Federer, Nadal, Đoković i Murray ne razmišljaju 24 sata na dan o tenisu i jedan od razloga njihove dominacije, pa i dugovječnosti — ovo potonje barem u slučaju prve trojice — krije se upravo u tome što su pronašli ravnotežu između privatnog života i tenisa. Znali su se ‘isključiti’, a stabilnost i mir često su pronalazili u vremenu provedenom s obitelji.

Već ovdje toliko spominjanu knjigu The Master od Christophera Clareyja trenutno nemam pri ruci, ali dobro se sjećam da u njoj Ivan Ljubičić prepričava scenu koja se dogodila netom nakon finala Wimbledona iz 2019., naglasivši da nije mogao vjerovati kako se Federer brzo isključio nakon tog stvarno teškog i bolnog poraza; ušao je, naime, u kuću koju su iznajmili u Londonu i nekoliko trenutaka kasnije već se valjao po podu i igrao sa svojom djecom. I Nadal je pisao o potrebi da se pronađe ta ravnoteža, a Đoković, koji je zapravo iskusio burnout, zadnjih nekoliko godina jako pametno slaže kalendar; ne samo zato da bi fizički ostao na potrebnoj razini, već baš zato i da bi se isključio i napunio baterije.

Tenisu nedostaje Dominic Thiem na svom vrhuncu, ali istina je takva da je sad već u najmanju ruku upitno hoće li se to dogoditi

Sve u svemu, vjerojatno bi svaki sportski psiholog rekao da je ovo zapravo pogrešan mentalitet. Bi li onda Thiem ispunio taj svoj cilj — osvajanje Grand Slama — da nije od svoje osme do 25. godine radio s Bresnikom? To je jako teško pitanje koje zapravo i nema odgovor. Moguće je da ga neki drugačiji — ili zdraviji — pristup tenisu ne bi učinio toliko fokusiranim, ili možda gladnim. U svakom slučaju, to je sad nebitno. Thiem je te 2020. osvojio US Open u jednom od najnervoznijih finala u ovom stoljeću, ali istina je takva i da je točno tada započeo njegov pad; polako, ali sigurno počeo je dolaziti do zida koji se zove burnout.

“Proveo sam 15 godina pokušavajući ispuniti taj svoj veliki cilj, bez da sam gledao desno ili lijevo”, rekao je u travnju 2021. “Na neki način, neke su stvari bile zapostavljene — privatni život, neke druge stvari, otvaranje horizonata. Morate nešto učiniti za svoju glavu, za svoj mozak. Postojao je samo tenis. Želim to malo promijeniti.”

Došao do zida

Od 2015. do 2020., kad je proživljavao svoj teniski vrhunac, Thiem je odigrao 394 mečeva, što će reći da ih je u tom razdoblju odigrao najviše na Touru. Đoković ih je odigrao 13 manje, pa su Nadal i Sascha Zverev na njih 359, ali znakovito je primijetiti da je Thiem u tom periodu odigrao čak 53 turnira više od Đokovića. Igrao je jako puno — kao što to danas rade Stefanos Tsitsipas i Andrej Rubljov — i vjerujem da je to jedna od stvari koje bi rado promijenio kad bi mogao vratiti vrijeme.

Pa ipak, to možda i nije bio takav problem, koliko je problem bio njegov pristup tenisu. David Ferrer odigrao je 486 mečeva od 2010. do 2015. — a može se reći da, kao i Thiem, ima fizički zahtjevan stil igre — pa mu se nije dogodilo to što se dogodilo Austrijancu. Thiem je možda igrao previše, ali problem je bio u tome što nikad nije postojalo ništa drugo osim tenisa; dugoročno gledano, to jednostavno nije dobro.

Do zida je došao upravo onda kad je osvojio US Open. Po vlastitom mu se priznanju nakon toga dogodio gubitak motivacije, a istom je prilikom priznao i da nikad u životu nije manje trenirao. Upravo u tom kontekstu treba promatrati i ozljedu koja mu se dogodila u lipnju 2021. Još je početkom te godine imao izvjesnih problema s lijevim koljenom, a taman kad je nakon teškog i neobičnog poraza u prvom kolu Roland Garrosa od Pabla Andujara — vodio je 2-0 u setovima — odlučio povećati broj sati provedenih na teniskom terenu, dogodila se ta teška ozljeda desnog ručnog zgloba.

