Dupkom puna u plavo obojena južna tribina imala je pomalo neobičnu kulisu. Bila je ‘ispresijecana’ sa šest vertikalno postavljenih rešetkastih željeznih ograda, a te su prostore od vrha do dna tribine zauzimali pripadnici specijalne policije. Kao da to nije bilo dovoljno, Bad Blue Boyse i ine dinamovce trebala je valjda iznenaditi ili možda uveseliti i friško uglazbljena himna izvjesne NK Croatije koju je, opet valjda, u naletu domoljubne inspiracije napisao Željko Krušlin, popularni Kruška; jedna od zanimljivosti vezanih uz ovu pjesmu je ona da je stih u kojem se spominju BBB navodno uklonjen na intervenciju samog Predsjednika Republike.
Ne znamo kako je dotični reagirao kad je čuo zvižduke koji su je popratili — čovjek bi rekao da je već bio otupio, no to po svemu sudeći nije moglo biti točno — ali ono što je tog dana vidio na samom terenu moralo ga je ispuniti ponosom. Bio je to, na kraju krajeva, njegov projekt. Njegova je Croatia tog 24. ožujka 1996. na prepunom Maksimiru razbila Hajduk s 4-1. Bila je to utakmica na kojoj se dogodio taj slobodnjak koji nikad neću zaboraviti — iako treba reći i da je Srđan Mladinić zabio možda još i ljepši gol — ali i utakmica na kojoj su Bad Blue Boysi slavili svoj 10. rođendan.
Ona je, međutim, značajna iz još jednog razloga. Bila je to, naime, utakmica na kojoj se po prvi put ukazala Svetinja — možda i najkultniji transparent u povijesti Bad Blue Boysa.
“Ma dobro, ja ne bi išao tako daleko”, kaže ipak skromno Hrvoje, koji je s Igorom izradio transparent s natpisom “Dinamo Svetinja”. “Je, dosegao je razinu nekih drugih trasnparenata…”, priča, pa ga prekida Igor: “Ja bi ovak rekao… Današnje generacije ga drže na centralnoj poziciji, a imaš i monografiju BBB-a u kojoj zauzima važno mjesto, pa možemo reći da ti to ipak nešto govori.“
Moralo se, dakle, dogoditi to da Predsjednik napusti ovaj svijet da bi Dinamo opet službeno postao Dinamo, ali Svetinja tu svoj trnoviti put nije završila
S Hrvojem i Igorom — prvi je danas sveučilišni profesor, a drugi pravnik koji radi u farmaceutskoj tvrtki — sjedim u jednom kafiću na Bukovačkoj cesti, preko puta Maksimirske šume. Zbog buke koja nas okružuje nije se lako koncentrirati, ali sat vremena provodimo razgovarajući o kultnom transparentu, pa i općenito o Dinamu. Nakon početnog ‘ispitivanja snaga’ shvaćam da na isti način razmišljamo o svemu onome što se u zadnjih 20 godina događalo u klubu; jedina je razlika u tome što su oni članovi koji redovito pohode utakmice, dok se ja još uvijek gušim u nekom svom buntu. Pričamo, međutim, ponajviše o transparentu i usput rušimo neke mitove uvriježene u navijačkom svijetu — ne samo njihovom zaslugom. Jedan od tih mitova upravo je onaj da je unošenje Svetinje na Maksimir zabranjeno nakon te utakmice Dinama i Hajduka.
Transparent su izradili upravo povodom 10. rođendana grupe. Njih dvojica bili su dio šire jezgre, tada dečki od 18 i 15 godina — Igor je s Remetinca, a Hrvoje s Jaruna, što je bilo vidljivo i na samom transparentu — koji su se upoznali trenirajući skupa tenis. Plavo platno dugačko 18 metara kupili su u jednom dućanu u Vrapču, a bijele plahte koje će iskoristiti za slova – spontano su izabrali font Courier — skupljali su u svojim razredima; slova i grb koji se također ručno radio šivat će na kraju jedna mama.
Da je Tuđman poludio
Inspiraciju za sadržaj transparenta dečki su pronašli u knjizi Zvonimira Milčeca Dinamovo proljeće u kojoj se u jednom citatu Dinamo, potpuno razumljivo, dovodi u kontekst svetog. Svetinja je tako odmah oduševila i stariju ekipu na spomenutoj utakmici pa je zauzela ‘udarnu’ poziciju — na onim prvim ogradama na jugu, više prema istoku, ali tada iz lože nitko nije reagirao.
