Nakon što se José Mourinho u finalu Europske lige obračunao s Ajaxom, imao je potrebu javno zahvaliti Zlatanu Ibrahimoviću koji je proslavu ispratio na štakama. Iz perspektive svega što ove sezone događa u Manchester Unitedu tri trofeja koja je osvojio u sezoni 2016./17. zvuče pomalo nadrealno, ali Mourinho je još na konferenciji za medije u Stockholmu objasnio da su igrači poput Ibrahimovića glavna razlika između sezone s tri pehara i sezone bez ijednog. Zlatanova statistika u Unitedu je bila više nego korektna, u 53 nastupa zabio je 29 golova i dodao 10 asistencija, ali ono što je Mourinho želio naglasiti događa se izvan terena. Igrači poput Ibrahimovića naprosto znaju osvajati trofeje i znaju utjecati na svlačionicu, čak i kad su na štakama.
Međutim, štake su ipak bile veliki problem. Svjestan da u tim godinama s takvim koljenom ne može računati na novi ugovor u nekom od elitnih europskih klubova i da ne može pratiti ritam te razine nogometa, Zlatan je otkrio Ameriku.
Teško da je ikad postojao savršeniji narativ. Ibrahimović je cijelu svoju karijeru imao reputaciju plaćenika iz western filmova, bio je čovjek čije je ime bilo veće čak i od njegovih trofeja. Bio je nogometna verzija Čovjeka bez imena kojeg u filmovima Sergija Leonea glumio Clint Eastwood, usamljeni čovjek koji je uzimao poslove za šaku dolara i koji je baš svaki posao obavio do kraja, ali za čiji je imidž sposobnost da stvori misterij oko sebe otrcanim one-linerima u kojima se sebi obraća u trećem licu bila jednako važna kao i njegovi uspjesi.
U fazi karijere u koju je došao, takav lik je trebao Ameriku da bi ostao nogometno relevantan jer u Europi za njega više nije bilo mjesta. Međutim, i Amerika trebala njega jer nogomet nije američki proizvod i MLS ne može napraviti globalni brand razmišljajući po američkim pravilima.
Problem je jedino u tome što plaćenici u svim westernima ispunjenje doživljavaju kada umiru u čizmama. MLS to ne može ponuditi, a Zlatan to jako dobro zna
Prije četiri godine uprava lige je shvatila da stvari ne idu kako je bilo zamišljeno. Liga je 2015. poslovala sa 177 milijuna dolara minusa i zato je kontaktiran Boston Consulting Group od kojeg je naručena studija razvoja lige. BCG je došao do zaključka da se MLS ne može natjecati s europskim ligama i da je ključ održivosti projekta u tome da se kao glavni konkurent odredi meksička Liga MX. Jedan od osnovnih prijedloga kojeg je BCG stavio pred MLS bio je da se napusti američki sustav u kojem postoji čvrsti salary cap i da se vlasnicima dopusti da troše više novca jer to je jedini način da se liga bori s produkcijom talenta u Ligi MX.
Meksikanci imaju veću tradiciju nogometa i sustav u kojem unutar klupskih akademiju stvaraju dovoljno talentiranih igrača kojima mogu popuniti kadar. MLS tome može konkurirati samo ako dovede zvijezde koje treba platiti jer, sasvim logično, draftiranje igrača sa sveučilišta ne daje ni blizu dovoljan učinak na kvalitetu lige. To je koncept koji naprosto nije prilagođen nogometnom tržištu i ne funkcionira niti blizu razini na kojoj funkcionira u NBA-u ili u NFL-u.
Dajte im zvijezde
Uprava lige je donekle poslušala naputke konzultantske kuće koju je unajmila. Zadržala je osnovna pravila karakteristična za američke profesionalne lige jer je odlučila da je izjednačenost lige neovisno o bogatstvu vlasnika jedna od osnovi zanimljivosti proizvoda kojeg se nudi, ali je podiglia salary cap i omogućila trošenje dodatnog novca na tržištu kako bi time privukla još kvalitetniji kadar. Isto tako, omogućeno je otvaranje pravih klupskih akademija, a Alphonso Davies i njegov transfer u Bayern pokazatelj su kako i i članovi MLS-a mogu funkcionirati na tržištu.