Thiem je ponovno zaigrao tek u ožujku 2022., ali to se dogodilo dijelom i zato što rehabilitacija nije bila pravilno odrađena. Njegov fizioterapeut Alex Stober uvjerio ga je da se može spremiti za US Open 2021. — dakle, nije se poštovala preporuka liječnika o mirovanju — i Thiem je nakon dva tjedna treninga ponovno počeo osjećati bolove u zglobu. Na kraju se dogodio i ružan prekid suradnje sa Stoberom. Svejedno, prognoze za oporavak bile su dobre i Thiem se vratio krajem ožujka 2022.; na prvih sedam turnira upisao je sedam poraza, ali to nakon duge ozljede naprosto nije toliko neuobičajeno.

Ono što je ipak pomalo čudno ili makar neočekivano je to što gotovo dvije godine kasnije Thiem i dalje nije ni sjena igrača kakav je bio.

Trenutno je na 89. mjestu na ATP ljestvici, a najbolji renking od povratka na Tour bio mu je 72. mjesto. Igrao je tek jedno finale turnira, i to seriju 250, a izgubio je i svih 10 mečeva protiv top 10 igrača u tom razdoblju. Ako je bilo normalno da ga u početku koče strah, nesigurnost, pa i nedostatak snage na forhendu — a po njegovu je priznanju to bilo tako — danas o tome više ne možemo pričati. Thiem normalno trenira i osjeća se dobro. Što je onda to zbog čega se ne može vratiti ni blizu razine na kojoj je bio — a treba li podsjećati da je bio igrač koji se najbolje nosio s Trojkom?

Nastupit će i u Zadru

Odgovor na to pitanje ni on sam ne može ponuditi. Moguće je da je naprosto prošao svoj fizički vrhunac i izgubio taj djelić eksplozivnosti, što onda utječe na apsolutno sve aspekte igre. Jako je puno igrao, jako je puno trenirao — Bresnik, koji je inače i stara škola trenera, kaže da je jedan od onih rijetkih igrača koji nikad ne pitaju kad će završiti trening — ima i taj fizički zahtjevni stil igre i svih je ovih godina bio gotovo poput robota. Slična se stvar dogodila upravo i Murrayju, ali možda ponajprije u kontekstu pretreniranosti. Sigurno je to da vrijeme nije na njegovoj strani. OK, tek mu je 30 godina i danas to više nije tako puno, ali problem je u tome što se napredak ne događa.

Upravo je zato prije dva tjedna donio pomalo radikalnu odluku.

Odlučio je uzeti blok treninga sve do polovice ožujka i početi se pripremati za zemlju; prva tri turnira na kojima će nastupiti bit će Challengeri, među njima i onaj u Zadru. Također, Thiem je prekinuo suradnju s Benjaminom Ebrahimzadehom, čovjekom koji je prije skoro godinu dana zamijenio Nicolása Massúa. “Ako godinu završim opet oko 100. mjesta, morate razmisliti o tome jesu li stvari vrijedne toga”, izjavio je, rekavši još i da mu je ova sezona praktički posljednja šansa za povratak na vrh.

Tenisu nedostaje Dominic Thiem na svom vrhuncu. Osobno bih ga jako volio opet gledati u tom izdanju, ali istina je takva da je sad već u najmanju ruku upitno hoće li se to dogoditi. Thiem jednostavno već dugo nije igrač kakav je bio i pomalo je paradoksalno je to da je takav postao upravo onog trenutka kad je ispunio svoj životni cilj. Gorio je sve dok praktički nije dotaknuo dno, kako to često biva u takvim situacijama. I tko zna, da je imao malo drugačiji, ili možda zdraviji pristup tenisu, možda bi postao još i bolji igrač, a možda bi takav bolji bio još i danas. A možda i ne bi.