Naravno da rijetko tko pamti ovakve razmjere utjecaja nekog vanjskog, nepredviđenog faktora na sport u globalnom smislu. Na prvi pogled takvo što nije zabilježeno još od vremena svjetskih ratova, ali istina je da je lekcija o snazi sporta u ovakvim vremenima neizvjesnosti i brige posljednji put, isto tako praktički preko noći, stigla prije nešto manje od dva desetljeća. I dala nam je priče koje se mogu i trebaju ispričati u sadašnjem kontekstu.

Taj 11. rujna 2001. jedan je od onih dana za koje će svaka osoba, ako je bila svjesna okoline u tom trenutku, znati reći gdje je bila i što je radila. Ja, primjerice, nisam znao da se nešto događa punih par sati nakon što su ti avioni krenuli pljuštatipo neboderima u New Yorku, poljima u Virginiji i Pennsylvaniji te Pentagonu. Čuo jesam veseljake ispred lokalnog marketa pri povratku sa školskog igrališta kako prepričavaju scene koje su se odvijale, a koje su zvučale toliko nevjerojatno da sam naprosto pretpostavio kako se samo radi o nekakvom novom filmu, pogotovo zato jer je to još uvijek bila era bez šire dostupnosti mobitela, a samim tim i informacija. No, ubrzo su svi bili prikovani uz televiziju i svijet je naprosto stao.

Dan kada ponovno vide neki potez svojih nogometnih momčadi; neki gol, preokret ili jedanaesterac, bit će i dan kada će se ljudima život i službeno vratiti u normalu

A s njim i sport.

Naravno, priroda te katastrofe, u kojoj je u napadima tog dana živote izgubilo gotovo 3.000 ljudi, a još njih 25.000 bilo ranjeno, znači da je taj strašan događaj bio s jedne strane lokaliziran — za razliku od aktualne epidemije — ali paranoja i strah bili su duboko prošireni preko cijelog svijeta. U vrlo kratkom roku odgođena su i sportska događanja u Europi, poput utakmica Lige prvaka i Kupa UEFA, naprosto zato jer je bilo teško u trenutku shvatiti što se točno događa i ulazi li to svijet u novi globalni rat. Bojazan oko tog scenarija je tih dana bila realna, a atmosfera straha još i realnija.

Prva domaća utakmica nakon napada

U Sjedinjenim Američkim Državama je, dakako, sve stalo tog dana i tog trenutka. Tisuće ljudi su izgubili nekog voljenog; oni koji nisu, svejedno su se tog dana probudili u nekom drugom svijetu, onom u kojem im je odjednom oduzeto sve ono što su dotad uzimali zdravo za gotovo. Od najvećih, poput NBA-a, NFL-a, MLB-a i MLS-a, pa do najnižih oblika organiziranog sporta, 11. rujna u Sjedinjenim Državama nije radio razliku kada je trebalo sve ugasiti.

I taj izostanak sporta je bio jasan, baš kao i njegov povratak s ciljem normalizacije života.

“Jedine dvije stvari koje su mi nedostajale da mi skrenu misli sa svih problema u tom trenutku”, pričao je kasnije Rudolph Giuliani, u tom trenutku bio prvi čovjek New Yorka, “bile su bejzbol i utakmice američkog nogometa ekipe u kojoj je bio moj sin”. Giuliani je ogromni fan Yankeesa, ali u tom je momentu trebalo nešto, bilo što, da vrati privid normalne svakodnevnice, makar to bila i utakmica gradskih rivala, Metsa.

Indikativno je nekako da je stadion Shea u Queensu, koji je 45 godina bio dom Metsima, tih dana bio pretvoren u tzv. relief centre u kojem su se distribuirale osnovne namirnice populaciji koja je bila pogođena napadom na World Trade Center, a koji je praktički zatvorio čitav Manhattan. I nakon 10 dana tuge pomiješane s panikom i neizvjesnošću, vlasti su ocijenile da se život treba nastaviti što je prije moguće, čak i ako nitko nije mogao biti siguran je li baš vrijeme za to. Ipak, moć sporta je tu odigrala ključnu ulogu i 21. rujna je Shea bio domaćin prvog sportskog događaja u New Yorku nakon napada 11. rujna. Bio je petak navečer, a pitanju je bila bejzbol utakmica između Metsa i Atlanta Bravesa.

Tog rujna 2001. su Metsi, koji su prethodne sezone izgubili World Series baš od Yankeesa, u svojim redovima imali Mikea Piazzu — jednog od najboljih ofenzivnih hvatača u povijesti, čovjeka koji će tijekom karijere zabilježiti 427 home runova, od čega rekordnih 396 kao hvatač.

No, od svih tih će mu jedan ostati u najživljem pamćenju.

