Žrvanj moderne svakodnevice čovjeku ne ostavlja previše vremena za reminiscenciju; danas se život više nego ikad živi iz sata u sat, stalno s fokusom na ono što slijedi, dok ono što je prošlo ostaje zatrpano ispod hrpe aktualnosti koje iziskuju svu našu pažnju. Ipak, povremeno dođe čas kad se naša podsvijest pobuni i mimo naše volje nas odvuče u retrospektivu, u neko prošlo svršeno vrijeme prožeto najljepšim uspomenama. I tada si neizbježno postavljamo tako neugodno pitanje: jesmo li ono najbolje od života već proživjeli?
S takvim sumnjama već dugo su se susretali svi strastveni navijači crno-bijelih, još tamo od one fatalne trice Nolana Smitha s Final Foura ABA lige 2014.; trice koja je skakutala po obruču i naposljetku odlučila proći kroz mrežicu te izbaciti Partizan iz Eurolige na, pokazat će se, sljedećih osam sezona.
Svo to vrijeme crno-bijeli su proživljavali pateći u sjeni svojih omraženih gradskih rivala. Mors tua vita mea — tvoja smrt, moj život — latinska je poslovica nastala u ranom srednjem vijeku koja odlično dočarava surovost koja je vladala u tom povijesnom razdoblju, a jednako dobro opisuje nesmiljenost međusobnog odnosa beogradskih teškaša u okolnostima koje su, mada se trenutno ne doima tako, još uvijek aktualne: da bi Crvena zvezda onomad u potpunosti procvjetala, Partizan je trebao biti eliminiran s euroligaške scene. Samo tako je mogao biti osiguran primat u raspodjeli javnog novca o kojemu oba kluba strahovito ovise.
U svim tim godinama Partizan nikako nije uspijevao pronaći način da na terenu nadoknadi kvalitativni deficit, pa tako ni prošle sezone, usprkos tome što se u klub vratio veliki Željko Obradović. I tko zna koliko bi još Zvezda koristila tu startnu financijsku prednost za očuvanje svoje dominacije da Euroliga zbog rata u Ukrajini nije privremeno zatvorila svoja vrata ruskim predstavnicima i uručila Partizanu pozivnicu za koju su klupske uprave u prethodnom razdoblju uzaludno lobirale, a koja im je konačno omogućila veći priljev javnog novca, kao i jače sponzorske ugovore.
Vučić je podsjetio narod na to tko je omogućio beogradski košarkaški boom: “Pitaju me: zašto si doveo Zvezdi Campazza? Zašto si doveo čitavu petorku Partizanu?”
Partizan možda nije izborio Euroligu na terenu, ali je u proteklih pola godine pokazao ne samo da pripada elitnom društvu, nego i da je nasušno potreban Euroligi. Sredinom siječnja iz lige su se pohvalili činjenicom da je u tijeku najuspješnija sezona u povijesti natjecanja po broju prosječnog broja gledatelja na tribinama (8.810), a do toga ne bi došlo da se nisu uključili crno-bijeli, koje je u tom trenutku na domaćim utakmicama prosječno pratio 16.351 navijač.
Pokazalo se da je to bilo samo zagrijavanje – na europskom kontinentu pravi je raritet da košarkaškoj utakmici uživo prisustvuje preko 20.000 ljudi, a Partizan je tu brojku probio triput u tjedan dana, redom na derbijima s velikanima Oympiacosom, Barcelonom i Real Madridom. Bili su to pravi festivali košarke u zahuktaloj borbi za doigravanje, a Žocovi su puleni s dvije pobjede došli na koračić do osiguranja mjesta među osam, koje bi im ujedno jamčilo euroligaški status i u sljedećoj sezoni.
Dva napuhana balona
S druge strane, Zvezda je istovremeno eliminirana iz svih kombinacija i slijedi joj period velike strepnje. Ekipa Duška Ivanovića treba osvojiti ABA ligu kako bi izbjegla mogućnost da joj Euroliga sljedeće sezone uskrati mjesto, a s obzirom na tenzije u njihovim odnosima, ta je stolica vrlo klimava i bez obzira na rasplet situacije s ruskim klubovima. A gubitak euroligaškog statusa u periodu dok Partizan proživljava svoju renesansu imao bi, jasno, dugoročne posljedice, baš kao što je prije devet godina imao za crno-bijele.
