Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Je li poker sport?

Pričao sam s vrhunskim domaćim pokerašima i ostao zatečen njihovim iskustvima

Zadnja izmjena: 25. travnja 2017. Dalibor Urukalovic/PIXSELL

„Imao sam dva para u ruci i na riveru (posljednja karta koja se okreće na stol, op.a.) mu se okrene boja. Jebote, poker.“

Bio je to game over za ovog mladog momka – inače mojeg poznanika – koji je večer prije na partiji pokera, kako kaže, „spušio“ 300 kuna. Bio sam iznenađen što mi je uopće krenuo pričati o pokeru. Znao sam da se kladi, ali poker mi nikada nije spominjao. A s obzirom da se nismo vidjeli neke dvije godine te da nije imao pojma da povremeno pišem za Telesport, a kamoli da trenutno obrađujem temu pokera, ostao sam potpuno zatečen.

Ostalo nam je nekih 20-ak minuta vožnje do Klinčeka, gdje smo nakon spomenute dvije godine ponovno zaigrali mali nogomet, pa sam mu ukratko krenuo prepričavati ono što su pričali meni. U glavi sam tada imao već hrpu informacija koje sam odlučio staviti na papir baš nakon tog hakla, a sport mi nerijetko posluži kako bih isfiltrirao gomilu nakupljenih podataka i napisao barem nešto suvislo. Usput budi rečeno, dečko zaista nije imao sreće s tom bojom…

„Taj moment sreće kratkoročno je nerijetko bitan faktor“, priča mi 42-godišnji Branimir Brunović, dugogodišnji pokeraš te jedan od najvećih majstora hrvatske pokeraške scene. „No, ako se stvari sagledaju dugoročno, onda je to prvenstveno igra znanja.“

Inače pravnik po struci, ovaj bivši profesionalac (danas se bavi privatnim biznisom) 2007. je u Beču osvojio Spring Poker Festival, turnir koji je tada spadao u red najjačih u Europi – odmah nakon European Poker Toura, svojevrsnog Europskog prvenstva. Pritom je zaradio 90.000 eura, ali turnira uživo se u međuvremenu zasitio, a danas zarađuje prvenstveno igrajući preko interneta – što je zapravo karakteristika većine igrača koji nastoje živjeti od pokera. Live turniri su uglavnom dodatni bonus. Tražim ga da mi dodatno pojasni zašto je to igra vještine.

„U intervalu od, recimo, nekoliko sati, jedan amater može pobijediti nekoga tko je u prvih pet, ajmo reć. No, ako odigraju 100, 200, 300 partija, onda će onaj tko je bolji pobijediti u većini slučajeva. Što je veći uzorak odigranih partija, to je element sreće manji te će kvaliteta kad-tad isplivati na površinu.“

Ipak, možda i najsnažniji Branimirov argument je onaj vezan uz rang-ljestvice.

„Te liste pokazuju koliko određeni igrači dobivaju na sat, koliko na 100.000 dijeljenja, odnosno koliko im igra dugoročno nosi profita. I ako imate iste ljude pri vrhu nekoliko godina, onda to teško može biti na temelju sreće“, objašnjava.

Seks je dobar, ali poker traje dulje

Percepcija pokera kao igre na sreću, koja se potom visoko oporezuje ili čak zabranjuje, nerijetka je pojava u svijetu. U nekim skandinavskim zemljama poker je priznat kao sport, dok je, primjerice, u Norveškoj zabranjen jer se svrstava u oblik kocke. U SAD-u, zemlji začetnici varijante Texas hold’em, koja je danas najpopularnija, održava se najveći pokeraški događaj u svijetu, World Series of Poker. Dakako, u Las Vegasu. Online igranje legalno je u samo tri savezne države.

Poker me naučio da čitam ljude kao otvorenu knjigu. Igraš poker i kockar si, a ako sjediš u odijelu u uredu, ulažući u dionice koje svaki dan padaju i rastu, to nije kocka?

Svjetska pokeraška federacija je 2010. primljena u Međunarodni savez igara vještine, pa je time poker stavljen uz bok igrama poput šaha i bridža. Tražeći sugovornike na ovu temu, međutim, naišao sam na zid kod nekolicine hrvatskih pokeraša, od kojih su neki sama europska, ako ne i svjetska krema. Upitao sam Hanu Šoljan, najbolju hrvatsku pokerašicu, zašto je tomu tako.

„Više je razloga“, odgovara. „Svakako je jedan i to što su pokeraši umorni od dokazivanja i argumentiranja zašto poker nije kocka. Kod nas je tako. Igraš poker i kockar si, a ako sjediš u odijelu u uredu, ulažući u dionice koje svaki dan padaju i rastu, to nije kocka?“

Hana je s pokerom započela 2007.u jednom splitskom kasinu. Bila je jedina žena za stolom, a dvije je godine kasnije osvojila tzv. Pokerica Main Event, jedan od najjačih turnira u Hrvatskoj, pokorivši pretežito mušku konkurenciju od 200-injak igrača. Iste je godine zasjela na europski tron, osvojivši European Poker Tour za žene u Pragu, a 2013. isto natjecanje u Barceloni. U razdoblju od 2011. do 2015. bila je profesionalna igračica, sponzorirala ju je jedna pokeraška kuća. Danas je copywriter u jednoj firmi, ali redovito igra live turnire po Hrvatskoj, a povremeno i po Europi. Igra i online.

