Bila su potrebna samo tri dodavanja, uključujući onu inicijalnu kratko bačenu loptu Gianluigija Donnarumme, da bi Talijani stigli do španjolskog kaznenog prostora. Lopte se dokopao Federico Chiesa i pogodio u suprotni kut; igrala se 60. minuta i djelovalo je kao da su Španjolci izigrani na gotovo klasičan način. Možda je to bilo against the run of play, što bi rekli sada jedini preostali domaćini Englezi, ali teško da se moglo tvrditi kako je bilo neočekivano.
Možda glavna emotivna i apstraktna — filozofska, ako možemo tako reći — tema španjolsko-talijanskog polufinala Eura bila je iskupljenje.
Iskupljenje za dvojicu izbornika, Luisa Enriquea i Roberta Mancinija, koji su, svaki u svojoj karijeri, u nekom trenutku bili praktično na samom vrhu, a onda i tresnuli duboko u trenerski ponor i izgubili poštovanje dobrog dijela svojih poklonika. No, i iskupljenje za dvije nogometne velesile koje su u godinama koje su prethodile turniru izgubile ono što ih je na reprezentativnoj razini činilo moćnima i sad su na putu povratka. Italija stilom igre koji ide protiv dominantne niti u njenoj tradiciji, a Španjolska i dalje sljedeći stil koji ju je doveo na vrh, pokušavajući unutar njega naći neki novi red i put, primjereniji kadru koji je danas znatno slabiji.
Utakmica je čitavo prvo poluvrijeme izgledala kao da je za obje ekipe prva na turniru, odnosno kao da ih gledate prvi put nakon dugo vremena; kao da nismo prethodno vidjeli razigranu i dinamičnu, ofenzivnu Italiju koja drži konce igre u svojim rukama, kao ni posjedom lopte dominantnu, ali na druge načine klimavu Španjolsku koja je definitivno ostavila slabiji dojam i u prošloj rundi jedva, na penale, prošla Švicarsku. Jer one Italije u prvih 45 minuta na Wembleyju nismo vidjeli, a Španjolska je izgledala uvjerljivo sigurnije i bolje nego dosad.
Na kraju Španjolska nije nadigrana niti izigrana na klasični način, ali to ne znači da večeras na Wembleyju nismo gledali instant-klasik
Nakon početnog, kako se kaže, ispitivanja snaga, i par ranih pokušaja Talijana da visokim presingom onemoguće izgradnju suparničkih napada u samom začetku, stvari su se posložile na način da je Španjolska uzela ogromni komad posjeda lopte (oko 30. minute on je dobacivao i do tri četvrtine vremena) i potpuno zagospodorila sredinom, onemogućivši Italiji da razvije svoju igru. Kasnije će se ta brojka spustiti, ali Italija naprosto nije stizala u opasne situacije.
Jedan od razloga za to sigurno je bio taj što je Španjolska striktno markirala Jorginha i Marca Verrattija, prisilivši Italiju je da napada manje kroz sredinu, a više preko bokova gdje je slabija, osobito sad kad nema ozlijeđenog Leonarda Spinazzolu. No, španjolski bekovi César Azpilicueta i Jordi Alba su u fazi posjeda odlazili visoko, odnosno prisiljavali talijanske da se brane duboko, gdje ih je napadački trojac bez klasične devetke razvlačio uzduž i poprijeko i Italija nije imala prostora ni rješenja za izgradnju napada.
Sjajnu je utakmicu igrao Dani Olmo. Počevši u ulozi koja je bila varijacija na temu lažne devetke, njegov radijus kretanja bio je misterij za talijansku obranu: čas bi se pridružio veznoj liniji da bi joj dao dodatnu opciju za razigravanje, čas napao halfspace, čas se izvukao daleko na krilo, a čas hrvao s Giorgijom Chiellinijem poput pravog centarfora. Usto je bio i vrlo agresivan i angažiran u obrambenom dijelu, o čemu govori i to da je napravio više prekršaja od ijednog drugog igrača na terenu.
No, ipak — kad god jedna momčad toliko dominira posjedom, a druga je itekako sposobna za brzu tranziciju, uvijek postoji opasnost da će jedna kontra biti dovoljna i promijeniti sve. A kad je Chiesa ono pogodio, činilo se da viđamo upravo to.
Ali nije bilo tako.
Luis Enrique je povukao poteze s klupe, ubacio je i Alvara Moratu i Gerarda Morena, ali Italija se odlično branila — sve dok nije. Upravo je Morata izjednačio 10 minuta prije kraja na Olmovu asistenciju i utakmica je otišla u produžetke.
Španjolska je i dalje imala više od igre, uputila je ukupno 16 udaraca naspram talijanskih sedam, ali gol nije dolazio, kao ni osobito izražene šanse, iako su se Talijani već i pomalo panično branili. Na kraju je put iskupljenja Italiju i Španjolsku odveo skroz do raspucavanja jedanaesteraca. Na kraju Španjolska nije nadigrana niti izigrana na klasični način, ali to ne znači da večeras na Wembleyju nismo gledali instant-klasik. Azzuri su s bijele točke bili hladnokrvniji, precizniji, bolji.
Možda taj prolaz u završnu rundu iskupljenja nisu do kraja zaslužili gledajući samo ovu utakmicu, ali gledajući cijeli dosadašnji turnir jesu.
