Negdje tamo nasred pustinje u Nevadi, na mjestu gdje su ljudi ostavljali gume, madrace ili, pak, druge ljude, sedmogodišnji Andre Agassi nije još bio ni svjestan da pomaže izgradnju onoga što će postati njegovim zatvorom. Bilo je to zapravo nedaleko od blještavila Las Vegasa, u kojem je na parkiralištu jedne zalogajnice na famoznom Stripu njegov otac skupio besposlene starkelje koji će mu pomoći napraviti teniski teren.
“Pomagao sam hraniti okovane zatvorenike koji su gradili moju ćeliju”, piše Agassi u svojoj autobiografiji Open, na hrvatski prevedenu kao Razotkrivanje, misleći na to kako im je svakodnevno nosio užinu, najčešće Big Macove s pomfritom. Pripomogao je Andre i tako što je sam izmjerio i u bijelo obojio linije zelenog terena — iliti, kako će je nazvati, ogradu svoje ćelije. Obrasla koliba u pustinji u koju će se nastaniti sedmeročlana obitelj i nekoliko životinjica poput pasa, pa i guštera i štakora, u očima njegova oca bila je bogomdana iz jednostavnog razloga; kada je Mike Agassi razgledavao koju bi kuću mogao kupiti u Vegasu, nije mu bilo bitno koliko je, primjerice, udaljena najbliža škola ili kolika je stopa kriminala u naselju, već kakve su dimenzije dvorišta; stane li tu možda jedan teniski teren.
“Još uvijek ne znam kako ga je uspio napraviti”, nastavlja Agassi. “Nikad nije radio u građevini. Nije znao ništa o betonu, asfaltu, odvodnji. Nije čitao knjige, nije se savjetovao sa stručnjacima. Kao i mnoge druge stvari, stvorio je teren samo svojom tvrdoglavošću i energijom. Mislim da nešto slično sada radi i sa mnom.”
Još i prije nego što se 29. travnja 1970. rodio Andre Kirk Agassi, otac je odlučio da će njegovo četvrto dijete i drugi sin postati profesionalni tenisač. I to ne bilo kakav profesionalni tenisač, a pogotovo ne tenisač poput starijeg brata Phillyja ili sestara Rite i Tami. Andre je trebao postati nepobjedivi stroj i to je bilo nešto o čemu se nije moglo pregovarati, čak ni od strane njega samog.
“Ljutito me pogleda. ‘Što to, dovraga, radiš? Prestani razmišljati! Nema razmišljanja!’ Mreža je najveći neprijatelj, ali razmišljanje je smrtni grijeh”
“Kada bih se vratio unatrag, opet bih bio čudovište”, rekao je više puta gospodin Agassi te time, ako ništa drugo, bio iskren i ostao dosljedan. “Ne žalim. Ako pružite djeci slobodu da budu što žele, to je isto teret.” Andre je bio još u kolijevci kad mu je otac ponad glave objesio teniske loptice te ga poticao da ih udara reketom za stolni tenis koji mu je, ni manje, ni više — zalijepio za ruku. Kad je navršio tri godine, dao mu je skraćeni reket i rekao mu neka udara što god poželi.
“Otac mi kaže da ću, ako svakoga dana udarim 2.500 loptica, udariti 17.500 loptica svakog tjedna i gotovo milijun loptica do kraja godine”, piše sada već o sedmogodišnjem sebi i ulasku u ćeliju. “On vjeruje u matematiku. ‘Brojevi ne lažu. Dijete koje udari milijun loptica svake godine bit će nepobjedivo’, kaže.”
“Ne možeš pobijediti zmaja”
Da bi postao nepobjedivi stroj, Andre je prvo trebao pobijediti upravo jednu mašinu; prije nego što će s osam godina krenuti na okolne turnire — i osvojiti prvih sedam u konkurenciji do 10 godina — bio je samo u ćeliji gdje je, osim s ocem, vrijeme provodio i sa ‘zmajem’, kako je doživljavao onaj top za izbacivanje loptica.
Zmaj je u njemu izazivao strahopoštovanje, pa zapravo ga se i bojao, uglavnom zato što se pored njega osjećao sićušno i bespomoćno; naime, otac je malo poradio na zmaju pa ga je učinio strašnijim. Postavio ga je na nekoliko desetaka centimetara visoko postolje, zbog čega je niski Andre morao rano kupiti lopticu — i to će uspješno raditi tijekom karijere — a malo ga je ‘našpanao’ i po pitanju kilometraže na sat, pa su loptice klincu od sedam godine dolazile sa 180 km/h.
