansiralo u golgetersku orbitu: praktično telepatsku povezanost s loptom i lovački instinkt.