Ipak, poker je za nju nešto puno više od posla.

„To je moja ljubav do kraja života. Platon je jednom rekao – više se može saznati o čovjeku u sat vremena igre, nego u godinu dana razgovora. I to je ono najvrijednije što mi je poker u životu donio. Naučio me kako da čitam ljude kao otvorenu knjigu.“

Dobivši ovako strastven odgovor, pitam je što misli o tvrdnji Ala Alvareza, koji u knjizi The Biggest Game in Town ističe kako je seks dobar, ali poker traje dulje.

„Samo ću reći ovo. Za poker stolom se mogu zamisliti sretnom i u devedesetoj. Za ovo drugo ipak postoji rok trajanja“. Pa dobro, ali u čemu je privlačnost te igre, posebice najpopularnijeg Texas hold’ema. „U tome što je manje važno kakve karte imate u rukama, već je puno važnije kako ćete odigrati ruku“ ističe samouvjereno. „Uvijek volim istaknuti jedan eksperiment koji su proveli u Vegasu na jednom turniru. Jedna je žena igrala turnir bez da je ijednom pogledala karte. Pravila se da gleda pred ostalim igračima, ali ih nije gledala. Svoju je igru temeljila samo na ekspresijama drugih igrača. Igrala je samo s određenih pozicija i probala osjećati trenutak, igru i igrače. Uspjela je od 1.000 igrača doći do 19. mjesta“.

Nastavlja me rešetati argumentima, poput onog da je Phil Hellmuth osvojio 14 titula World Series of Poker, a još nekoliko igrača po njih 10.

„A što se tiče sreće? Ona je potrebna za sve u životu. U nogometu, u poslu, u ljubavi, u prelaženju ceste… tako i u pokeru. Tvrdnja da u životu za nešto nije potrebna sreća jednostavno ne stoji.“

Bez trenera ne možete napredovati

Da su SAD poprilično kontradiktorne glede kategorizacije ove igre svjedoči činjenica da se Texas hold’em predaje kao izborni kolegij na Harvardu, Yaleu i Berkeleyu. Slučaj je to i na kanadskom Waterloou i irskom Trinityu. Sa svih tih sveučilišta potječu neki od najboljih svjetskih igrača. Logika, matematika i psihologija neke su od ključnih vještina kojima mora baratati ozbiljni profesionalac ili 10 posto onih koji mogu ugodno živjeti od pokera, kako kaže Branimir, u pokeraškim krugovima znan i kao Bicko. On je bio profesionalac dvije godine, tj. do trenutka kada je sponzor odustao od hrvatskog tržišta. U tom je razdoblju bio u finalu latinoameričkog prvenstva, tj LAPT-a.

„Život profesionalca je jako težak“, kaže. „Moraš konstantno raditi na igri, jer je poker danas puno teži nego prije 10 godina. To je svojevremeno istaknuo jedan od najboljih teoretičara i pokeraša svijeta Phil Galfond, rekavši da bi danas uništio samog sebe od prije pet godina. Igra evoluira cijelo vrijeme.“

Ipak, kako ističe Daniel Negreanu, Kanađanin svjetske klase, postoji jedna bitna razlika u odnosu na druge sportove. Trener pokera ujedno mora biti i vrhunski igrač – što nije slučaj, primjerice, s nogometom. Branimir, koji je i sam bio trener, ističe da bez vrhunskog coachinga jednostavno ne možete napredovati. No, pomalo logično, trenerska je satnica izuzetno visoka, budući da svoje znanje mogu bolje unovčiti samom igrom. Uostalom, neke trikove zanata moraju zadržati samo za sebe.

Iako je to ponekad usamljenički život, Hanu je ugovor o sponzoriranju odveo u svaki kutak svijeta. Bile su to četiri filmske godine, a sami turniri posebna su inspiracija.

Možete satima graditi svoju igru i u jednoj krivoj odluci izgubiti sve

„Neopisiv je osjećaj kad uđete u dvoranu koja je veličine ponekad i nogometnog stadiona, u kojoj je postavljeno na stotine stolova, a jedino što čujete je zvuk čipova koje pokeraši pomiču. Možda vi to teško zamišljate, ali za svakog turnirskog igrača to je melodija koja miluje uši i dušu“. Ipak, turnirsko je natjecanje ujedno i naporna aktivnost: „Veliki turniri traju danima i igra se po 12 sati u komadu s manjim pauzama i jednom većom pauzom za večeru. Možete satima graditi svoju igru i u jednoj krivoj odluci izgubiti sve. U tim najvećim turnirima presudni su strpljenje i kondicija“.