“Nije dovoljno udariti svaku lopticu koju mi zmaj ispali, moj otac želi da je udarim jače i brže od zmaja”, piše Agassi. “Želi da pobijedim zmaja. Sama pomisao na to izaziva mi paniku. Kažem sebi: ‘Ne možeš pobijediti zmaja. Kako možeš pobijediti nešto što nikad ne staje?’”
Ćelija je bila mjesto na kojemu je Agassi zamrzio tenis, uglavnom baš zato što ga nitko nije pitao želi li se njime uopće baviti, pogotovo u takvom surovom i samotnom okruženju.
“Kad malo bolje promislim, zmaj dosta nalikuje mojem ocu”, piše. “Osim što je moj otac još gori. Zmaj barem stoji ispred mene, tamo gdje ga mogu vidjeti. Otac stoji iza mene i rijetko ga vidim. Samo ga čujem, i noću i danju, kako mi viče na uho. ‘Više top spina! Udari jače, udari JAČE. Ne u mrežu! Kvragu, Andre! Nikad u mrežu!’”.
Agassi se nije ostavio tenisa iz poprilično jednostavnog i valjda očitog razloga — bojao se čovjeka kojeg se trebao bojati, a kasnije, kad je kao tinejdžer dobio nešto autonomije, jednostavno nije znao što bi drugo sa sobom. Za školu nije mario, a što je otac shvaćao kao neku vrst odanosti. Dapače, umjesto u školu znao ga je odvesti u lokalni teniski klub da udari koju lopticu. “Nemoj reći majci”, govorio bi otac. Naravno, osim toga što je poprilično rano okusio slast novca i slave, bilo je i drugih čari zbog kojih je Agassi ipak uživao u igri.
“Iako mrzim tenis, volim taj osjećaj savršenog udaranja loptice. To me smiruje. Kada napravim nešto savršeno, uživam u pola sekunde pribranosti i smirenosti”, piše.
Brutalni reterner
Otac je inače uistinu bio, zdravoseljački rečeno, sjeban i zajeban tip (pa vjerojatno je i danas, stari gad je u 91. godini); iz kuće je izlazio sa šačicom papra u džepu, ako slučajno treba nekog zaslijepiti u kakvoj uličnoj tučnjavi, a u autu je imao dršku od sjekire, pa i pištolj kojim je jednom prilikom pred sedmogodišnjim djetetom mahao i prijetio tipu koji mu se nešto zamjerio u prometu; jednog je kamiondžiju koji mu je digao živce prebio na mrtvo ime i ostavio ga takvog nasred ceste. “Nemoj reći majci”, govorio bi otac.
Doduše, ne može mu se oduzeti da je volio svoju djecu, želio im najbolje, ali ni to da je bio jedan od onih roditelja koji su na njima liječili neke svoje komplekse. Prije nego što se posvetio obitelji, Mike se zvao Emmanuel i bio je boksač; dvaput je nastupio na Olimpijskim igrama, u bantam kategoriji, i to pod iranskom zastavom. Oba je puta, i 1948. i 1952., ostao bez medalje, što je doživio kao veliki osobni poraz, a uglavnom je krivio suce koji su, mislio je, pokazivali valjda tipičnu zapadnjačku odbojnost prema Irancima.
Nije to bila jedina trauma iz njegova prošlog života. U SAD je došao 1952. — krivotvorio je dokumente i pobjegao iz Irana — da bi u Chicagu u jednom hotelu počeo raditi kao liftboy, dok je noću boksao. Bio je i dalje dosta dobar, ostalo je tog možda i prirođenog bijesa u njemu. Dovoljno dobar da ga u svoje ruke uzme Tony Zale, prvak srednje kategorije, poznat i po krvavim obračunima s Rockyjem Grazianom, pa i da dobije priliku života; borbu u Madison Square Gardenu, u udarnom terminu. Sad ili nikad. Samo nekoliko sati prije borbe, međutim, njegov se suparnik razbolio, što su promotori riješili tako što su nabrzinu pronašli puno boljeg boksača, iz velter kategorije. Nekoliko minuta prije meča Mike se počeo tresti, a bijes je ustupio mjesto strahu. Ušao je zatim u kupaonicu, uzverao se uz prozor — i pobjegao vlakom natrag u Chicago.
“Otac kaže da je, dok je boksao, uvijek želio primiti protivnikov najbolji udarac”, piše Agassi. “‘Kad shvatiš da si upravo primio protivnikov najbolji udarac, a još stojiš na nogama, tada znaš da ga možeš pobijediti. A i tvoj protivnik to zna’, rekao mi je na jednom treningu. U tenisu, kaže mi, vrijedi isto pravilo. Napadni protivnika tamo gdje je najjači”, piše pa dodaje da je otac tu strategiju nazivao sabotiranjem suparnikova samopouzdanja. “Tom strategijom, tom svojom brutalnom filozofijom, on me je doživotno obilježio. Pretvorio me u boksača s teniskim reketom. I više od toga. Budući da se većina tenisača ponosi svojim servisom, otac me pretvorio u lovca na njihove servise, pretvorio me u brutalnog reternera.”