Međutim, ključ je i dalje bio u zvijezdama.
BCG je u svom istraživanju ispitivao tržište i ciljane skupine kojima se MLS obraća, a zaključak do kojeg je došao jest da postoje tri razine zaluđenosti: nogometni puristi, nogometni entuzijasti i fanovi sporta općenito. U kategoriji purista, MLS preferira 16 posto ispitanika, dok 28 posto prednost daje engleskoj Premier ligi, 24 posto Ligi prvaka, a 32 posto internacionalnim reprezentativnim natjecanjima. Međutim, u kategoriji fanova sporta koji nogomet prate tek sporadično — za razliku od purista kojima je nogomet primaran sport i koji ga prate intenzivno, te entuzijasta koji ga prate rekreativno, ali redovito — MLS preferira 38 posto ispitanika, Premier ligu 20 posto, Ligu prvaka 11 posto i reprezentativni nogomet 31 posto.
Dakle, ciljana skupina kojoj je MLS najzanimljiviji nisu tvrdokorni fanovi nogometa nego tek usputni fanovi sporta koji će prihvatiti i nogomet kad im se već posluži kroz medije. A najbolji način da privučete takve ljude jest da im ponudite zvijezde i narative koje one nose, bez obzira što su sve redom na zalazu karijere.
U tom je kontekstu 1,4 milijuna dolara, koliko je Zlatan godišnje zarađivao kad je došao u MLS, bila bagatela. Vlasnici i liga su, prema učinku kojeg je u medijima generirao njegov prelazak, zaradili neusporedivo više. Bio je to smiješan iznos i iz njegove perspektive, jer radilo se o sitnišu u usporedbi s 27 milijuna dolara, koliko je imao u Unitedu.
Međutim, Zlatan je točno znao što radi kad je izabrao LA Galaxy.
Bahatost koja donosi profit
U 56 utakmica koliko je odigrao u MLS-u Zlatan je zabio 52 gola i dodao 17 asistencija. To je impresivna individualna statistika za čovjeka od 38 godina, ali prvi put u životu Zlatan nije uspio. Ibrahimović u Galaxyju nije osvojio nijedan trofej niti je vodio svoju momčad do uspjeha. Međutim, to mu nije niti bio primarni cilj. Zlatan je oduvijek shvaćao kako funkcionira biznis i kad je MLS trebao zvijezdu, Zlatan mu je dao zvijezdu, a to je dobro naplatio na druge načine.
Jedinstven kakav već jest, Zlatan nije trebao glumiti. Kad je David Beckham 2007. potpisao za Galaxy, došao je u misiji da bude reklama za nogomet u Americi i zlatni dečko kojeg će svi voljeti. Zlatan je došao izbjeći svoju nogometnu smrt, ali najviše je došao biti to što jest i upravo je to ono što je američka publika tražila. On je plaćenik koji jednako dobro barata pištoljem/loptom i jezikom, on je lik koji će sjediti na sanduku dinamita s cigarom u ustima maksimalno siguran u sebe i bez brige za moguće posljedice. Takve tipove ljudi vole, ali čak i ako ih mrze, onda ih vole mrziti.
S Amerikom je Zlatan otkrio i sam sebe u jednom smislu riječi, otkrio je najveće moguće tržište i svijet u kojem njegova bahatost donosi profit. Sponzori i reklame se lijepe za njega i onih 1,4 milijuna dolara plaće je podebljao nekoliko puta jer MLS je postao njegov show u kojem je pobjeđivanje bilo sporedno. Ono zbog čega je Zlatan došao u Ameriku bilo je građenje vlastitog branda i stvaranje cirkusa koji se može dobro naplatiti, a u tome je savršeno uspio.
Problem je jedino u tome što plaćenici u svim westernima ispunjenje doživljavaju kada umiru u čizmama. MLS to ne može ponuditi, a Zlatan to jako dobro zna i zato je napustio Los Angeles. U Ameriku je otišao izbjeći svoju nogometnu smrt, a sada se želi vratiti u Europu kako bi otišao pod svojim uvjetima.
Samo što je za to vjerojatno prekasno. Jednom kad otkriješ Ameriku, većinom nema povratka.
