Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Icardi, sin razmetni

U Italiji ga trpe dok trpa, u Argentini i manje od toga. Može li s SP-om doći iskupljenje?

Zadnja izmjena: 17. svibnja 2018. Spada/LaPresse

Imati jezik brži od pameti generalno nikada nije dobra ideja, a pogotovo ako ste istaknuti dio nekog segmenta celebrity kulture. Mauro Icardi, jedno od najprominentnijih napadačkih imena Serie A u ovom desetljeću, uvijek je bio sklon brzom jeziku, bržem čak i od njegove sjajne realizacije. U njegovih 25 godina stalo je više afera nego tijekom čitavih života nekih kolega s terena, ali taj osjećaj neprilagođenosti je ono što ga je zapravo pratilo kroz čitav život i pomoglo mu da se formira kao igrač, ali i kao (kontroverzna) ličnost.

Lučki grad Rosario ima ogroman utjecaj na argentinsku poljoprivredu, ali za zemlju opsjednutu nogometom on je najvažniji po tome što je dao niz velikih imena na onom drugom zelenom polju. Od Césara Luisa Menottia, Marcela Bielse i Gerarda Martina pa sve do Ángela Di Maríe i, naravno, Lionela Messija, Rosario je uvijek bio i grad revolucionara, poznat po svojoj povijesti nasilnih sukoba i otpora. U njemu se, uostalom, rodio i Ernesto ‘Che’ Guevara.

Među svim tim revolucionarima, nogometnim i inim, kao dijete Rosarija zapisan je i Mauro Icardi. Doduše, on je sa sobom mogao ponijeti tek prkosni duh grada, pošto je njegova obitelj odlučila napustiti zemlju uslijed nove ekonomske krize 1990-ih, one koja će rezultirati potpunim krahom ekonomije i posvemašnjom krizom vlasti, koja je odstupila uslijed vala uličnog nasilja poznatog pod imenom Argentinazo. Tik prije nego što će ono paralizirati grad, obitelj Icardi ga je napustila zajedno sa tad šestogodišnjim Maurom da bi sreću potražila u Španjolskoj, na Kanarskom otočju.

Kako bi se što bolje uklopio u novu sredinu, obitelj je dječaka upisala u lokalni klub UD Vecindario, za koji je kao klinac zabio navodno više od 500 golova. Pri neposrednom nadzoru španjolskih velikana, nije dugo trebalo čekati da ga krenu vrbovati. Iako je zainteresiran bio i Real Madrid, u kadetske redove svoje čuvene La Masije privoljela ga je Barcelona, baš kao što je to na podosta drugačiji način napravila sa njegovim starijim sugrađaninom Messijem koju godinu ranije.

Icardi je brzo napredovao u kadetskim selekcijama, ali ono na što nije mogao računati je da se u Barceloni, baš kao i u njegovom rodnom Rosariju, baš u tom trenutku događala revolucija. Naravno, ova nije bila nasilna ni generalno negativna, ali je promijenila katalonski klub jednako kao što je usmjerila i Icardijevu karijeru.

“Radim što me je volja i nije me briga za druge”

Te 2008. je kormilo prve momčadi preuzeo Pep Guardiola. O njegovu restrukturiranju sustava koji će u konačnici iznjedriti jednu od najpoznatijih ekipa u povijesti se već zna i previše, ali te korijenite promjene obuhvaćale su sve slojeve i razine kluba. Jedna od njih bila je i ona da se fokus sve više udaljava od koncepta ‘staromodnih’, robusnih devetki u vrhu napada, ma koliko bile ubojite. Oslanjanje na ulogu lažne devetke postao je standard, a standardizacija sustava podrazumijevala je da se i mlađe kategorije podrede tim novim principima.

I baš kao što je Barcelonu napustio Zlatan Ibrahimović, među juniorima više nije bilo mjesta ni za talentiranog, ali stilom neprilagođenog Maura Icardija. U dogovoru s ocem odlučio je kako će biti najbolje da potraži novu sredinu. Kada je Sampdoria u zimu 2011. za njega poslala iz današnje perspektive suludo nisku ponudu od samo 400.000 eura, pala je odluka o selidbi u Italiju.

U momčadi koja je tek izborila povratak u Serie A kao svojevrsni mentor ga je dočekao sunarodnjak Maxi López,, također odbačenik iz Barcelone — u dvije godine karijere ondje je zabio tek dva službena gola, među kojima je bio onaj Chelseaju u Ligi prvaka. Kao devet godina stariji i iskusniji, López je bio zadužen da mladog kolegu uvede u svijet talijanskog nogometa. To je i učinio, a njihovo partnerstvo preraslo je i u prijateljstvo izvan terena.

Icardi je pokazao da je najbolji kada mu je cilj pronaći iskupljenje; Nakon poraznih kvalifikacija, nešto slično je apsolutno potrebno i samoj Argentini

Icardi mu je, čini se, vratio uslugu tako što je razvio partnerstvo s njegovom ženom, Wandom Narom.

Zbilja nema smisla razvlačiti tu priču prepunu neugodnih prepucavanja ljubavnog trokuta pri kojemu su najviše patila djeca, ali s druge je strane taj događaj uvelike utjecao na percepciju Icardija u javnosti. Argentinski su se tabloidi dugo hranili tom pričom, nudeći provjerene i neprovjerene kutove te uključući mišljenja mnogih bivših zvijezda, koje — baš kao i u ovdašnjem podneblju — koriste svaku priliku da kažu svoje mišljenje o praktički bilo čemu. Međutim, u Argentini tabloidi imaju itekako snažan utjecaj, pa je postalo očito da će čitava afera utjecati na njegov status u reprezentaciji, kojoj je sve boljim igrama u Italiji bio sve bliže.

