Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako je propao KK Zagreb

Od kvartovskog kluba preko rasadnika talenata do eutanazije

Zadnja izmjena: 11. rujna 2018. Igor Kralj/PIXSELL

Živjeti vječno najviši je ideal u svijetu sporta. Svaka kap prolivenog znoja, svaka izborena pobjeda, sva osvojena prvenstva s vremenom će postati beznačajni ako ih se ne uspije iskoristiti za ostvarenje tog konačnog cilja — vječnosti. Nema veće potvrde uspjeha nego kada se atraktivni potezi pojedinaca prepričavaju iz generacije u generaciju, kada djedovi unucima nabrajaju udarne postave šampionskih momčadi iz crno-bijelih vremena, kada se moderni novinar makne od računala i siđe u prašnjavi arhiv kako bi pokušao iz što veće blizine spoznati veličinu davno preminulog prvaka.

Premda je vječnost apstraktni pojam, u nekim slučajevima može se činiti vrlo opipljivom. Klubovi su tu u najboljoj poziciji. Igrači, treneri, predsjednici umiru, države se raspadaju, a klubovi sve to mogu preživjeti — naravno, uz dozu mudrosti, sreće i umješnosti. Ako se klubovi pametno vode, doista mogu živjeti stoljećima, teoretski sve do smaka svijeta.

Međutim, u praksi to nije toliko jednostavno. Mnogo puta smo svjedočili strelovitim sunovratima poznatih klubova, koji su u jednom trenutku dosegli vrhunac moći, da bi se potom u treptaju oka rasplinuli u ništavilo. Dovoljno je samo jedno krivo skretanje.

Takva sudbina zadesila je i KK Zagreb.

Protekla godina bila je završna agonija za Mrave. Iskusni Danijel Jusup pet je godina  pazio da rezultat ne izmakne kontroli usprkos jako teškim financijskim okolnostima, ali pet dana uoči početka prošle sezone odlučio se pokupiti s klupe uvidjevši da je kormilarenje probušenim čamcem usred olujnog oceana izgubilo svaki smisao, pogotovo kada je postalo jasno da mu uprava ne može ispoštovati skromni ugovor. Njegov pomoćnik Nikola Garma uzeo je pod svoje djecu koja su mu ostala na raspolaganju i pokušao ih održati iznad površine, ali nakon odlaska najboljeg igrača Martina Junakovića usred sezone Zagreb je izgubio svaku nadu u ostanak. Ispadanje u drugu ligu (koja se, valjda ironično, zove Prva) činilo se samo po sebi kao tragedija, ali direktor Ivan Božanić, koji je u klubu na raznim funkcijama proveo 37 godina, odmah po završetku sezone najavio je još mračniji scenarij.

“Ako nam Grad Zagreb ostavi dvoranu na korištenje da možemo raditi s djecom, nastavit ćemo”, rekao je Božanić. “Ali ako nam ukinu neke povlastice jer smo ispali u drugu ligu, zatvorit ćemo klub, pa neka se netko drugi bavi košarkom”.

Zaboravili su korijene, svoj pravi identitet, da su usprkos iznenadnom blještavilu kvartovski klub kojem nitko drugi neće skočiti u pomoć kad kola krenu nizbrdo

Četiri mjeseca poslije crne slutnje su se obistinile – stigla je vijest da je Zagreb odustao od nastupa u Prvoj ligi te da njegove prostore u Trnskom zauzima novi prvoligaš Bosco — klub kojim upravljaju salezijanci, jedan od katoličkih crkvenih redova.

I tako su Mravi tresli na dno, okončavši svoj san o vječnosti.

Selekcija, razvoj, prodaja

Zagrebov vijek možemo podijeliti na dva dijela: eru pod utemeljiteljem Boškom Božićem Pepsijem i razdoblje nakon njegova odlaska 1999.

Sve je počelo 1970. kada je Jugoslavija osvojila naslov svjetskog prvaka na domaćem terenu, a skupina zagrebačkih mladića predvođenih Božićem na valu košarkaške euforije odlučila je osnovati klub u svom kvartu Sigetu, po kojem je klub prvotno nazvan. Prvih nekoliko godina igrala se gradska liga, sam Božić bio je igrač dok ujesen 1974. nije okupio suigrače na centru i priopćio im da je tog trenutka postao njihov trener.

Isprva su momci mislili da se Pepsi zafrkava jer kao igrač nije imao osobite radne navike, ali kad je na drugom treningu potjerao jednog igrača radi neozbiljnosti, shvatili su da nema više labavo. I tako je jedan kvartovski klub polaganim koracima krenuo prema gore. Dvije godine kasnije mijenja ime u Novi Zagreb, s ambicijom da se što više prekosavskih Zagrepčana poistovjeti s klubom. Početkom 1980-ih izgrađena je nova dvorana u susjednom kvartu Trnskom, a vrhunac u tim romantičnim vremenima dosegnut je ulaskom u Prvu jugoslavensku ligu 1989., pred krcatim tribinama.

Odmah po osamostaljenju Hrvatske, uprava miče prefiks Novi iz imena te klub igra zapaženu ulogu u hrvatskom prvenstvu. Time privlači pozornost raznih poznatih figura iz svijeta politike i gospodarstva koji ulaze u klub, što se Božiću nije nimalo svidjelo jer je smatrao da je većina njih došla radi osobnog interesa. Pepsi je uvijek bio bez dlake na jeziku i tako ulazio u niz sukoba s ljudima iz uprave, dok na koncu jednog dana nije odlučio pokupiti stvari uvidjevši da se Zagreb gura u različitom smjeru od onog koji je on zamislio prije 30 godina.

