To je dovelo Belgiju do konačne savršene bilance od 10 kvalifikacijskih pobjeda uz 40 zabijenih i tri primljena gola, što ih čini najefikasnijom ekipom kvalifikacija. Nije sudac Jorgen Daugbjerg Burchardt niti označio kraj utakmice, a naslovnice su već vrištale o Belgiji kao o glavnom favoritu na Euru. Kao uostalom i svaki put dosad. Bilo je to i prvo pitanje koje je na pressici nakon susreta dočekalo izbornika Roberta Martíneza.

“Mogućnost da osvojimo Euro je nešto što samo mi držimo u našim rukama”, nije izbjegavao diplomaciju Martínez. “Ova momčad je zaslužila osvojiti Euro, ali u nogometu nije toliko jednostavno. Dostigli smo standard na Svjetskom prvenstvu i nastavljamo se razvijati u momčad sa velikim zajedništvom.”

Na svakom prvenstvu su individualna kvaliteta i talent došli do izražaja, ali dojam je na kraju uvijek bio razočaravajući

U reprezentativnom kontekstu zajedništvo zbilja nije floskula, jer kada znate da nakon ovog okupljanja imate samo jedan termin u kojem eventualno možete natiskati dvije pripremne utakmice, onda ste svjesni da vremena za pripremu i uigravanje nema mnogo. Iako, za Belgiju to i ne predstavlja gorući problem, odnosno, njima to predstavlja problem u manjoj mjeri nego velikoj većini reprezentacija. Ne samo da Martínez ima na raspolaganju nevjerojatnu akumulaciju talenta, već je ova selekcija sada od “najtalentiranije ekipe” i “favorita iz sjene” došla do stupnja razvoja u kojem njihova prednost nad ostalim favoritima leži u iskustvu.

Djeca su odrasla.

Čvrst kostur momčadi

Od utakmice s Engleskom na Svjetskom prvenstvu, kada je Belgija pobjedom osigurala brončanu medalju, Martínez je u 16 utakmica, koliko je do danas odigrao, na teren poslao kontigent od točno 30 igrača. Od tih 30 igrača najmlađi su Elias Cobbaut i Yari Verschaeren; prvi je lijevi bek iz Anderlechta koji za tri dana puni 22 godine, dok je drugi njegov 18-godišnji momčadski kolega i jedan od najvećih talenata u belgijskoj ligi. Nije zgorega spomenuti kako je Cobbautu ova utakmica protiv Cipra bila reprezentativni debi, dok je Verschaeren nastupio u tri utakmice i zabio pogodak, ali je sve to stalo u 57 minuta provedenih na terenu.

Taj podatak najbolje ilustrira koliko čvrst kostur ova momčad ima. Također, od 30 igrača koliko ih Martínez ima na ovom aktualnom širem popisu, njih čak 14 je bilo na popisu imena koje je bivši izbornik Marc Wilmots odveo na Svjetsko prvenstvo u Brazil 2014. godine. Pritom nije stvar da Španjolac ne vjeruje novim, mladim licima, već ima toliku dubinu i pokrivenost na pozicijama da može postepeno testirati nova rješenja tek nakon što jezgra ekipe, koja je na okupu već više od pet godina, izdominira kvalifikacije i ostavi prostora za eksperimentiranje na individualnim pozicijama.

Nije slučajno da su Verschaeren, Cobbaut, Benito Raman i Brandon Mechele priliku za debi dobili tek u rujnu, kada je jedino pitanje bilo hoće li Belgija imati savršen učinak i s kolikom će gol-razlikom završiti ove kvalifikacije.

Njihova je najveća snaga upravo u tome što se osovina momčadi može nabrojati u snu. Primjerice, iz sastava koji nas je u listopadu 2013. porazio na Maksimiru i tako poslao u dodatne kvalifikacije za SP u Brazilu, njih čak 12 i dalje čini dio reprezentativne selekcije, dok je kod nas ‘preživjelo’ njih sedam, uključujući danas 34-godišnjeg Luku Modrića.

Romelu Lukaku, koji nam je te večeri uvalio oba pogotka za pobjedu, danas ima tek 26 godina, a u ovom je ciklusu stigao do brojke od 52 reprezentativna pogotka. Njegov kolega u napadu, Dries Mertens, mjesec dana prije turnira puni 33. Eden Hazard ima 28 kao i Kevin De Bruyne, Thibaut Courtois 27, dok u zadnjoj liniji riječ vode 32-godišnji Jan Vertonghen, 30-godišnji Toby Alderweireld i 28-godišnji Dedryck Boyata, uz mentorstvo 34-godišnjeg Thomasa Vermaelena i 33-godišnjeg Vincenta Kompanya, koji je ipak produžio svoj reprezentativni vijek, zasad, do Eura.

