“Prije četiri i pol godine smo bili ovdje i najavili smo popis za Rusiju”, stao je jučer pred kamere izbornik Zlatko Dalić s još jednim, ukupno trećim popisom igrača koje u toj ulozi s reprezentacijom vodi na veliko natjecanje. “Ovo je najpošteniji i najkorektniji popis. Nije bilo puno dileme, no uvijek će biti onih koji nisu zadovoljni”, gotovo pa da je obligatorno naglasio frazu vezanu uz objave popisa. Obligatorno, jer izbornik jako dobro zna da nikad uoči nekog turnira nije bilo manje dvojbi oko putnika nego što ih je bilo sad.
Možda je pretjerano reći da je izbornik baš namjerno bacio tu frazu kako bi se dodatno marinirao u ugodnom položaju u kojem se nalazi. No, Dalić bi svoj uspjeh pred javnošću izrazio puno direktnije i manje suptilno. Jer nije da je on, svim biblijskim motivima o poniznosti i skromnosti unatoč, nesklon direktnom prenošenju poruka, pogotovo kad se u pitanje dovodi njegov autoritet. Kada je prije 10 dana izbačen preliminarni popis s 34 imena, čak su i prosječni pratitelji okolnosti mogli unaprijed izostaviti praktički šest imena za koje je bilo jasno da ipak nisu u poziciji očekivati i ovaj konačni, ‘pravi’ poziv.
Najviše se dvojbe, ako se to uopće tako moglo i nazvati, vrtjelo oko sad već isfuranog pitanja ‘zamjene’ za Marcela Brozovića, koje se dodatno potenciralo više u paničnoj maniri uslijed nedavne lakše ozljede standardnog veznjaka. Vidjelo se najbolje na gostovanju u Austriji koliko Hrvatska i s više postavljenom posljednjom linijom teže prenosi loptu kad je lišena Brozovićevih kapaciteta, samim tim je i pomisao da reprezentacija ostane bez njega na Svjetskom prvenstvu praktički raspisana kao kratka horor-priča. No, s Brozovićevim uspješnim oporavkom ta je panika isto tako rapidno i splasnula, pa je pitanje davanja prednosti Kristijanu Jakiću ispred Josipa Mišića opet postalo više poligon za vježbanje Dalićeva autoriteta nego ozbiljno strateško pitanje pri krojenju kadra.
Tehnički gledano, Jakić je u potpunosti logičan poziv.
Možda Dalić jest bio Mamićev izbor, ali je u ovih pet godina ponizni izbornik svoje bitke puno pametnije vagao od svoga (bivšeg) gazde
Mišić je sjajna i jedinstvena priča o povratniku koji je postao praktički ključan dio Dinamove momčadi, i čije igračke karakteristike — unatoč njegovu opisu kako mu uloga osmice leži više nego ona šestice — svakako upadaju u kalup onoga što Hrvatskoj treba kao Brozovićevo rasterećenje. Međutim, Jakić je svoju prirodnu ulogu na šestici u zahtjevnoj okolini kao što je Bundesliga nadopunio polivalentnošću, afirmiravši se na poziciji stopera, ali i na desnom beku; važnost toga pokazala je isto tako utakmica protiv Austrijanaca u Beču, gdje se mladi Josip Stanišić — nominalno prva zamjena Josipu Juranoviću na bekovskoj poziciji — poprilično mučio.
Jakić je, dakle, idealan 26. čovjek, jer s njim u ritmu utakmica Dalić nema samo alternativu Brozoviću, već i zakrpu za tri različite pozicije, a pritom je u pitanju igrač koji je do zadnjeg bio nesiguran oko toga hoće li na završiti na popisu ili ne.
Pritisak ‘kućnih’ medija
S druge strane, diplomatska poruka koju je Dalić poslao Mišiću, o tome kako je “u njegovim planovima za budućnost” u ovoj konstelaciji čak nema ni puno smisla; Mišić je trenutno na vrhuncu svoje forme kao igrač koji će do Eura u Njemačkoj navršiti 30 godina, dok je Jakić pune tri godine mlađi. Ako se mlađi, zdravi Jakić u međuvremenu afirmira kao reprezentativni kadar, k tome onaj koji može dodatno prekrčiti svoj klupski put dobrim igrama u Eintrachtu, teško je vidjeti u kojoj će to budućnosti biti ozbiljnog mjesta za Mišića.
Upravo zato se ta ‘dvojba’ oko 26. igrača treba gledati iz jednog drugog kuta.