Čin prkosa
Otac je inače porijeklom bio Armenac koji je odrastao u Teheranu, i to u velikoj bijedi. Živio je u nekakvom sobičku bez struje i vode, a spavao je na podu. Njegov je bijes vjerojatno ključao i iz tog izvora, kao i iz činjenice da ga je majka često malteritarala i tukla, a kad bi baš bio zločest, slala bi ga u školu u ženskoj odjeći. Tako se zapravo i naučio tući. Majka je inače živjela s njima u Vegasu, a Andre ju je opisao kao “zlovoljnu staricu s bradavicom veličine oraha na krajičku nosa”, staricu koja je unosila napetost u ionako napetu kuću.
U doticaj s tenisom otac je došao još u Iranu, kad je postao domar na terenu koji su koristili američki i britanski vojnici, a kad je 1962. sa suprugom Elisabeth stigao u Las Vegas, počeo je davati satove tenisa u jednom hotelu, dok je u drugom konobario. Malo kasnije dobit će posao domaćina u kasinu — imao je malu plaću i puno su ovisili o napojnicama — a to što će sina nazvati po svojim šefovima dosta govori i o tome kako je percipirao uspjeh. Uspjeti je za njega značilo postati bogat, a najkraći put do ostvarenja američkog sna trebao je biti tenis. Svojevrsni pokusni kunići bili su Philly, Rita i Tami, ali Andre je bio zlatna koka.
“Nikad u mrežu!”, često bi se derao otac u ćeliji. Mreža je, usput budi rečeno, bila postavljena 15 centimetara više od propisanog, ali to nije bio razlog da se Mike ne raspizdi. Ipak, postojala je još jedna gora stvar od mreže. Naime, pošto mu je otac stvarno rijetko davao predah, maleni je vražićak osmislio taktiku kako da uhvati zraka; jednostavno, već je bio toliko vješt da bi okvirom reketa ‘slučajno’ raspizdio lopticu preko ograde, što bi mu davalo nekih četiri do pet minuta da odluta; da stane razmišljati ili možda maštati o tome da igra nogomet koji je volio, a koji mu je otac zabranio kad mu je bilo 11 godina.
“Sada se stupajući vraća na teren, ubacuje lopticu u kantu za smeće i ugleda me kako promatram jastrebove”, naglo ga prene otac. “Ljutito me pogleda. ‘Što to, dovraga, radiš? Prestani razmišljati! Nema razmišljanja!’ Mreža je najveći neprijatelj, ali razmišljanje je smrtni grijeh”, piše Agassi pa dodaje da je, prema očevu tumačenju, razmišljanje izvor svega lošeg jer je suprotno djelovanju. “Pitam se traži li on od mene da prestanem razmišljati zato što zna da sam mislilac po prirodi. Ali nije li me tim svojim vikanjem upravo on pretvorio u mislioca? Je li moje razmišljanje o stvarima izvan tenisa samo čin prkosa? Volim misliti da jest.”
Veliki zatvorenički kamp
Mnogi će reći da ga je upravo i vikanjem otac očeličio i pretvorio u stroj za pobjede; Agassi je, inače, Australian Open osvajao četiri puta, bio je prvi koji je skupio toliko naslova u Australiji, a u svom prvom nastupu, 1995., pobijedio je u finalu svojeg najljućeg rivala Petea Samprasa, što mu je bila i jedina pobjeda protiv Pistol Petea u finalu Grand Slama. Mnogi će, dakle, reći da je uspio ponajviše zahvaljujući ocu, pa i da je teror koji je prošao bila cijena koju je morao platiti da bi uspio.
Na stranu što je to upitna teza; radi se o tome što zapravo često stvaramo pozitivni dojam o ovakvim roditeljima-tiranima, baš zato što su njihovi projekti bili uspjeli. Osim toga, iako postoje pozitivni primjeri, u stvarnosti je puno veći broj roditelja-idiota koji liječe komplekse na svojoj djeci, a na koncu ih i upropaste — što u sportskom, što i u bilo kojem drugom smislu. Ljudi najčešće nemaju potrebna znanja, a to vrlo često podrazumijeva i to da nisu pedagozi i psiholozi. Uostalom, sam je Agassi stariji uništio troje djece, a i Andre je tijekom karijere imao velike oscijalcije, padao je u depresije i emocionalne krize, pa i probleme s drogom, ne znajući zapravo tko je i što je, i što je možda mogao biti.