“Transparent je na tu poziciju protiv Varteksa došao nenamjerno”, kaže Igor. Priča o utakmici koja se igrala otprilike mjesec dana kasnije, možemo zapravo reći još jednoj kultnoj u kojoj je Varteks na Maksimiru svladao Dinamo s 4-3. “Sve transparente oni su držali u buksi, a mi smo ovaj nosili sami”, nastavlja Igor i objašnjava da su kasno došli na utakmicu — nije se više smjelo na tartan — pa je umjesto na istoj poziciji završio na gornjoj ogradi, ali s istočne strane, gdje je stršio sam samcat.
“Znači, i mi ga idemo skidat poslije utakmice i bili su ovi iz Sokola”, priča dalje. “I oni su ga okružili i nisu nas puštali gore. Svi su već bili otišli, mi sami s njima i ne možemo ga skinut. Na kraju smo ga praktički na silu skinuli jer oni valjda još nisu dobili zapovjed šta da naprave. I navečer on zove, sranje je, zvao je domaćin lože, da je Tuđman poludio, da vi niste normalni”, priča, misleći na to da je otac jednog od prijatelja radio u loži.
U izvještaju Sportskih novosti o utakmici — glavna tema bili su Cico Kranjčar i hoće li opet s Dinamom izgubiti prvenstvo, kao i sezonu prije — na samom je kraju stajalo i to da je Predsjednik “u jednom makismirskom salonu postrojio modro čelništvo i prigovorio zbog nekih detalja. Između ostalih, nije mu se svidio transparent ‘DINAMO SVETINJA’ i ostale poruke sličnog sadržaja, izvješene na južnoj tribini…”. Autor članka bio je Tomislav Židak, a zanimljivo je primijetiti napomenu da je Dinamo za tu utakmicu prodao 8.400 ulaznica, još njih 1.400 je podijelio, a na stadionu je bilo 15.000 ljudi, pa se direktor kluba Zdenko Mahmet požalio kako “negdje curi”.
Tako je Svetinja počela zadobivati svoj kultni status. Na prijateljskoj utakmici protiv Hajduka na Maksimiru, u uvodu nove sezone, u grupi se pročulo da je policija traži.
“Čuli smo to na onim njihovim motorolama”, kaže Igor, misleći na walkie-talkieje s kojima su policajci komunicirali. U rujnu 1996. nastupila je onda i ona famozna zabrana unošenja na stadion svega s Dinamovom simbolikom, a jačanje represije, koju su oni iz uže jezgre opisivali kao goru od razdoblja u Jugoslaviji, utjelovljeno je u liku i djelu možda Predsjednikova i najodanijeg potrčka Zlatka Canjuge. Igor i Hrvoje mi kažu da oni osobno nisu imali nikakvih problema, pa ni bliskih i nenadanih susreta s policijom, ali vjerojatno samo zato što nisu bili dio te uže jezgre.
“Svi su mislili da je transparent pao”
Organizirano navijanje tada praktički zamire – Hrvoje spominje da je ‘tvrđa ekipa’ na istoku, dok su mlađi na jugu — i Svetinja svoje mjesto nalazi u Ledenoj, a Dinamo te sezone ponovno osvaja dvostruku krunu, ovaj put pod vodstvom Otta Barića. Pa ipak, sezonu je u velikoj mjeri obilježilo ono što se dogodilo na samom njenu kraju, u predvečerje Dana državnosti. Tog 29. svibnja 1997. Dinamo je na Maksimiru u finalu Kupa svladao Zagreb s 2-1 u utakmici koju je svojim suđenjem obilježio Goran Marić, i to na način da je nemali broj dinamovaca potkraj utakmice počeo otvoreno navijati za Zagreb. Ništa manje zanimljivo, međutim, nije bilo ni na tim tribinama.
“Ja sam pisao za onaj navijački časopis i imao sam propusnicu za novinare”, priča Igor. “I zapravo sam cijelu jesen ’96. i proljeće ’97. išao na zapad i tamo sam skužio kako se može zaobić osiguranje.” U 17. minuti utakmice na onom reklamnom panou ispred prvog reda istočne tribini osvanula je Svetinja. “Nije se o tome puno pričalo”, kaže Igor kad ga pitam tko je sve znao da su namjeravali unijeti transparent. “Bio je samo dogovor s nekoliko ljudi da će bit na istoku, oni su znali nekoliko dana ranije i to je to.”
