Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako je Ivan Santini ipak uspio

Dugotrajni uspon i stranputice zadarskog centarfora

Zadnja izmjena: veljača 7, 2018 Profimedia

Nema nekog jasnog recepta kako se postaviti kada život pred vas postavi niz prepreka, od kojih se neke čine nepremostivima. Kada one stignu odjednom i to na više polja, onda se samo treba nadati da će čovjek biti dovoljno stabilan da ne potone i postane dodatna prepreka samome sebi.

Priča o profesionalnom putu Ivana Santinija, napadača francuskog Caena i kandidata za popis putnika koji će u hrvatskom dresu vidjeti Svjetsko prvenstvo u Rusiji, na prvu bi trebala biti tek ona o nešto kasnije etabliranom nogometnom imenu iz bogatog bazena. Iako inicijalno prati priču mladih talenata koji iz tog istog bazena odu u tinejdžerskim godinama, ovaj ‘Santinijev poučak’ nije istovremeno i onaj gdje je naglasak na nešto kasnijem uspjehu, već zapravo na činjenici da je on uopće i uspio.

Doduše, ovako s pogledom unazad, njegov uspjeh u Francuskoj mogao je već stići još prije više od 10 godina.

Ivan je tada bio perspektivni kadet Zadra, s kojim je nakon sjajno odigrane završnice kadetskog kupa Hrvatske stigao do drugog mjesta na turniru. Sve je išlo sjajno; između ponuda nekih francuskih prvoligaša i one Red Bull Salzburga u dogovoru s obitelji odabrao je odlazak u Austriju, najbližu destinaciju u kojoj je kao maloljetnik mogao dobiti dozvolu boravka. Doduše, problemi s registracijom natjerali su ga da provede sezonu u tada drugoligaškom Interu iz Zaprešića, koju nije odradio do kraja pošto je Zadar, također drugoligaš, stopirao njegov nastup u istom rangu natjecanja. Ipak, na kraju se domogao Austrije i Salzburga, što je bila itekakva prekretnica.

Iako se pišući o sportu riječ ‘prekretnica’ uglavnom koristi u pozitivnom kontekstu, ona koju je Ivan doživio tada bila je zapravo potpuno suprotnog značenja.

Povratak Ivana Santinija

Postoji određena razlika u pristupu situaciji dok se iz manje sredine čovjek otisne u blistavu karijeru negdje dalje, ‘u bijeli svijet’, pogotovo vrlo mlad. Sjajan juniorski razvoj gurao je Santinija u Salzburgu, ali sreća nije predugo potrajala; nakon jedne serije utakmica od pet nastupa u devet dana – što za Red Bull, što za mlade selekcije reprezentacije – stigla je i nesretna fantomska ozljeda. Red Bull mu je odbio ponuditi ugovor pod objašnjenjem da ima kronični problem sa zdravljem, a negdje u to vrijeme došao je i dodatni udarac – iznenadna smrt oca Romea, inače poznatog zadarskog pjevača. Iako je locirao izvor te kronične ozljede, koji se na kraju krio u trbušnom zidu, novi pokušaj u Ingolstadtu – kamo ga je povukao Thorsten Fink, prehodno pomoćnik Giovanniju Trapattoniju u Salzburgu – prošao je također neuspješno.

Povratak kući u takvom očajnom spletu životnih okolnosti može biti fatalni udarac za motivaciju kod mladog čovjeka. Kao kakav junak romana moderne, vraćanje u rutinu u kojoj je zapravo sve isto osim jednog enormno važnog detalja kao što je figura obiteljskog oslonca pogubna je stvar za moral. Ivan Santini se s kovčezima našao na kolodvoru grada kojeg je napustio s mišlju, pritom bez ikakve prepotentnosti, da će mu se teško uskoro vratiti.

“Neugodno je tada uopće gledati ljude kad te svi isto pitaju, opravdavati se”, pričao je u jednom kasnijem intervjuu Santini. “Nevjerojatno je koliko je čovjekovo raspoloženje povezano sa statusom u poslu. Ako ti ide u poslu, sve drugo je super”.

On je nogometni težak tvrdog kova, koji je uspio unatoč svim nedaćama koje su ga na putu snašle – kako životnim, tako i nogometnim

Kažu za njega da je uvijek htio biti učitelj, a po nekim varijantama priče i vjeroučitelj, što bi bilo i očekivano obzirom na to da je vrlo religiozna osoba. Kada se uzme u obzir strpljenje koje je prikazao u tako teškim okolnostima, čovjek bi rekao da je svakako imao golemi potencijal u toj profesiji. Međutim, on se i dalje opredijelio za nogomet kao svoj jedini životni put, vrativši se u Zadar u kojem nikada nije stigao pošteno ni zaigrati.

Kada se čovjek tako poražen vrati kući, onda te sumnje budu dodatno potencirane. Ivana je tadašnji trener Zadrana Dalibor Zebić pozvao natrag, ali ga je također postavio iza iskusnih napadačkih rješenja, tada Edina Šaranovića i Želimira Terkeša. Tek sredinom prvenstva te je 2009. dobio pravu prigodu, a dva gola Varteksu nakon ulaska s klupe zapečatila su njegovu poziciju u momčadi kojoj je nadoknadio neki stari dug, zabivši gotovo 30 golova u tri sezone provedene ondje. One koje su praktički bile posljednji trzaji ozbiljnog nogometa za Zadar kao momčad.

