Ako kažem da je američka plivačica Katie Ledecky dovela u pitanje sam smisao natjecanja i ako dodam da njezina dominacija nije samo nehumana, već je natjecanje dovela do apsurda, stvarno nisam siguran koliko sam hiperboličan. U redu, vjerojatno jesam, ali što da vam kažem… Postoje i oni koji kažu da je Katie “jedna u milijardu”.

“Ja sam dugoprugašica sa sprinterskim mentalitetom”, pojasnit će Katie

Jedno od prvih sjećanja na plivanje mi je dok sam imao šest ili sedam godina, kad me na prvom treningu na Mladosti, u želji da me nauči skakati u vodu bez začepljenog nosa, moja ‘brižljiva’ majka pred svekolikim auditorijem podlo gurnula u bazen. Dok sam izranjao iz vode i osjećao kako mi klor jednako podlo nagriza nosnice, počeo sam shvaćati kako je moja majka ponešto drugačija od ostalih majki, a ne mogu reći ni da me samo plivanje oduševilo. Dan-danas na bazenu u Utrinama povremeno plivam ‘tisućicu’ i razmišljam koliko je ono, prije svega ‘u prvom licu’, naporno, zamorno, pa i dosadno, uviđajući usput i koliko je zdravo.

Baš zbog tog, složit ćete se, prilično oskudnog predznanja telefonski ćaskam s jednim od najvećih hrvatskih plivača, umirovljenim Gordanom Kožuljom, koji će i sam u jednom trenutku reći točno tim riječima — plivanje u prvom licu je naporno, zamorno, pa i dosadno, odajući time koliko je zapravo psihološki zahtjevno. Pa, dobro, u čemu je problem, zašto Ledecky dere konkurenciju prije nego što uopće uskoči u bazen? Je li ta konkurencija toliko slaba?

“Ne, ne, konkurencija je oduvijek bila dobra”, britko kaže Gordan.

Privid natjecanja

U američkim medijima voli se plasirati ona meritokratska teza kako je Katie Ledecky radoholičarka i kako je njena radna etika najvažniji faktor dominacije. Just do the damn work, reći će njezin trener Bruce Gemmell. Zvuči sasvim ljudski i na prvu primamljivo, ali i Gordan i ja uglas se slažemo kako je to u suštini nonsense.

“Misliš da osam finalistica na Olimpijskim igrama u Londonu nemaju takvu radnu etiku?”, retorički pita Kožulj.

Te londonske večeri, prije sedam ljeta, Katie je s 15 godina, četiri mjeseca i 10 dana pomela konkurenciju na 800 metara slobodnim stilom iliti kraulom, opasno se približivši svjetskom rekordu. Niti godinu dana ranije sramežljivo je svojem tadašnjem treneru Yuriju Suguiyami rekla kako joj je cilj dospjeti u olimpijsku reprezentaciju. Nije trebalo baš dugo da se Katie razgoropadi — svjetski rekord na 800 metara rušila je dosad pet puta, s time da je prije nje oboren 2009., u vrijeme onih danas zabranjenih plivaćih kostima. U finalu Olimpijskih igara u Rio de Janieru svjetsku kremu ostavila je za sobom 12 i više sekundi te drži 20 najbržih rezultata u toj disciplini. Svjetski rekord rušila je i na 400 metara, i to tri puta, a u Riju je kolegice zamrznula na -5 i više sekundi. Jasno, drži 12 najbržih rezultata i u ovoj disciplini.

Disciplina od 1500 metara slobodnim stilom u ženskoj kategoriji tek sljedeće godine ulazi u olimpijski program, prije svega jer se stereotipno vjerovalo kako je na Igrama trebaju plivati samo muškarci. Ledecky je svjetski rekord na 1500m rušila šest puta, a kada je to lani učinila posljednji put lani, drugu je za sobom ostavila 49 sekundi. Doduše, radilo se o nešto slabijem natjecanju, ali na toj pruzi konkurenciju u pravilu iza sebe ostavlja 20 i više sekundi.

Prvi međunarodni poraz u jednom finalu doživjela je prije dvije godine na Svjetskom prvenstvu u Budimpešti, kada je na 200 metara slobodnim stilom završila srebrna, u disciplini u kojoj ionako nije izraziti favorit, koju je tek kasnije krenula plivati i koju je, usput budi rečeno, pokorila na Igrama u Riju. Još je jednom u toj disciplini završila treća. I to je to. Yep, za najozbiljnije. Sve ostalo bio je samo privid natjecanja.

Šlampavo plivanje

Individualno gledano, ima četiri zlata s OI i još 10 sa Svjetskih prvenstava, u zbroju više nego ijedna plivačica ikad, a k tomu je do zlata teglila i razne štafete. Kad opet sagledam, možda i nisam bio hiperboličan…

“Uvijek se bojim da ću doći do kraja i da se neću skroz potrošiti”, kaže kao da nas sve pomalo zajebava. “Pokušavam se kontrolirati kako se ne bih ubila na početku. Sve je u pronalaženju ravnoteže”, zaključuje skromno.