Nekih 15 ili 20 minuta kasnije 20-ak pripadnika Jedinice za osiguranje MUP-a krenulo je na navijače; prethodno su im se obratili redari Sokol Šafranića, zahtijevajući da uklone transparent, ali to se nije dogodilo.
Upad policajaca razbjesnio je tribine koje su, između ostalog, počele skandirati “Cigani, Cigani”, a brojčano nadmoćniji BBB-i lako su odbili napad policije; zaštitne kacige, pendreke, kape pobacali su preko ograde. Dvojica policajaca zatražili su hitnu liječničku pomoć, a posao su zatim namjeravali završiti specijalci, tada popularni Zeleni, koji su prvo napravili kordon i izolirali one najekstremnije — zapravo su zatvorili stadion jer su tražili transparent i ljude — samo da bi se uz žestoke prosvjede publike ipak povukli.
“Kak onda nije bilo interneta, svi su mislili da je transparent pao”, kaže Igor. Da je ‘pao’ dan kasnije pisali su i neki dnevni listovi, ali u onoj gužvi Igor ga je uspio strpati u ruksak — prvo su se navlačili s policijom, dijelom i zato što je na drugom kraju transparent bio zavezan — i odnijeti na vrh tribine.
“I onda smo našli jednu gospođu koja je za Boyse iz Dubrave isto šivala transparente”, priča, misleći na to da je pri izlazu hinio da pomaže dotičnoj gospođi i uspio sakriti ruksak. “Transparent je samo stajao na trećoj lokaciji jedan period poslije, a ne kod mene doma, dok se ne smiri situacija”, nastavlja. “Rekao bih samo da je tada bio na sigurnom jer se pretpostavljalo da bi mi policija mogla pokucati na vrata.”
“To ne gori tako lako”
Taj je događaj Boyse samo još više udaljio od kluba, a u jednom intervjuu za Sportske novosti dva dana kasnije, uz već standardnu objedu o navijačima kojima manipuliraju “strane agenture” i slično, Canjuga je uspio izjaviti i ovo: “Prvi put ovaj klub, koji jednom i 24 godine nije bio prvak, ima oslonac u strukturama vlasti, a ti huligani, po uzrastu balavci, viču protiv toga!”.
Te strukture vlasti bile su onda dobrim dijelom zaslužne i za Dinamov nastup u Ligi prvaka, ali sve te kultne europske utakmice, unatoč često dobroj atmosferi, u Maksimiru su se odigrale bez organiziranog navijanja. Svetinja je zato bila na gostovanjima — Newcastle, Zürich, Madrid… — a svoj povratak na Maksimir imala je u zimu 1999., u utakmici protiv Manchester Uniteda, kad je njen najveći protivnik bio već pri kraju svog života.
Moralo se, dakle, dogoditi to da Predsjednik napusti ovaj svijet da bi Dinamo opet službeno postao Dinamo, ali Svetinja tu svoj trnoviti put nije završila.
Više puta planirali su je oteti torcidaši — ne samo u Splitu, svjedočio je Igor sačekušama ispred svoje kuće, ali je svaki put bio pravodobno informiran — a poznata je i epizoda u kojoj ju je na Poljudu pokušao zapaliti torcidaš prerušen u fotoreportera Slobodne Dalmacije.
“To je podstava za odijela i neki poliester, pa ne gori tako lako”, kaže Hrvoje. Svejedno, Svetinja je 2004. zamijenjena novom Svetinjom — ionako od tankog materijala, bila je već poprilično ‘izranjavana’, ali je danas na sigurnom mjestu; da je Dinamo iole normalan klub, već bi zapravo bila u klupskom muzeju. Novi transparent, pak, na kojem sad više nema Remke i Jaruna, ponovno je izrađivao Igor. “Čuj, ja ću sad malo privatizirat ovo”, kaže u jednom trenu Hrvoje. “Napisao sam nekoliko knjiga u životu, više desetaka članaka, obavljam te neke važne funkcije, a najveća ostavština mi je, jebote, to što smo napravili taj transparent”, kaže on, pa mi na mobitelu kreće pokazivati fotografije na kojima su grafiti s istim motivom.
Transparent koji je postao simbol otpora jednom čudnom i čangrizavom starcu koji nije shvaćao da on sam nije i ne može biti veći od bezvremenskog pojma kakav je Dinamo. Baš kao što to danas ne shvaća jedan drugi čudni i čangrizavi starčić. Bit ćeš opet Dinamo.