“Ova ima šansu…”

Usprkos paranoji pred mogućnosti novog terorističkog napada, na Sheu se zbilo preko 41.000 gledatelja. Mjere osiguranja su bile ogromne, ali ljudima je naprosto trebao osjećaj da život zaista kreće dalje. Trebalo im je nešto drugo osim panike, paranoje i brojanja leševa, što su sve bili sastavni dijelovi vijesti tih dana. Trebala im je naprosto neka nova sitnica u sportskom miljeu poput pobjede, poraza ili dobrog poteza. Nešto što bi im proizvelo nekakav osjećaj koji ne potiče tjeskobu i strah.

Kako to obično biva, uvod u tu utakmicu bio je strašno emotivan, s počasnim salvama, patriotskim porukama i gajdama koje su komemorirale žrtve. Piazza je tada viđen sa suzama u očima, a igrači dviju momčadi su se svi međusobno izgrlili uoči početka te utakmice koja, barem u sportskom smislu, nije ponudila ništa prespektakularno, pogotovo u napadačkom segmentu.

Tako su u osmi inning, u kojem su na red kod Metsa stigli najbolji udarači, Bravesi ušli s prednošću od 2:1. Red je stigao na Piazzu, koji je bio vidno uzdrman cijelom atmosferom i značajem koji je ta utakmica imala, da ugrabi palicu u ruke i pokuša izboriti spas u zadnji čas. Atlantin bacač Steve Karsay je lansirao lopticu, a Piazza ju je pogodio; urlik publike je bio takav da se zagušio i onaj glasni udarac loptice o palicu, a on je bio sve jači i jači kako je loptica letjela izvan terena.

“Udarac je to u lijevi središnji dio… Andrew Jones je u trku… ova ima šansu. HOME RUN! Mike Piazza! I Metsi vode 3:2!”, vikao je televizijski komentator.

Taj home run, odnosno, two-run homer, nije bio ništa spektakularno ni rijetko viđeno. No, baš zato što je u pitanju bilo nešto tako razmjerno obično, nešto što je, uostalom, Piazza donekle napravio i četiri dana ranije na prvom uopće post-9/11 gostovanju u Pittsburghu, izazvalo je takvu reakciju publike i komentatora. Bilo je to pražnjenje i dokaz da sport i u najosnovnijim okvirima služi kao temelj svakodnevnice.

Utočište u sportu

“Malo čudo”, kako je tog dana taj Piazzin potez nazvao tadašnji menadžer Bobby Valentine.

“Na minutu, sat, ili cijeli dan možda će ta stvar podignuti duh”, rekao je Valentine. “Svi koji su to vidjeli će biti sretni, a oni koji nisu će dobiti nešto što će im ljudi prepričavati, nešto što će ih podignuti.” I zaista je podiglo ljude na noge — od gradonačelnika Giulianija koji je također bio tog dana u loži stadiona Shea, pa do najobičnijeg navijača pred televizorom. Bio je to tek jedan od 427 Piazzinih home runova, ali onaj koji je podigao obične ljude na noge i pokazao im da život ponovno ima one male, svakodnevne stvari koje nas ne očaravaju toliko kada se dogode u nekom jednako tako običnom kontekstu.

Upravo je zato 15 godina poslije, kada je Piazza primljen u National Baseball Hall of Fame, od svih tih home runova i uspjeha istaknuo samo taj jedan. Onaj za koji je 2001. rekao kako mu je drago da je ljudima “dao nešto zbog čega se raduju”, jer je to “ono zbog čega su došli; da skrenu misli sa gubitaka i tuge”.

“Ljudi žele naći utočište u sportu, u masi, u bivanju među drugim ljudima”, govorio je Piazza o tom danu. “Možda to ima tendenciju olakšavanja boli, makar samo malo. Jer to nije pitanje života ili smrti, to je samo — bejzbol.”

Život će kad-tad ponovno krenuti dalje i kada svo ovo aktualno ludilo oko epidemije mine, a jedna od prvih stvari koja će poslužiti kao konačni dokaz da smo krenuli dalje će biti upravo sport.

Možda vam se to iz ove naše perspektive čini prenapuhano, možda je sve to nepotrebno smiješno, naporno ili patetično. Ali za one gradove u kojima je epidemija uzela maha na najgori mogući način, poput Milana ili Bergama — grada koji bi ovih dana umjesto brojanja osmrtnica trebao još uvijek slaviti nevjerojatni podvig svog ‘malog’ nogometnog kluba u Ligi prvaka, za koji je pitanje hoće li uopće dobiti nastavak — dan kada ponovno vide neki potez svojih nogometnih momčadi; neki gol, preokret ili jedanaesterac, bit će i dan kada će se ljudima život i službeno vratiti u normalu.

Jer nešto tako sitno odjednom u takvim okolnostima postane čudo i ono što će nam pomoći da, kroz spoznaju o moći sporta, svi zajedno još jednom naučimo cijeniti male stvari u životu.