Nedjeljni je ručak, a vi sjedite za stolom sa svojim mužem i malenom djecom, dječakom i djevojčicom koji su ipak već dovoljno odrasli da vješto barataju beštekom, i s vašim već pomalo ostarjelim ocem.
“Što je djedu?”, konačno se odvaži vaš maleni, ali bistri dječak, nakon što ga je djed već drugi put za stolom upitao kako je bilo jutros na utakmici i je li štogod zabio ili namjestio. Djed sve češće postavlja jedna te ista pitanja, a jutros ste ga našli kako zahodskom četkom pokušava očistiti cipele. Kad ste ga upitali što radi, vaš je otac, sasvim fokusiran, prilično samouvjereno kazao: “Čistim cipele.”
Ne znajući više ni sami što biste rekli na ono pitanje, razočarano ali milo kažete da je djed “star i umoran”, na što on odjednom postane okrutan i agresivan: “Nisam star i umoran!”. Nakon toga, u plač brizne ova mlađa i sitna djevojčica, prestravljena tim starim i nepoznatim čovjekom, a vi shvatite kako ste i sami stari i umorni. Svaki nedjeljni ručak sve vam teže pada na želudac i svaki je nedjeljni ručak poput onog prolaznog vremena u kakvoj utrci, utrci u kojoj vaš otac debelo i sve više zaostaje za svima za tim stolom.
Možete li uopće zamisliti nogomet bez igre glavom? Bila bi to sasvim drugačija igra
Sve dok vas jedne nedjelje praznih očiju, ali iskreno ne upita: “A tko ste vi?” i sve dok ne shvatite da ne može više vješto baratati niti beštekom. Sve dok se jedne nedjelje za tim stolom vaš otac — ne uguši.
Jeffu Astleu bilo je 59 godina kada se ugušio za vrijeme obiteljske večere, valjda zaboravivši što uopće znači gutati hranu. Jeff je preminuo u siječnju 2002., a pet godina ranije počeo je pokazivati simptome Alzheimerove bolesti. Osim što se potkraj života nije mogao samostalno hraniti, nije više mogao kontrolirati niti mokrenje, a njegove je najbliže vjerojatno najviše pogađalo ono pitanje “A tko ste vi?”. Pod stare dane Jeff više nije znao niti da je legenda West Bromwich Albiona, prigodno zvana The King; nije znao što je sve dao tom klubu, kao niti to da je dres engleske reprezentacije oblačio pet puta, iako je taj isti dres uokviren visio na zidu.
Slabo istražena bolest
Astle je inače bio napadač i ono što ga je lansiralo u legendu bila je njegova igra glavom. U 361 nastupu za West Brom zabio je 174 gola i veći dio svoje karijere proveo je vodeći zračne bitke. Baš zato, kad je mrtvozornik ustanovio kako je Astle podlegao ozljedama na radu, odnosno brojnim traumama glave koje su izazvale demenciju, njegova je kćerka Dawn zaključila kako ga je ta ista igra glavom koštala i života.
Drugim i grubljim riječima, nogomet ga je ubio.
Slučaj je vrlo brzo odjeknuo engleskom javnošću i odmah su FA i PFA, udruga profesionalnih nogometaša, obećali istražiti eventualnu vezu između učestalog lupanja lopte glavom — kroz period od 20 do 30 godina — i oboljenja od neurodegenerativnih bolesti i demencije. Bila je to, međutim, samo priča za javnost. Gordon Taylor, čelni čovjek PFA-a, navodno je Jeffovoj kćeri, u četiri oka, rekao sljedeće: “I moja majka ima demenciju. Ali ona nije udarala loptu glavom”. Slučaj Astle potiho je stavljen pod tepih i trebalo je 12 godina da opet dođe na dnevni red, kad je Jeffov mozak dospio u ruke neuropatologa dr. Willieja Stewarta.
Dr. Stewart je otkrio kako Astle nije bolovao od Alzheimerove bolesti, već od drugog neurodegenerativnog poremećaja koji također izaziva demenciju — radilo se o kroničnoj traumatskoj encefalopatiji (CTE), koja se može ustanoviti tek posthumno. CTE je i danas slabo istražena bolest, iako je davno prepoznata kod boksača, dok je u fokus javnosti dospjela u SAD-u kada se otkrilo da je nekoliko bivših NFL igrača koji su počinili samoubojstvo patilo od CTE-a. Bolest nastaje uslijed čestih potresa mozga, a mogu je izazvati i slabije traume glave, iako je općenito veza između slabijih trauma i nastanka demencije još uvijek nedovoljno istražena.
Baš zato, čak je i dr. Stewart oprezan kad kaže da se ne može točno ustanoviti je li kod Astlea CTE nastao zbog udaranja lopte glavom ili zbog težih ozljeda glave u zračnim duelima i slično. Bilo kako bilo, slučaj je pokrenuo svojevrsnu lavinu jer su se počele javljati obitelji bivših nogometaša koji su patili ili umirali u sličnim mukama, a potom je izvršen i medijski pritisak nakon kojeg FA i PFA nisu više mogli okretati glavu od problema, pokrenuvši prije godinu i pol istraživanje.