Jer teško da Srbija na duge staze može održavati dva moćna euroligaša koji će otimati igrače Realu i Barceloni.
Trenutno to izgleda fantastično: Beograd je postao europska košarkaška meka i to je sjajna reklama za grad, ali očigledno je da Partizan odnosi najveći dio zasluga za masovno ushićenje kojemu proteklih mjeseci svjedočimo i koje tek treba doseći klimaks. U klubu su svjesni da ih je karta napokon krenula i da trebaju iskoristiti momentum da zacementiraju svoj status, a za to je, osim njihova uspjeha, podjednako važan i neuspjeh njihovih ljutih rivala.
Ako nekome još nije bilo jasno kako stvari u Srbiji funkcioniraju, predsjednik Aleksandar Vučić pobrinuo se da to svima pojasni u svom govoru nakon što su crno-bijeli srušili Real. Vučić je čestitao Partizanu na uspjesima, a ujedno podsjetio narod na to tko je omogućio beogradski košarkaški boom: “Pitaju me: zašto si doveo Zvezdi Campazza? Zašto si doveo čitavu petorku Partizanu?”. Sve je to, dakle, jedna megalomanska populistička performansa, ali Vučićeva pitanja ipak nisu posve retorička jer, na kraju dana, ni državna blagajna nema neograničene rezerve novca.
U jednom trenutku trebat će se doista pružiti odgovori na škakljivo pitanje o isplativosti silnih ulaganja, a u Partizanu sigurno neće ostati bez teksta. Što će im tako skupocjena petorka? Pa, eto, da ozbiljno napadnu sam europski vrh i dovode po 20.000 ljudi na tribine. I to sve u povratničkoj sezoni nakon toliko godina izbivanja; nije im trebalo ništa vremena da se prilagode na konkurenciju koja se u međuvremenu brutalno zaoštrila. Naravno, sve je lakše kada imate Obradovićev know-how — omogućite li mu potrebne materijale, čovjek će obaviti posao.
S druge strane, iza Zvezde stoje godine lutanja. Partizanov predsjednik Ostoja Mijailović se u jeku bjesomučnog medijskog prepucavanja narugao rivalima izjavom da Euroligu godinama igraju rekreativno, što je ipak daleko od istine s obzirom na Zvezdine jako dobre rezultate iz prve ere Dejana Radonjića (četvrtfinale 2016. i deveto mjesto 2017.). No, nakon toga su se crveno-bijeli uspavali, valjda zadovoljeni regionalnom dominacijom (tek nakratko prekinutom abaligaškim trijumfom Budućnosti 2018.); kao da su ostali bez ozbiljnijih euroligaških ambicija i pomirili se s mjestom u donjem dijelu poretka, a također je splasnuo prvotni masovni navijački zanos.
Zvezda se iz stanja uljuljkanosti trgla tek jesenas, nakon što je postalo očito da je vrag odnio šalu i da je u tijeku sezona koja će odrediti bližu klupsku budućnost. Naknadnim angažmanom Duška Ivanovića i Facunda Campazza kupili su šansu da na terenu pomrse račune Partizanu; u Euroligi im to nije pošlo za rukom, ali ostaje im abaligaški front kako bi dokazali da masovna ulaganja nisu samo obijesno rasipanje novca.
Mirna kohabitacija Partizana i Zvezde naprosto nije je moguća; sreća jednih podrazumijeva tegobe drugih. Ulozi su maksimalni i do kraja sezone čeka nas bespoštedna borba koja će, nema sumnje, biti prožeta galamom, uvredama i udarcima ispod pojasa. Država je napuhala dva balona, a jedan će se prije ili kasnije morati ispuhati. Kako sada stvari stoje, taj će balon biti crveno-bijele boje.