I tako je počela nova epoha.

Selekcija, razvoj, prodaja, selekcija, razvoj, prodaja… Taj je krug postao klupski modus vivendi. Počelo je s Josipom Sesarom i Mariom Stojićem, potom su se zaredali Marko Tomas, Ante Tomić, Krunoslav Simon, Luka Žorić, Dario Šarić, Mario Hezonja i mnogi drugi koji nisu zasjali toliko jako. Božićevim odlaskom Zagreb nije izgubio previše na planu struke; dapače, angažiran je niz sjajnih trenera za mlađe kategorije te skauta koji su lovili talente diljem zemlje. S vremenom je Zagreb izgradio takvu reputaciju da ni Cibona ni Cedevita ni itko drugi nije imao šanse u dovođenju najvećih mladih bisera: Mravi su niz godina dokazivali da osim kvalitetnog rada svojim mladićima vrlo brzo pružaju ozbiljnu ulogu među seniorima, dok se u ostalim klubovima bogata obećanja pretvore u godine stagnacije.

Izlazak iz sjene

Ali Zagreb nije žurio prodavati igrače pošto-poto nakon prve ponude — ako bi se javio Real Madrid (Tomas, Tomić), onda u redu, ali inače ih se nastojalo zadržati što duže. Tako se Simon otisnuo u inozemstvo tek s 27 godina, kao u praksi bivše države. Zapravo, bila je to sjajna sportska politika, put koji je stalno vodio prema gore, sve do visina s kojima se uprava nije znala nositi.

Nakon što su osvojili prvenstvo pomevši Cedevitu u finalu i ostvarili plasman u Euroligu, kao da su zaboravili kako su do svega došli. Izlaskom iz Cibonine sjene nastala je euforija: Mravi su postali hit u gradu, sponzori su svakodnevno kucali na vrata, dopredsjednik Tomislav Karamarko se ponosno busao u prsa, tvrdeći da su izjave kako će Zagrebov uspjeh potrajati do sljedećih izbora zlonamjerne nebuloze te da će Zagreb postati stabilni euroligaš, kao što je to godinama bila Cibona.

Međutim, niti godinu dana kasnije dogodilo se da euroligaš na poluvremenu domaće utakmice sa Splitom gubi 40 razlike. Nisu se među Splićane vratili Toni Kukoč i Dino Rađa popivši eliksir mladosti, nego je Zagreb jednostavno kolabirao. Uoči sezone potpisani su nerealni ugovori s hrpom stranaca, čak je za vrijeme lockouta došao i sjajni NBA razigravač T.J. Ford. Na koncu su svi pobjegli iz kluba prije kraja sezone, a igrači koji su ostali nisu primali plaće. Sponzori su netragom nestali, kao i uglednici iz lože. Klub je napustio svoju dugogodišnju viziju i pao u rasulo, radi čega? Dvije euroligaške pobjede.

Posljednji čavao u lijes bio je poraz od Zadra u borbi za posljednje mjesto u ABA ligi. Bez regionalne pozornice klub više nije bio mamac za najveće talente, zato su odlazak zatražili Šarić, Hezonja i Dominik Mavra. Novac od njihovih transfera nije bio ni približno dovoljan da se podmire svi dugovi, stoga je započela agonija. Mravi su se šest godina koprcali u blatu uzalud iščekujući slamku spasa, nadali se čudu sve dok ih mulj nije u potpunosti pretrpao. Pokušali su se vratiti na staru stazu, uspjeli promovirati još nekoliko mladih igrača (Karlo Žganec, Luka Božić, Jan Palokaj), ali bilo je prekasno. Božanić je shvatio da je kao jedino rješenje ostala eutanazija.

Za gajbu pive

Zagrebova priča zapravo je klišej, scenarij koji se stalno ponavlja. Kolaps se dogodio zbog naglo poraslog apetita – ono što je Napoleonu bila Rusija, za Mrave je bila Euroliga. Zalogaj koji nisu mogli progutati. Uprava je vjerojatno očekivala da će ih Grad Zagreb spašavati kao godinama Cibonu, ali su zaboravili svoje korijene, svoj pravi identitet, da su usprkos tom iznenadnom blještavilu ipak tek kvartovski klub nastao od šačice entuzijasta, kojem nitko drugi neće skočiti u pomoć kad kola krenu nizbrdo.

Ali možda još uvijek nije gotovo. Klubovi ne samo da imaju lakši put do vječnosti od običnih smrtnika, već za razliku od njih mogu i uskrsnuti. Sjetimo se gašenja Šibenke prije osam godina, da bi praktički istovremeno bio osnovan novi klub na koji se danas gleda kao na njenog sljedbenika. Postoje i opcije s fuzijama, smrzavanjem i odmrzavanjem u čemu je stručnjak Crvena zvezda.

Hrvatska je definitivno izgubila svog najvećeg odgajatelja talenata. No, tko zna, možda se Mravi vrate u svoj Siget, promijene ime i krenu igrati za gajbu pive kao nekada, prisjete se starih vrednota. Ništa im drugo nije ni preostalo.

Ne propusti top članke