Međutim kada Martínez umanjuje euforiju, govoreći kako u nogometu put do značajnih trijumfa na velikim natjecanjima ne ide jednostavno, onda ne pokušava tražiti alibi, već primjer za to nudi upravo na primjeru svoje reprezentacije. Od neuspješnih kvalifikacija za Euro 2012. Belgija je u protekla četiri ciklusa svaki put završila kao pobjednik svoje kvalifikacijske skupine, s napomenom da je i u kvalifikacijskom ciklusu za SP u Rusiji ‘pomela’ konkurenciju sa samo jednim remijem u 10 utakmica i gol-razlikom 43:6.

No ti nastupi su bili jedno, a turniri nešto sasvim drugo.

Psihološka nestabilnost na SP-u

Od SP u Brazilu Belgiju prati uloga favorita iz sjene; i dok su na svakom tom turniru njena individualna kvaliteta i talent došli do izražaja, opći dojam je na kraju uvijek bio pomalo razočaravajući. Ima tu i pretjeranih očekivanja i nerazumijevanja dinamike turnira, ali i činjenice da su sami sebi znali pucati u nogu, bilo to kroz loše postavke na terenu za vrijeme Wilmotsovog mandata, bilo kroz psihološku nestabilnost koju su pokazivali i na lanjskom Svjetskom prvenstvu.

Ne treba naročito probirati po kutevima sjećanja da se sjetimo one osmine finala protiv Japana i blackouta u pet minuta drugog poluvremena tijekom kojih su Japanci s dva gola umalo poslali kući ‘favorite natjecanja’. Istina, iz tog se ponora Belgija senzacionalno i vratila Chadlijevim pogotkom u četvrtoj minuti sudačke nadoknade, ali kako pokazuje i poučak s Eura u Francuskoj, kada je u četvrtfinalu protiv Walesa doživjela raspad sistema i to nakon što su poveli u 13. minuti, Belgijcima je malo dovoljno da sav talent i brojke u kvalifikacijama postanu samo mrtvo slovo na papiru. Pogotovo jer su u oba fatalna slučaja u pitanju bile kvalitetom inferiornije ekipe na drugoj strani.

Tu je, dakako, prisutna i ta turnirska dinamika o kojoj Martínez priča između redaka.

Nakon tog šokantnog provlačenja protiv Japana, Martínez nije računao da je to samo bio ‘loš dan’, već je za četvrtfinalnu utakmicu protiv Brazila pronašao rješenje u vidu transformacije iz njegovog tradicionalnog 3-4-3/3-5-2, kojeg je implementirao zbog iskustva među stoperima ali i nedostatka uigranog lijevog beka, u 4-3-3 s naglaskom na reaktivniju igru. Na to onda dođu iskustvo i rutina, i pobjeda protiv također favoriziranog Brazila odjednom nije toliko čudo.

Inercija može svakako biti pogubna vodilja, pogotovo na velikom natjecanju, i način na koji se ona balansira zna činiti razliku između razočarenja i trijumfa.

Martíneza se može nesimpatizirati, ali je razina donošenja odluka nemjerljiva u odnosu na njegovog prethodnika, i to se sa svakim novim ciklusom jasnije vidjelo. Psihologija i rutina pri dovršavanju posla su ono što će i na Euru raditi razliku i što će zaista dati odgovor na to je li Belgija spremna podjednako uvjerljivo doći do završnice velikog turnira kao što to kontinuirano rade u kvalifikacijama.

Predodređeni za trijumf

Turnir idućeg ljeta dolazi u praktički laboratorijski idealnim uvjetima, u kojima je ova generacija nakon godina provedenih zajedno ide na natjecanje s igračima koji su u najboljim godinama, koji imaju jasan stil igre i koji su u natjecateljskoj formi. Preostaje ‘samo’ da to kapitaliziraju.

Naravno da ne leži sve u priči o tome kako je “lako Belgijancima trpati male momčadi”. Imena poput De Bruynea, Hazarda, Lukakua, Driesa Metensa, Axela Witsela i ostatka momčadi spadaju u sami vrh po kvaliteti, pri čemu je momčad gotovo na svim pozicijama, osim na lijevom beku, pokrivena sa dva iznadprosječna, odnosno, elitna igrača na vrhuncu karijere.

Ali, nogomet nije jednostavan, i čak sa svim tim faktorima ne garantira nužno da ste predodređeni za trijumf. Belgijski slučaj to najbolje potvrđuje, a njihov put idućeg ljeta biti će sasvim sigurno dio povijesti. Pitanje je samo hoće li ova all-star ekipa svoju priču zaokružiti kao takva ili će zauvijek ostati upamćena kao ona koja je uvijek ostajala za korak kratka…