Nemojmo se lagati, poznati dio medija je tijekom jeseni, pogotovo kako se bližio termin objave popisa, po ustaljenom ključu počeo graditi leđa Mišiću kao nositelju “europskog Dinama”. Za promjenu je titula u njegovu slučaju legitimna, zbog čega bi poziv njemu u nekim drugim okolnostima objektivno bio na mjestu, ali kod tih medija legitimnost ionako nije na prvom mjestu. U ovom je slučaju njihova kampanja bila unaprijed osuđena na neuspjeh ne zato jer je Mišić igrač koji tobože ne pripada reprezentativnom krugu barem kao rotacija, kao ni zbog Jakićeve dobre forme u Njemačkoj, već zato što je Dalić prvenstveno sebi izgradio zaleđe kojim je sada odlučio ‘držati svoje’ u svakom potencijalnom razilaženju s predstavnicima medija i šire javnosti.
U tome se može tražiti i pad utjecaja međugorskog klana na reprezentativne popise; nekad su se ta mjesta čuvala uglavnom za maksimirske dragulje, poput Ante Ćorića ili Sammira — koji je 2014., za razliku od danas sjajnog Mišića, vidio Svjetsko prvenstvo iako se po vlastitim riječima “zajebavao u HNL-u”. Pritisak je isto tako kanaliziran kroz ‘kućne’ medije kojima su izbornici, nerijetko dužnici Zdravka Mamića, u pravilu podlijegali. Pogotovo kada se radilo o tim grijačima klupe za koje je bio bitno samo da im se ime veže uz odabranu vrstu kako bi se pregovori s potencijalnim kupcima lakše vodili.
Mamić je, u jednom od svojih napada narcisoidnog ludila, odmah nakon Svjetskog prvenstva pohitao iz sjene naglasiti kako “Dalić ne bi bio izbornik da je on bio protiv”. U tome svakako ima istine, pili oni onomad kave ili ne, ali je temeljna razlika u tome što je Dalić u međuvremenu nabildao svoj autoritet i izvan okvira rezultatskog uspjeha.
Autoritet i autokrat
Izbornik sada usputno ističe da će “uvijek biti nezadovoljnih” dobro znajući da nezadovoljnika realno i nema jer ih je on u etapama eliminirao, igrajući na rizik koji mu se redovno isplaćivao.
Izbaciti Nikolu Kalinića iz kadra u Rusiji bilo je razmjerno lako zbog očitog ‘nedjela’, ali i slabašnog statusa u svlačionici; no, kako je vrijeme odmicalo, postalo je jasno da Daliću srebrna medalja ne koristi automatski i kao kartica za neograničen kredit. Pobuna se kuhala na posljednjem Euru, pa i prije njega, kad mu je Andrej Kramarić preko medija poručio da “i bake sa sela znaju koja je njegova pozicija”, a i poslije turnira, kada je Ante Rebić u svojoj maniri istupio kao kolovođa pobune s izjavom da je Hrvatska “sranje već dvije-tri godine” — dakle, praktički čitav Dalićev mandat.
Kramariću je Dalić zbog manjeg intenziteta napada dopustio da se sam stavi u red introspekcijom, odnosno, da shvati kako se on mora prilagoditi ulozi u reprezentaciji, a ne obrnuto, dok je ekskomunicirani Rebić sam upao u fazu lošije forme. Kao u kakvom krimiću, izbornik je postao kingpin koji je čekao da napadači na njega izvrše ishitrene napade samo da bi im na kraju pokazao njihovo mjesto. Takvi uspješni obračuni izrazito su mu pomogli i pri ovoj smjeni generacije, pri čemu je čak i vječitom lajavcu i kapetanu bez vrpce Dejanu Lovrenu poručio da prihvati kako biologija, ali prvenstveno njegova odluka oko kadra, definiraju i njegovu ulogu.
Lako je moguće da je upravo Lovrenu Dalić sada ponovno preventivno uputio rečenicu kako se “reprezentaciji mora dati svoj maksimum, igrao minutu ili cijelu utakmicu”, i “ako netko to ne shvaća, onda će on nažalost morati otpasti”. Poruka je jasna: Dalić je iskoristio previranja kako bi odvagao bitke i iz njih izašao kao autoritet. On je sada autokrat, onaj koji samostalno diže i spušta palac; on će pred narodom odlučiti pomilovati Bornu Sosu, ali i poslati Rebića, a potencijalno i Lovrena, na hlađenje. On će također sada gledati kako mediji, koji bi ga nekoć isprozivali zbog nepoziva Dinamovoj vedeti, moraju ustuknuti pred njegovim odlukama.
Možda Dalić jest bio Mamićev izbor, ali je u ovih pet godina ponizni izbornik svoje bitke pametnije vagao od svog (bivšeg) gazde. Rezultat toga je ovaj pošten i korektan popis.