Taj i takav Zadar nije mogao spasiti ni sjajan učinak njegova odbjeglog sina. Jednoipolgodišnja posudba u njemačkom Freiburgu ponovno je pokazala koliko je težak uspjeh vani, ali tihi odlazak u Belgiju konačno je lansirao njegovu putanju u željenom pravcu.

Zadarski ‘late bloomeri’

Postoji jedna zanimljiva koincidencija u životu Ivana Santinija, čija je toliko iščekivana inozemna karijera uz pomoć poslovično skeptičnih Hrvata sklonih brzom otpisivanju došla do izražaja tek kada je nakon gotovo 50 golova u Kortrijku i Standardu iz Liegea s 27 godina na leđima potpisao trogodišnji ugovor s francuskim prvoligašem Caenom. Ona, u kojoj je Ivan ponio etiketu pomalo robusnog tipa napadača starog kova, podosta podsjeća na profesionalni put njegovog sugrađanina – Dade Prše.

Nije slučajno da je Santini u Caenovu dresu, nakon samo tri mjeseca u Francuskoj, postao prvi Hrvat upravo nakon Prše koji je probio brojku od 10 golova u još uvijek dobrano cijenjenoj Ligue 1. Štoviše, Santini je lani zabio gotovo polovicu ukupnog broja Caenovih golova, a s njih 15, koliko je na kraju utrpao, izjednačio se u rezimeu sezone s imenima poput Kyliana Mbappéa, Marija Balotellija i Floriana Thauvina, sačuvavši Caenu usput i prvoligaški status.

Trnje posuto po Pršinu putu kudikamo je drugačije od onog Santinijevog, ali određene sličnosti postoje. I jedan i drugi su tek u svojim kasnim 20-ima bili prepoznati u široj javnosti, iako je Ivan svoju nisku golova zabijao i ranije. Zasluženi debi za reprezentaciju doživjeli su sa 28, koliko je imao Pršo pri debiju protiv Belgije u ožujku 2003. baš kao i Ivan u susretima protiv Meksika, odnosno Islanda malo kasnije.

Također, obojicu je limitirao razvoj pozicije najisturenijeg čovjeka.

Nezahvalno je to stavljati u kontekst čovjeka koji je u posljednjih pet sezona u itekako respektabilnim sredinama ukrcao više od 70 golova, uključujući njih osam samo ove sezone. Ali Santini je fascinantan primjer po tome što je uspio dokazati da kako je dovoljno kvalitetan u ponešto užem okviru igračkih kvaliteta koje posjeduje, a koje su pomalo i limitirane. Pogotovo ako uzmemo u obzir ono što se danas od elitnog napadača očekuje. Ivanov profil predstavlja donekle modernizirana Pršina uloga; on nema ni osobitu brzinu, ni dribling, a ni klasičnu pas igru.

Međutim, Santinijevo fantastično primanje lopte – pogotovo prsima – u kombinaciji s njegovim sjajnim fizikalijama i perfektnom igrom glavom, uz korištenje obiju nogu, čine ga idealnim igračem u trenucima i kada nemate jasnu ideju u igri. Nekada nogomet pokaže da voli pogledati sebi iza ramena, pa će posjedovanje takvog specifičnog profila napadača u momčadi biti ključno kada ste u poziciji da morate ‘pumpati’ duge lopte naprijed i preskakati igru. Uostalom, mnogo smo puta vidjeli kako se Hrvatska muči u kreaciji i proigravanju napadača dok lopta stigne u posljednju trećinu igrališta; možda bi nekad ta promjena postavki na neke rudimentarnije bila idealan poligon za tip napadača poput Santinija, unutar kakvog je on prosperirao golovima i asistencijama. Uvrštavanje na makar prošireni popis putnika u Rusiju lako bi moglo donijeti Zlatku Daliću provjerenu napadačku širinu i backup opciju, pogotovo ukoliko će trebati brzo loviti rezultat.

Santinijev pokojni otac Romeo bio je poznati autor dalmatinskih zavičajnih pjesama, od kojih je najpoznatija svakako Kamena Dalmacija, koja se i danas često vrti na stadionima i dvoranama diljem Dalmacije. Teško je to tada čovjek mogao znati, ali dalmatinski težak čiji je mukotrpni rad u tuđini opjevao zapravo idealno pristaje životnom putu njegovih dvaju sinova, jer Ivanov stariji brat Krševan, trenutno u zaprešićkom Interu, također ima inozemnu epopeju iza sebe.

Ivan je pak priča za sebe; nogometni težak tvrdog kova, koji je uspio unatoč svim nedaćama koje su ga na putu snašle – kako životnim, tako i nogometnim. Ali koji sada nadoknađuje sve te izgubljene godine, s mišlju kako se u rodni Zadar može vratiti obavljena posla, bez bilo kakve potrebe za opravdavanjima ili nekakvim osjećajem manje vrijednosti.

Ne propusti top članke