“Radim što me je volja i nije me briga za druge”, rekao je tada Icardi Interovoj klupskoj televiziji kada je već stigao do transfera na Meazzu, u kojem ga je zastupala upravo Nara, koja mu je osim supruge postala i agentica.

Trpe ga dok god trpa

Zaista, on je radio što ga je bilo volja — ali dok su na skandale dolazili i golovi, uvijek je imao pokriće.

Icardi je nakon spore prve sezone u Interu podijelio ulogu Capocannonierea s 22 gola na kontu. To je privoljelo klub da mu udijeli i kapetansku vrpcu, što je mnoge začudilo, a neke učinilo i skeptičnima. Njegov prethodnik u toj ulozi bio je veliki Javier Zanetti, kultna ličnost iza čijeg mukotrpnog rada nije stajala niti jedna jedina privatna mrlja. Stvari su postale kudikamo gore kada je Icardi u svojoj autobiografiji istaknuo po svemu sudeći preuveličanu verziju jednog verbalnog sukoba s navijačima. Naravno, Interovi ultrasi su ga prekrižili, a situacija je eskalirala do te mjere da su navijači, naoružanim grubim porukama protiv njega slavili kada je promašio jedanaesterac protiv Cagliarija.

Icardi je na kraju preživio i tu epizodu. Ne jer je uspio on kao takav uvjeriti navijače da su u krivu, već ih je natjerao da otvorene poruke protiv njega zamijene mrmljanjem sebi u bradu. Navijači Nerazzurra su svjesni da je Icardi privatno možda dubiozna ličnost, ali da je ujedno i njihov najekskluzivniji eksponat čiji se učinak u Interu poboljšava iz sezone u sezonu, održavajući klub koliko-toliko konkurentnim. Ove je sezone zabio 28 golova i u posljednjem kolu ima priliku u izravnom sučeljavanju prestići Lazijeva Ciru Immobilea te ponovno uzeti titulu najboljeg strijelca Serie A.

Talijanska javnost, ponajprije ona okupljena oko Intera, iz očitih ga razloga drži na prešutnom tankom ledu. U Argentini je, međutim, za mnoge još persona non grata, a da je utjecaj tabloida napravio svoje govori i činjenica da unatoč sjajnom učinku nije pozivan u reprezentativnu vrstu ni kada je Argentini zbog kronične neefikasnosti visio i plasman na Svjetsko prvenstvo. Spominjao se veto Lionela Messija, koji je u mladim selekcijama bio vrlo blizak s Maxijem Lópezom; ali dok je i to predmet spekulacija, činjenica je da za Icardija nije bilo mjesta. Sve donedavno.

Match made in hell

Novi izbornik Jorge Sampaoli je ponovno pokazao da će premostiti sve pritiske kako bi Mauru Icardiju dao prigodu da doživi iskupljenje i u nacionalnom dresu. On mu je prije godinu dana uputio prvi poziv nakon trogodišnjeg ignoriranja, a uvrstio ga je i na preliminarnu listu putnika na Svjetsko prvenstvo.

Opravdano je pitati se jesu li Icardijevi privatni ratovi koje je vodio s mnogima oko sebe utjecali na njega tako da su ga očvrsnuli i učinili otpornijim na pritiske. Icardi je fantastičan golgeter kojemu ne treba previše da se nađe u gol šansi i koji koristi fizičku snagu za potenciranje svoje vrhunske realizatorske sposobnosti u šesnaestercu, ali i takav igrač koji je, čini se, pritisak koji je na sebe nakalemio iskoristio kao katalizator stabilnosti. Doveo se u situaciju da pogreške izvan terena može opravdati isključivo učinkom na njemu, što je bizaran splet okolnosti, ali onaj u kojem je profitirao.

A ako ćete odabrati jednu riječ da biste opisali aktualnu argentinsku reprezentaciju, onda bi “pritisak” mogao biti i najbolji izbor. Pod pritiskom želje za uspjehom došao je i pritisak na aktualni kadar koji se s njim očito ne zna najbolje nositi; izuzev, dakako, pojedinaca poput Messija, zbog kojeg je taj pritisak ponajviše i nastao. Točnije, zbog njegova izvanserijskog talenta i razine na kojoj igra, pa onda i povijesne prilike da sve to okruni i svjetskim naslovom. No, ni na Svjetskom prvenstvu momčad u ovakvom stanju ne može ganjati uspjeh preko leđa samo jednog čovjeka, makar u pitanju bio i Messi. Barcelonina sezona u Ligi prvaka pokazala je upravo to.

Icardi je pokazao da je najbolji kada mu je cilj pronaći iskupljenje; on je kroz imidž sina razmetnog na svoj način izgradio život. Nakon poraznih kvalifikacija, nešto slično je apsolutno potrebno i samoj Argentini. Poput one završne scene iz Fight Cluba, kada Edward Norton u posvemašnjem kaosu pred njima kaže Heleni Bonham Carter da ga je “upoznala u vrlo čudnom periodu života” — može li se između Argentine i Icardija napokon dogoditi takav match made in hell?

Ne propusti top članke