Nakon lanjskog posrtaja na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, izbornik domaće mlade nogometne reprezentacije Stefan Kuntz iznio je neka svoja razmišljanja o okolnostima u njemačkom nogometu, s naglaskom na razvoj mladih igrača.
“Počeli smo ozbiljno zaostajati za najjačim nacijama po pitanju razvoja mladih igrača”, izjavio je zabrinuto Kuntz. “Jako smo puno vremena proveli na razvoj igre u posjedu i srodnih taktičkih finesi da smo zapustili neke od nogometnih osnova. Zaboravili smo učiti djecu kako osvajati duele, uspješno završavati napadačke prekide, dominirati u skok-igri ili u situacijama jedan-na jedan.”
S njim se složio i Peter Hyballa, bivši trener u omladinskom pogonu Borussije Dortmund i instruktor pri Njemačkom nogometnom savezu, koji je napisao i knjigu o metodama treniranja za mlade kategorije pod nazivom Trainer, wann spielen wir? (Treneru, kad igramo?). Njegova se teza donekle nadovezuje na Kuntzovu tako što napominje da su u Njemačkoj previše suzbili slobodu na terenu kroz striktni naglasak na pas-igru: “Ljubav prema lopti mora biti osnova”, kaže Hyballa. “Pep Guardiola je više puta naglasio kako je najvažnija stvar lopta i kako su njegovi igrači sretni jer imaju priliku igrati svaki dan na treningu.”
Obojica se slažu da je to pridonijelo ozbiljnoj stagnaciji u razvoju napadačkog kadra u Njemačkoj. U potrazi za “novim Mariom Gómezom” ili za “Klonom Miroslava Klosea” kvantiteta nije problem. U lanjskom izdanju Bundeslige je čak 10 klubova po defaultu startalo s njemačkim napadačima, dok je ove sezone od 10 najboljih bundesligaških strijelaca njih šest Nijemaca. Problem je taj što su svi oni koji su dobili šansu u nacionalnom dresu unazad nekoliko godina pokazali ozbiljna ograničenja i manjkavosti, a to ih je učinilo nedostojnima kontinuteta na elitnoj razini.
Prošlu je sezonu završio s 19 golova i 10 asista u 37 nastupa, a ove je pod vodstvom Juliana Nagelsmanna to već praktično izjednačio (19+9) u samo 21 utakmici
No, ime koje je zadnjih par sezona možda i jedino pokazalo konstantu izvire sada kao spasitelj čitave filozofije njemačkog nogometnog razvoja: Timo Werner.
Zanimljivo, i on dolazi iz Gómezova Stuttgarta u kojem danas 34-godišnji lisac i dalje zabija, pa se tako može reći da potraga za novim ‘svenjemačkim’ golgeterom završava na istom mjestu na kojem je i počela. Međutim, na njegovu putu do vrha ključno je mjesto ono puno istočnije.
Posao u Leipzigu
Werner je u Stuttgartovim juniorima zaigrao s tek navršenih 16 godina, a u juniorskom je prvenstvu te 2013. ukrcao 24 gola i tako ispred nosa prvom pratitelju Julianu Brandtu uzeo medalju Fritza Waltera namijenjenu mladim talentima. Već je iduće sezone dobio priliku pokazati što zna na seniorskom nivou, kada je zaigrao u pretkolu Europske lige protiv Boteva iz Plovdeva, kolo prije nego što će Stuttgart ispasti u playoffu od Rijeke. Timo je tog dana, s nepunih 17 i pol godina, postao i najmlađi debitant u Stuttgartovoj povijesti.