Zasebni ladies eventi gaje drugačiju notu od mješovitih turnira.

„Turniri između žena čak znaju biti puno napetiji“, kaže. „Žene uvijek ubace više emocija u igru, baš kao i u život. Svaki odigrani hand shvaćaju ponekad previše osobno i zato se na jačim ladies eventima napetost može osjetiti u zraku.“

Danas sam bacila laptop kroz prozor…

Napetost, a ponekad i nešto više od toga, nije neuobičajena stvar za pokeraškim stolom. Razni igrači gaje razne stilove, a neki od njih nerijetko su skloni i verbalnim provokacijama, ali i naslađivanjima. Jedan od njih je i Litavac Antanas Guoga, poznatiji kao Tony G – čovjek koji je u karijeri zaradio 4,8 milijuna dolara, da bi se 2014. oprostio od profesionalizma i posvetio politici. Danas je europarlamentarac. Ni Hana ni Bicko nisu se previše susretali s brbljavim ustima poput njegovih, ali bilo je raznih slučajeva koji pokazuju kako je i element glume u pokeru bitan.

„Svega sam se nagledala. Od čovjeka koji je glumio da je zadrijemao, a baš je imao asove u ruci… Do igrača koji su, kao, htjeli baciti karte, ali ipak su ih ostavili u rukama. Imali su, naravno, ubojito dobre karte“, priča Hana, koja kaže da joj je čitanje stola najjača strana. Isto vrijedi i za Branimira, koji je svojevrsni stručnjak za tellove, tj. razne geste i pokrete koje vas u bilo kojem trenutku mogu odati. Oni su kod slabijih igrača lakše prepoznatljivi, ali i kod onih se vrhunskih unutarnja napetost ponekad mora fizički manifestirati.

„Radi se o takozvanom dršćućem betu. Igrač koji drhtećom rukom stavlja čipove u pot najčešće ima veliku snagu ruke. Nikad u praksi nisam vidio da netko koristi lažni dršćući bet, da ga namjerno glumi.“

Sada mi je već sasvim jasno kako ovaj dvojac doživljava poker. Radi se o svojevrsnom intelektualnom sportu koji zahtijeva matematičke, logičke i psihološke vještine. Strpljenje i dobri živci svakako su poželjna stvar. Zanima me što su najgore napravili na tiltu – snažnom osjećaju frustracije koji dolazi nakon loše ruke ili lošijeg perioda tijekom igre, što nerijetko rezultira agresivnom i iracionalnom igrom.

„U online igri? Bacila sam laptop kroz prozor. Bez brige, u vrt. Ne na pješačku zonu. Na live turnirima, baš ništa. Ponašanje za stolom mi je na samom vrhu ljestvice“, priča Hana, dok je Bicko mrvicu odmjereniji.

„Amerikanci imaju poznatu izreku koja kvalitetu igrača označava s tri P – Patience, Position and Psychology. Jednostavno treba biti spreman istrpjeti periode loše sreće. To su situacije gdje igrate dobro, ali je rezultat loš. I tu dolaze do izražaja dobri igrači, jer dobar će igrač izgubiti najmanje što može u danoj situaciji.“

Pokeraški Robin Hood

Oboje savjetuju novopečene igrače da dobro razmisle koliko su spremni žrtvovati žele li živjeti od igre.

Sama Hana pak više je nesklona pokeru kao načinu života, dok Bicko ipak ističe neke prednosti: „Poker nudi slobodu, mogućnost da budeš sam svoj šef. Moje najveće postignuće nisu pojedinačni uspjesi, već to što u dužem periodu uspijevam pobjeđivati te tako zarađivati za život. Žrtva jest velika, ali sam i sam svoj gospodar. Što je veliki kapital, ako pogledaš da su ljudi praktički natjerani da rade za druge… i to za male plaće“.

I tu dolazimo do onoga što me cijelo vrijeme kopka. Pripremajući se za ovu temu, naišao sam na intervju s Barryjem Greensteinom, američkim članom pokeraške Kuće slavnih, ali i diplomiranim informatičarem. Pokeraški Robin Hood, kako ga zovu, smatra kako ova igra nema nikakvu društvenu vrijednost te upravo time opravdava svoje mnogobrojne donacije od zarade na turnirima, želeći preliti novac u nešto vrijednije. Pitam Branimira što misli o Greensteinovoj tvrdnji.

„Ha, gledaj… Hoće li društvo prosperirati od toga što netko igra stolni tenis, pikado ili bridž? Možemo i na taj način to gledati. Ima primjera gdje je poker naštetio pojedincima, ali on kao igra definitivno može pomoći u izgradnji pojedinca. Posredno od toga može prosperirati i samo društvo.“

Ne propusti top članke