Padaju ničice, poput okupatora u partizanskim filmovima. Zlatko Dalić je u tom scenariju poput zapanjenog zapovjednika s vilicom do poda, koji uoči presudnih kvalifikacijskih utakmica stoji i gleda kako mu u ambulantu donose — ili s fronte odnose — jednog po jednog oficira, dok se prsten sve jače steže i oko ovih preostalih.
Sve je krenulo s Ivanom Perišićem, nastavilo se s Brunom Petkovićem, a onda su popadali još i vrijedni pobočnici od Matea Kovačića, preko Josipa Juranovića pa do Nikole Vlašića. Dalić je u panici počeo vrtjeti svoju mobilnu radio stanicu s naredbom za mobilizaciju i onih posljednjih rezervista koji su ostali po kućama, samo kako bi sklepao dovoljno širok i uvjerljiv kadar u ovako delikatnom trenutku.
A daleko od vreve ambulanta i kampa na Hitrec-Kacianu, tamo daleko pod andaluzijskim suncem, Ivan Rakitić proživljava svoje zlatne veteranske dane kao nekoć jedan od najodanijih i najboljih Dalićevih pješaka.
La Liga već neko vrijeme nije na svom vrhuncu, ali sigurno je sasvim jasan pokazatelj Rakitićeve senzacionalne forme i taj da je, primjerice, četvrti najbolje ocijenjeni igrač prvenstva prema Sofascoreu, iako igra u ekipi koja je kudikamo bliže zoni ispadanja nego mjestima što vode u Europu. Kad se u rujnu 2020. i službeno oprostio od reprezentativnog dresa, bila je to kulminacija događaja koja se podvukla pod njegovu želju da se kao stari zaslužnik odmori od trčanja na toliko frontova, pri čemu je sasvim logično smatrao i da reprezentaciji koja je upravo osvojila svjetsku broncu možda nije neophodno to da on i Luka Modrić, kao dvojica tada najboljih igrača, ne mogu preskočiti okupljanja protiv, eto, Latvije i Armenije.
“U slučaju da bude dosta ozljeda ili problema, izbornik može znati da me uvijek ima na raspolaganju”, rekao je Rakitić lani
Međutim, iako je Rakitiću nakon Svjetskog prvenstva zaista bila želja definirati svoj status u Barceloni, što se onda prometnulo u rješavanje povratka kući u Sevillu, svakom iole bolje upućenom u događanja u reprezentaciji i oko nje postalo je jasno da stvari između njega i izbornika Dalića nisu u najboljem redu. Poput kuće u kojoj je odnos puknuo i otad se ukućani polako, bez galame i bez puno priče, udaljuju jedna od druge, Rakitić i Dalić više nisu nalazili zajednički jezik. I kako to obično biva u Obitelji, ništa se nije komuniciralo naglas, direktno; sve je bilo prepuno vidno prenaglašene kurtoazije, kao da svi njeni članovi moraju potpisati nekakav tajni zavjet šutnje. A onda stvar postane samo gora, jer postane predmet različitih interpretacija.
Raketa je uvijek, poput djeteta koje se svim silama trudi biti savršeno samo da bi osjetio podršku i prepoznavanje, pomalo i pretjerivao u konstruiranju slike svoje pripadnosti. Pa je tako uoči početka Svjetskog prvenstva u Rusiji čak iznio pomalo i patetičnu, ali i činjenično ozbiljno diskutabilnu priču o svom životu daleko od Domovine koju je — tobože prisilno — morao napustiti, iako su njegovi živjeli u Švicarskoj još davno prije rata, a i Ivan je ondje rođen. Nisu Rakitići direktno prognani iz Hrvatske — ili iz Bosne i Hercegovine, odakle potječu — ali on jest u Hrvatskoj uvijek pomalo bio autsajder. I onda kad je kao senator tražio mali ustupak, opet se udaljio od nje.
Davno pružena ruka
Raketa nikad nije bio dio plavog ili bijelog tabora iz kojih dolazi gotovo čitava reprezentacija. Nije imao takvo zaleđe i kao takav je bio lagana meta Daliću za bildanje ega i imidža nakon Rusije. Raketa čak nije imao ni mogućnost donijeti i obznaniti odluku pod svojim uvjetima kao što je to napravio Marko Livaja, već je njegovo bilo da šuti i sam “zove izbornika”, a ovaj je, pak, javno rekao kako “ne želi da Hrvatska izgubi Rakitića, ni kao igrača ni kao čovjeka”, ali i to da “nikoga neće moliti da igra za reprezentaciju”. Pa mu nije dao ni oproštaj kakav dolikuje reprezentativnoj ikoni.
Dalić je tada zadovoljno pratio kako horde ljudi opčinjenih kultom ličnosti Rakitića prozivaju nezahvalnikom i izdajnikom jer je zamolio da preskoči utakmice protiv Slovačke i Azerbajdžana. No, izbornik kao da je zaboravio s kojom i kakvom populacijom žonglira i kako brzo se kod nas te struje znaju okrenuti ako je posrijedi neka intenzivna okolnost.
Baš poput ove koja je sada, kad više igrača ima u ambulanti nego na treningu. A stari zaslužnik, koji kao da je dijelom i skinuo to breme sa sebe, negdje daleko igra u odličnoj formi.
Lako je bilo zaboraviti Rakitićevu izjavu danu uoči Svjetskog prvenstva u Kataru: “U slučaju da bude dosta ozljeda ili problema, izbornik može znati da me uvijek ima na raspolaganju”, rekao je lani, dok je Dalić samo rekao kako su “svi dobrodošli”.
Upravo takva je situacija sada i s ozljedama i s problemima, i ta populistička vjetrenjača kojoj se Dalić uvijek, makar suptilno, prilagođava i sama sada opet staje na Rakitićevu stranu. A takva situacija vidljivo smeta izbornika koji nije računao da se mimo velikih natjecanja može dogoditi išta što bi dovelo u pitanje njegove dogme. Kako je ono i sam, odjednom neskromno i neponizno rekao, svaka odluka koju je donio u ovih šest godina ne da je bila dobra, već odlična. Sada se nada da će odluka da šuti i na davno pruženu ruku biti dobra, jer bi i ovakva skrpana Hrvatska ipak trebala odraditi svoj dio posla protiv Latvije i Armenije.
Šteta, jer više nije stvar samo Obitelji koju Rakitić nije ni izdao, nego je stvar i onog slogana da je Hrvatska iznad svih. A to “svih” bi, naravno, trebalo uključvati ne samo Rakitića, nego i Dalića.