Kad je u jesen 2012. Gemmell počeo trenirati Katie, bio je nemalo iznenađen time što nije mogla napraviti tri zgiba ili otrčati milju u devet minuta. Ubrzo se u trening-centru američke reprezentacije u Colorado Springsu podvrgnula fizičkom testiranju i jedna od prvih rečenica u izvještaju kazivala je da je u tom smislu remarkably unremarkable, u slobodnom prijevodu, “iznimno neiznimna”.

I uistinu, čak se i golim okom ne doima dominantnom. Okej, sa 183 centimetara je nadprosječno visoka za ženu, ali tek nešto sitno nadprosječna za plivačicu, a kamoli da ima fizičke predispozicije koje su, primjerice, ubrzale Michaela Phelpsa — nema ogroman raspon ruku, nema dugački torzo, niti tzv. hipermobilne zglobove, odnosno nije elastična poput gume.

Ali, jebiga, nije baš tako obična.

“Ona pliva poput muškarca”, kaže Connor Jaeger, reprezentativni kolega i srebrni iz Rija na 1500m slobodnim stilom. “Mislim to u pozitivnom smislu”, brzo se nadovezao.

Gordan mi odmah domeće kako ne voli podjelu na mušku i žensku tehniku plivanja i više voli pričati o idealnoj tehnici: “Idealna tehnika se želi postići na kratkim dionicama i svaki odmak od nje pri tim brzinama stvara ogroman otpor”, pokušava pojasniti. “Plivači dugoprugaši takoreći šlampavo plivaju, kao i maratonsci koji onako šlampavo trče, repetitivno, da troše što manje energije. Ali uvijek se pojavi netko tko može prebaciti onako kako se pliva na 200 metara na 400”, nastavlja pa poentira. „Dakle, ono kako se pliva stotka ili dvjestotka, ona je uspjela prebaciti na 400 i 800 metara. Uspjela je spojiti tehnike za sprint i za srednje i duge pruge, a za to su potrebni snaga i izdržljivost.”

Drugim riječima, nešto što većina konkurentica, barem zasad, nema niti izbliza: “Ja sam dugoprugašica sa sprinterskim mentalitetom”, pojasnit će ona prilično jednostavno.

Prostor za napredak

Baš zbog te skoro pa nikakve konkurencije Katie gotovo isključivo trenira s muškarcima, a zanimljivo je primijetiti da bi na dosadašnjim OI i SP-ima od cca 40 muških natjecatelja bila brža od njih nekoliko. Također, ono što je čini nevjerojatnom jest činjenica da se užasno brzo oporavlja —u stanju je maksimalno isplivati 1500m, a onda, ako je zadesi rasporedom, pola sata ili sat vremena kasnije otplivati visokim tempom i drugu disciplinu. Gordan mi u jednom trenutku počinje pričati kako se moderni doping fokusira upravo na mogućnost što bržeg oporavka, ali obojica ističemo kako je prošla mali milijun kontrola te kako joj nitko ne može ama baš ništa oduzeti ili je opovrgnuti.

Dok Gordan i ja ćakulamo, u južnokorejskom Gwangjuu već je započelo Svjetsko prvenstvo u vodenim sportovima. Nakon dugo vremena čini se da je Katie konačno postala barem meta — kao što smo već rekli, na 200 metara nikada nije bila izraziti favorit, a i pojavila se jedna djevojka koja bi je mogla makar okrznuti. Australka Ariarne Titmus u posljednjih je dvije godine postala tek treća u povijesti koja je 400 metara isplivala ispod četiri minute (Katein rekord je 3:56.46). A kada padne ta psihološka granica, počinje sezona lova, kako ističe Gordan. Finalna utrka na rasporedu je sutra od 14 sati pa nadalje.

Također, ono što je primjetno kod dugoprugašica jest što vrlo rano postižu vrhunac i već u svojim ranim 20-ima počinju padati, pa i povlačiti se. Iz njenog tabora uvjeravaju kako će Katie duže potrajati, dijelom zbog silnih blagodati ‘hiperprofesionalizma’, a dijelom i zbog toga što je Katie u krvi da naganja rekorde. Njoj je ‘već’ 22, a posljednji rekord skinula je lani na 1500m, dok je 400m i 800m zadnji put oborila u Riju. Koliko još može napredovati?

“U plivanju je za vrhunske rezultate dovoljna snaga koju postižete između 17. i 20. godine i to je naprosto biološki uvjetovano. Možda će ona duže trajati, ali mislim da neće postizati značajni napredak u rezultatima”, realan je Gordan. Pa, dobro, zar je moguće da će se morati zadovoljiti gomilanjem zlatnih medalja?

“U ovom trenutku treba jako puno truda da bi napravila minimalni pomak, a nisam siguran koliko je to moguće.”

I konačno, vraćamo se na početak teksta — koliko je ona pomaknula granice, koliko općenito u plivanju ima prostora za napredak?

“Ima još prostora jer zbog infrastrukture oni najsiromašniji još uvijek nemaju pristup sportu. Uzmite za primjer Afrikance koji imaju urođene kapacitete za duge pruge, ali nemaju uvjete”, daje pomalo neočekivani, ali zapravo logični odgovor.

I dok se to ne dogodi, a moglo bi potrajati koju dekadu, bacite oko na Katie Ledecky. Tko zna, možda već sutra pobijedi svoju jedinu protivnicu, onu zamišljenu liniju svjetskog rekorda, i još malo zacementira granice…