Bez obzira na to što je u Stuttgartu silom prilika naknadno prebačen na poziciju desnog krila, njegov se život uvijek vrtio oko napadačke uloge. Timo je s jedne strane idolizirao baš Gómeza, klupsku legendu, ali je s slušao i savjete iz prve ruke koje mu je davao otac, Günther Schuh. Stari nije baš bio prominentno ime njemačkog nogometa, ali je svojedobno pomogao rezervama Stuttgarta pronaći put do drugoligaške razine s 19 postignutih pogodaka. Iako je u Stuttgartu s krila zabio 13 golova u 95 utakmica, iako je ondje postao najmlađi klupski strijelac i najmlađi igrač u povijesti Bundeslige koji je zabio dva gola na jednoj utakmici, u njegovoj je igri bilo još dosta nedostataka, pogotovo u pas-igri i kretanju bez lopte. RB Leipzig ga je prepoznao i za njega istresao 10 milijuna eura, a zatim krenuo ispravljati te nedostatke, dajući Werneru proširenu ulogu.
Pomalo i čudi da su u svojim lamentacijama i Hyballa i Kuntz propustili iskoristiti Wernera kao pozitivni primjer razvoja, pošto su njega morali pratiti kroz mlade selekcije njemačke reprezentacije u kojima je također dominirao. I to ne samo golovima, već upravo u segmentima koje su dvojica trenera istaknuli kao najveće ‘žrtve’ u postojećoj razvojnoj koncepciji: driblingu i kontroli u završnici. U Leipzigu su, međutim, Ralf Rangnick i Ralph Hasenhüttl odmah prionuli poslu izvlačenja punog potencijala iz Wernera.
Kada Kuntz priča o deficitu napadača, on je dijelom u pravu tako što jasno naglašava specifičnost napadačke uloge u sustavima koji preferiraju igru zasnovanu na posjedu lopte. U njima više i nema baš mjesta za tipove poput Gómeza, Klosea pa i samog Kuntza, kojeg se mnogi sjećaju i po onom tipičnom utrčavanju za gol Englezima u polufinalu Eura 1996. Pri distribuciji i razvoju uloga u pas-sistemima, u kojima je glavni fokus na traženju pukotina u suparničkoj obrani kroz konstantno kretanje lopte i igrača, napadač treba biti aktivan i u povezivanju igre.
Upravo na tome su Rangnick i Hasenhüttl odlučili zasnovati daljnji Wernerov razvoj u Leipzigu, izgrađujući ga u kompletnog napadača koji neće samo čekati da mu se prigoda za gol otvori, već će je aktivno tražiti: kako za sebe, tako i za suigrače.
Evolucija ide dalje
Uparen na komplementarni način u vrhu napada s visokim i snažnim Yussufom Poulsenom, Werner je Leipzigovu napadu dao čitav spektar opcija. Njegov dribling i završnicu bilo je relativno lako nadograditi, ali napredovao je i u drugim segmentima; po potrebi se spušta između linija i otvara prostor za suigrače a uz golgeterski učinak stalno mu raste i broj asistencija. Prošlu je sezonu završio s 19 golova i 10 asista u 37 nastupa, a ove je pod vodstvom Juliana Nagelsmanna to već praktično izjednačio (19+9) u tek 21 utakmici.
Wernerova evolucija, međutim, ide i dalje.
“Asistencije su jedna od mojih prednosti”, komentirao je svoj razvoj sam Werner. “Kao napadač si uvijek definiran po tome koliko golova zabijaš, ali sam sada pod novim trenerom praktički ofenzivni veznjak koji mora povezati sve zajedno. Moramo nadići taj imidž mene kao jedinog golgetera ove ekipe; umjesto toga želim ja biti onaj koji će podržati svoje suigrače.”
Od zaigranog dječaka sada 23-godišnji Timo razvio se u napadača sposobnog prilagoditi se različitim ulogama u suvremenim sustavima, a da pritom to ne vidi kao ograničavanje svojih prirodnih, prvenstveno golgeterskih talenata. Pa možda onda taj famozni njemački pristup i čitava nogometna kultura koju je nacija zadnjih godina i desetljeća izgradila nije ‘promašila’ kad su u pitanju centarfori; možda je samo bio potreban netko poput Rangnicka tko će još jednom moći sagledati širu sliku i vidjeti potencijal koji bi drugi možda zanemarili. I umjesto kloniranja starih stvarati nove vrijednosti.