Prije otprilike dva tjedna je grupa istraživača na Sveučilištu u Glasgowu, predvođena dr. Stewartom, objavila rezultate dosad najrelevantnijeg istraživanja. Prema njemu, u odnosu na ostatak populacije, nogometaši imaju pet puta više šanse oboljeti od Alzheimerove bolesti, četiri puta više od bolesti motornog neurona, dvaput više od Parkinsonove bolesti te na koncu tri i pol puta više šansi da će ih zadesiti demencija. Istraživanje je obuhvatilo 7.676 nogometaša iz Škotske koji su igrali u razdoblju od 1900. do 1976., a kontrolnu grupu činilo je 23.000 ljudi. Koji dan kasnije, FA je poslao dopis Premier ligi u kojem apelira da bi se u klupskim akademijama igranje glavom trebalo regulirati ili čak zabraniti, a Bournemouth je već to zabranio onim najmlađima.
Specifično otočki problem
Sve donedavno ova se tematika uzimala kao prilično marginalna, čak i kao svojevrsna trash tema, ali sad već možemo postaviti ono pitanje — je li nogomet uistinu toliko opasan po svoju ‘djecu’?
Ono što odmah treba istaknuti jest da istraživanje nije otkrilo točan uzrok tim povišenim rizicima. Izglednim se čini da se radi o igranju glavom, ali ne treba isključiti česte potrese mozga ili pak njihovo nepravilno tretiranje, a svakako treba uzeti u obzir i prostorno-vremenski kontekst. Astle, kao i svi oni obuhvaćeni istraživanjem, igrali su nogomet kad su tereni bili prilično loši, pogotovo zbog natopljenosti kišom i kad se igrao onaj famozni ‘otočki nogomet’, nogomet u kojem se često preskakala igra.
FA je odmah objavio i Optine podatke koji kažu da je broj visokih centaršutova u sezoni 2008./2009. iznosio 38,2 po utakmici, dok je prošle sezone ta brojka pala na 24,2. Uz to, treba imati na umu da su nekadašnje smeđe kožne lopte bile teže kad bi se natopile otočkom kišom i da je udaranje glavom znalo biti zaista bolno. Neki čak spominju da su igrači, u želji da ojačaju vratne mišiće, na treninzima vježbali i s medicinkama. Stoga, ne bi čudilo da su rezultati upravo produkt specifičnog konteksta i specifično otočki problem — ni u jednoj drugoj zemlji ovaj problem nije došao u fokus javnosti.
Pa opet, zdrav razum nam govori kako ne postoji apsolutno nikakva garancija da igra glavom u modernom, drukčijem nogometu neće biti uzročnikom kasnijim bolestima. Igra je postala brža i intenzivnija, igrači su postali fizički moćniji, a puno više vremena posvećuje se i treningu, gdje se puno češće igra glavom nego u samoj utamici. U svoje vrijeme Alan Shearer je na treningu znao glavom udariti loptu i do 100 puta, a iz vlastitog 15-godišnjeg iskustva mogu reći kako udarac glavom nije baš tako bezazlen i bezbolan, bez obzira je li tehnika udarca sasvim ispravno izvedena.
No, možete li uopće zamisliti nogomet bez igre glavom? Bila bi to sasvim drugačija igra. Nezamislivo drugačija.
Pojedini stručnjaci zagovaraju da se ono zabrani u kategorijama do 18 godina, ali bez jačih dokaza zabrana se gotovo sigurno neće dogoditi; vjerojatno će klubovi preventivno zaštititi one najmlađe, što se čini sasvim ispravnim. Zabrana igranja glavom već je na snazi u SAD-u, i to mlađima od 11 godina, ali valja istaknuti da je primarni razlog strah od potresa mozga koji mogu izazvati zračni dueli, a ne to što postoje neoborivi dokazi o dugotrajnim posljedicama uslijed udaranja lopte glavom.
Preuveličavanje problema
Kada mediji žele senzibilizirati javnost za određeno pitanje, nerijetko se služe pojedinačnim i potresnim slučajevima, onim tzv. ‘životnim pričama’, koje onda izazivaju emocije. To je pokušao i uvod ovog teksta. Takve priče snažno odjekuju i mogu određenu tematiku staviti na dnevni red, a ako u tome uspiju, nerijetko nastaju lavine tekstova koje onda, čak i nehotice, problem preuveličavaju.
Pritom se mediji često igraju i s raznim brojkama, pa ovih dana možemo pročitati kako nogometaši imaju 350 posto više šanse oboljeti od neurodegenerativnih bolesti. Drugim riječima, 1,7 posto škotskih nogometaša oboljelo je od spomenutih bolesti, dok je u ostatku populacije taj postotak iznosio 0,5. Treba li uopće spominjati koliki je manji postotak tih nogometaša koji su umrli od srčanih bolesti i nekih vrsta raka, kao i to da su prosjeku živjeli tri i pol godine duže? Zbog toga nema razloga za histeriju i paniku, a nogomet se i dalje treba igrati i glavom, samo uz dozu brige za one najmlađe.
Pa, opet, zbog straha od tužbi i eventualnih promjena pravila igre, trebalo je čekati duže od desetljeća da FA i PFA, na čijem je čelu i dalje Taylor, reagiraju i dio svojih prihoda preusmjere u brigu o zdravlju igrača. O zdravlju onih koji se svakodnevno ‘bacaju na glavu’. Baš zato što je nogomet po tko zna koji put iznevjerio svoju djecu, ne bi nas čudilo da nogometni vlastodršci, bilo na Otoku ili drugdje, još jednom ovu tematiku pometu pod tepih, šaljući oboljelima i njihovim obiteljima onu mučnu i okrutnu poruku.
“A tko ste, pak, sad vi?”