“Otac to ne govori, ali očito je: odlučan je da sa mnom postupi drugačije”, piše sada o trenutku kad mu je već 13 i kad ga je otac, sasvim iznenada, poslao na Floridu, u akademiju Nicka Bollettierija, iliti u “veliki zatvorenički kamp”, kako će ga nazvati. “Ne želi ponoviti pogreške koje je činio s mojim sestrama i bratom. Upropastio je njihovu igru jer ih je predugo i prečvrsto držao pod svojom palicom i usput je uništio svoj odnos s njima”, priča pa spominje da je Rita pobjegla živjeti s Panchom Gonzalesom, teniskom legendom koji je bio 32 godine stariji od nje. “Otac me ne želi sputavati, ni slomiti, ni uništiti. Zato me protjeruje. Šalje me daleko, djelomice i zato da me zaštiti od sebe.”
Nije ga valjda htio slomiti kao što je slomio sedam mu godina starijeg brata Phillyja, s kojim je Andre imao jako blizak odnos, a kojem je otac bez ikakve ograde i susprezanja govorio da je rođeni gubitnik, često pred cijelom obitelji. Svaki put, nakon svakog poraza, a znala bi pasti i pljuska, zbog čega je Philly imao raznorazne psihološke probleme i ispade.
“Moj otac — ili duh mojeg oca?”
Stvari su pošle po zlu kad je s 12 godina pao s bicikla te na tri mjesta slomio ručni zglob.
“Otac je bio toliko bijesan na Phillyja da ga je silio da igra na turnirima sa slomljenim zglobom, što je samo pogoršalo njegovo stanje i zauvijek mu uništilo igru”, piše, pa dodaje da je bio prisiljen igrati jednoručni bekend, kojeg se nije mogao riješiti ni kad mu je zacijelio zglob. Philly je inače bio jako pažljiv i brižljiv prema Andreu, valjda baš zato što ga je htio zaštititi od oca i poštedjeti ga vlastite sudbine. Mislim, morao je biti takav jer je otac uistinu bio luđak; luđak koji je svojoj djeci prije državnog prvenstva davao “bijele, sićušne i okrugle tablete”. Još i prije toga davao im je Excedrin, kofeinsku bombu, ali Philly je sada Andreu pričao o speedu; pričao mu je kako mora odigrati loš meč i o njegovu koncu reći ocu da se osjeća loše, jer ionako nije bilo načina da se ocu kaže ne.
Otac je, naravno, prije državnog prvenstva dao svome djetetu bijelu, sićušnu i okruglu tableticu, Andre se osjetio fokusiranijim no inače, ali je odugovlačio poene, igrao loše — pobijedio je svejedno — i kasnije rekao ocu da osjeća vrtoglavicu. Bio je to zadnji put da mu je dao speed, a onda i mala pobjeda braće protiv oca.
Kako nakon ovog zaključiti da Mike Agassi nije bio baš tako bešćutan ili beskrupulozan? Teško, možda i nemoguće; tip je inače puškom ubijao one jastrebove koji su se skupljali nad terenom, ali samo zato što nije mogao podnijeti što se obrušavaju na miševe i druga nemoćna stvorenja, što je uistinu pomalo komično.
Kad je Andre osvojio svoj prvi Grand Slam, nakon što je izgubio tri finala i koketirao s time da postane ‘ćorak’ od igrača — Wimbledon iz 1992. na kojem je svladao Gorana Ivaniševića u pet setova — prva stvar koju mu je otac rekao jest da nije smio izgubiti četvrti set; samo da bi ipak briznuo u tihi plač. Na koncu, stvari su se odigrale tako da se i sam počeo osjećati kao Andre; ili možda kao da je stvorio čudovište koje je sada već neko vrijeme njega držalo u ćeliji.
“Bolno teturam predvorjem hotela The Four Seasons kad neki muškarac iskoči iz sjene i uhvati me za ruku”, piše Agassi o danu prije nego što je na US Openu odigrao svoj posljednji meč, sad već fizički sasvim uništen. “‘Odustani’, kaže. ‘Molim?’ To je moj otac — ili duh mojeg oca? Blijed je. Izgleda kao da tjednima nije spavao. ‘Tata? O čemu govoriš?’ Kaže da se moli da odem u mirovinu. Kaže da jedva čeka da završim karijeru, da više ne mora gledati kako se patim. Neće morati gledati moje mečeve i strepiti od napetosti. Neće morati ostajati budan do ujutro da bi gledao mečeve na drugoj strani svijeta. Dosta mu je cijelog tog jada. Zvuči kao da… Ma je li to moguće? Jest, vidim mu u očima. Poznat mi je taj pogled. On mrzi tenis.”
