“Vidi se da su uzbuđeni, to je normalno”, izjavio je svojedobno Velimir Čarapina, šef žirija na projektu Nike Chance. “To im je jedina šansa u životu da mogu nešto napravit”.
Izjavio je to u prilogu Nove TV tamo još na početku 2014., u priči o projektu u sklopu kojeg je 30-ak mladih nogometaša u dobi između 18 i 22 godine pokušalo kroz seriju testova i trening-utakmica izboriti svoju šansu za profesionalni ugovor. Konačna je ‘nagrada’ bila odlazak na skup najboljih svjetskih amatera u Londonu, a na kraju je tu nagradu osvojio jedan sitni 18-godišnji klinac iz zagrebačke Dubrave. Za uspomenu je ostao put u London, ali i fotografiranje s herojima, Mariom Mandžukićem i tek godinu dana starijim Mateom Kovačićem, koji je tada već bio redovni član nacionalne selekcije.
“Očekujem sve, sve najbolje”, dao je pobjedničku izjavu Josip Juranović u reprezentativnom dresu. “I ako Bog da, jedanput u repki igrat”.
Jura je evo, uspio u tom svom konačnom naumu; ovaj put je stao pred kamere kao starter na Euru, i to u za Hrvatsku najvažnijoj utakmici na turniru. Kada je izbornik Zlatko Dalić ciljano ‘pustio’ sastav preko novinara, javnost se potpuno osupnula činjenicom da je odlučio na teren poslati, gle čuda, rezervnog beka u trenutku kada Šime Vrsaljko očito ima problema s povratkom u ovaj hektični ritam utakmica. Uostalom, Dalić je sam nakon Češke izjavio kako “neki igrači nisu u dobrom fizičkom stanju”, proširujući to standardnom mantrom o ‘energiji’ i ‘htijenju’.
Za uspjeh treba imati Modrića i njegov udarac ‘vanjskom’, ali treba imati i jednog Juranovića baš kao podsjetnik na to koliko je dug i nepredvidiv put do visina
I ako postoji hodajuće ispunjenje tih fraza o “srcu na terenu” i “neumornoj moći ponavljanja”, onda je to zasigurno Jura iz Dubrave, koji je sinoć tako dobio svoju priliku života i u potpunosti je iskoristio.
Bojali su se ljudi mismatcha sa škotskim najboljim pojedincem Andrewom Robertsonom, bojali su se i impresioniranosti uslijed Juranovićeve vlastite, ali i opće situacije u reprezentaciji koja je pod pritisak stavila i senatore, već poslovično naviknute na turbulentne periode. Ali, Jura je u ovih dugih sedam godina naučio što znači kada se ljudima konstantno moraš dokazivati i što je život pod pritiskom. Bio je Hajdukov kapetan, zaboga; ako postoji isto tako personifikacija života pod pritiskom, onda je ta titula idealan poligon.
Prijeko potrebni žar
Kao netko tko je Juranovića pratio od niželigaških travnjaka, fascinantno mi je bilo vidjeti koliko se zapravo taj njegov stil igre i pristup malo promijenio.
Napredak je, naravno, očit, ali kada je Jura sinoć stigao visoko i uputio onaj lijepi centaršut koji je Ivan Perišić spustio za strijelca Nikolu Vlašića, čovjek ne bi rekao da je to nešto senzacionalno, naprosto zato jer je upravo to ono što je Juranović u ovih sedam godina usavršio. Isto tako je i sinoć zujao na sve strane, toliko da je evocirao i stari, poznati osjećaj da će i zaista izgorjeti od te, pa, želje za izgaranjem tako što će nepotrebno krenuti na neku ničiju loptu i ostaviti prostor iza svojih leđa. Taj vizualni dojam gurnuo je na stranu i sve njegove sinoćnje brojke, od 93 posto uspješnih dodavanja i dva uspjela driblinga od isto toliko pokušanih, ali i 12 situacija u kojima je izgubio posjed i samo jedan precizni centaršut. Ali na kraju itekako vrijedan.
I kada si sinoć gledao Juru i zavrtio taj film unazad sedam godina, od Dubrave preko Poljuda do Hampdena, možeš s točno rekreirati situaciju u kojoj mu je Dalić rekao da se spremi za start protiv Škotske i Juranovića koji je, siguran sam, reagirao na identičan način kao i kada je onomad Čarapina ušao u svlačionicu na Zagrebellu i rekao momcima da se spreme za taj trening susret, onaj koji je okarakteriziran kao “jedina šansa za nešto napraviti u životu”.
Juranović je jednostavno i taj i ovaj sinoćnji susret shvatio na isti način, kao istu životnu šansu, i isto se tako ponašao. Tehnika je bolja, čitanje igre i kretnje također, ali pristup je ostao uvijek isti: s Jurom čovjek apsolutno zna što dobiva.
Baš zato je on ispao idealan čovjek za ovu prigodu, bez obzira na to što je u prvih 11 upao zbog Vrsaljkovih problema.
Hrvatska je reprezentacija prepuna iskusnih rutinera, onih koji su svoju šansu da zaigraju za selekciju odavno dobili i s njom postigli velike stvari, a Juranović je tip koji se — unatoč vlastitim ispunjenim ciljevima i napretku — još lani nije mogao nadati da će u reprezentativnom dresu startati na Euru. I to jako puno govori. Njegova početna točka u ovoj ekipi je jedinstvena baš zato što nije imao klasični put i pozadinu da ga pogura u trenucima kada je to trebao; za svaki pedalj svog puta se borio sam, startavši kao anonimus bez profi ugovora u godinama kada je velika većina suigrača u reprezentaciji već bila viđena u statusu velikih talenata, članova svih mogućih uzrasnih selekcija, s velikim karijerama pred sobom.
Jura je s svojom pozadinom donio posebni, prijeko potrebni žar i impuls ekipi koja ga je na ovom putu dijelom i izgubila.
U prijevodu, za uspjeh treba imati Modrića i njegov udarac ‘vanjskom’, ali treba imati i jednog Juranovića baš kao podsjetnik na to koliko je dug i nepredvidiv put do visina.
