Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako su Dennis i Željko tražili slobodu

Ono kad je Malnar doveo Rodmana u Noćnu moru

Zadnja izmjena: 16. travnja 2020. Ilustracija Vladimir Šagadin/Pixsell

Naravno da nisam vjerovao.

“Jesi čuo da će Dennis Rodman biti gost u Noćnoj mori?”, upitao sam druga na kavi. “Jesam. Ma sto posto će doć. Možda i Jordan naleti… Moš mislit, dovest će nekog Denisa s Pešče”, iskusno je odgovorio frend ne dižući pogled s kladioničarskog listića. Jasno i logično. Jer naučili smo dotad da nije bilo pametno vjerovati toj emisiji. Hoćemo li je gledati? Nema šanse da je propustimo.

Kao što sam i očekivao, onaj divni luđak Željko Malnar je te subotnje večeri, 4. listopada 2003., zaista krenuo najavljivati uvaženog gosta. Respekt, pomislih. Tako se počinje skeč. Sve je, kao, stvarno. Nisam mu vjerovao niti sekunde. Previše sam tih fora popušio. Nadmoćno sam se cerekao, gotovo osjećajući i oholi prijezir, priznajem. A onda…

A onda je sam Rodman — glavom i bradom i sunčanim naočalama — ušetao u Noćnu moru i sjeo za stol s Malnarom i Bracom. Pa nemoj me jebat, ovo nije normalno, prostrujilo mi je umom. Ta psovka iz čuđenja bila je poput trademarka cijelog showa za one koji su ga pratili. A ja i moja ekipa, rodbina i susjedi, poznanici i kolege s faksa, zapravo, svi koje sam poznavao, pratili su i gledali Noćnu moru.

Rodman i Malnar bili su bliski jer su onime što su radili tražili slobodu, i to na sličan način. Kroz kršenje tabua, provokaciju bez plana i micanje granica

Malnarova emisija krenula je 1992. na Otvorenoj televiziji kao “antitelevizijski show”, kako ju je tvorac tada opisao. Taj anti-show je prkosio svim regulama TV produkcije, a potpomognut kolumnom Nightmare Stage u Globusu s prekidima će se prikazivati do 2010. — na OTV-u do 2005., završnih pet godina na Z1. U tih gotovo 20 godina mutirala je iz hermetičnog, autorskog eksperimenta do trash talk showa sa postavom luzera koji kao da su pobjegli sa stranica Alana Forda i koji bi ugostili poznate i popularne ličnosti iz politike, medija i sporta, ali i često bizarne i opskurne likove iz polusvijeta. Bio je to divlji, sočni talk show u kojemu se razgovaralo, svađalo, psovalo i šamaralo.

Dakle, po definiciji, osoba poput Rodmana je spadala u taj show. Ali u to je vrijeme Dennis zvani Worm bio opaka, golema sportska zvijezda koju nipošto ne očekuješ u ovakvim emisijama na nekoj lokalnoj televiziji. Jer, nije on bio ‘samo’ obožavani i legendarni košarkaš, već i nezaobilazna njuška prve klase u masovnim medijima.

Umjetnikova supermoć

Rodmanova karijera i život mogu se podijeliti u dvije faze. U prvoj je bio član Detroit Pistonsa i legendarnih Bad Boysa s kojima će osvojiti dva naslova koncem 1980-ih, a detroitska faza završit će u veljači 1993. kad su ga našli u automobilu na parkingu dvorane. U rukama je držao napunjenu sačmaricu. Povučen i sramežljiv van terena i poput stijene pouzdani suigrač, bio je u psihičkom rasulu. Nakon toga zatražit će trade i iduće sezone otići u San Antonio Spurse. Na početku prve utakmice za Mamuze, kad kose ofarbane u jarku žutu boju istrči pred publiku, započet će druga Rodmanova faza — kako u životu, tako i u košarci.

Spursi su dvije sezone trpjeli novog Rodmana — superskakača, po tome najboljeg u ligi, a potpuno nezainteresiranog za šut, impulzivca koji se nikad nije našao sa prvom zvijezdom Davidom Robinsonom i koji je noćima neumorno partijao, uglavnom po gay barovima. Iz Teksasa će Rodman otići u Chicago i od 1995./96. biti član Jordanovih Bullsa te u tri iduće sezone uzeti isto toliko prstenja i biti članom, po mnogima, najbolje ekipe koja je ikada koračala NBA parketima.

U 1990-ima smo svjedočili Rodmanovoj skakačkoj dominaciji u ligi: od 1991./92. do 1997./98. bit će najbolji skakač u kontinuitetu ostvarujući nevjerojatne brojke. Tretirao je skok kao zaseban dio igre, opsesivno proučavao video snimke i analizirao promašene šutove te kutove pod kojim se odbijaju od obruča. Rodman je legalizirao skok kao supermoć u NBA košarci; bio je umjetnik odbijanaca. Svojih pet prstena je apsolutno zaslužio kao najveći skakač svih vremena.

Njegov ekscentrični život i kontroverzni istupi bili su najdraža hrana za tabloide — poput veze sa Madonnom, braka s Carmen Electrom ili druženja sa Kim Jong Unom. U toj drugoj fazi karijere, Rodman će učiniti sve i potruditi se iz petnih žila kako bi postao slavan svuda i svima, ne samo u košarci. U isto vrijeme će mu ta stečena slava predstavljati robiju i muku s kojom će teško izlaziti na kraj. Kako god bilo, Rodman je sve to radio ne skrivajući se i ne lažući sebe, što ga je onomad zamalo otjeralo do suicida. Bio je for real. Od svog života napravio je reality u kojem se sve odvijalo bez scenarija.

Madona soul voman ili no soul voman?

A bez scenarija su bile i Malnarove emisije.

Kao što se nije znalo što se sve može dogoditi s Rodmanom i oko njega, tako se ni u Noćnoj mori nije znalo gdje vodi iduća subotnja noć, niti se moglo predvidjeti interakciju gostiju i stalnih likova poput Ševe, Brace Roma, Jarana, Tarzana, Anđe i ostalih ministara u Malnarovoj Vladi samoproglašene i odcijepljene Republike Peščenice. Noćna mora je bila televizijska psovka u pravo vrijeme, za generaciju koja je tih godina doživjela previše sranja, previše destrukcije i, pogotovo, previše laži. Zato smo voljeli Noćnu moru, ali i Rodmana. Osjećali smo kao da u naše ime ispituju granice i povećavaju slobodu na taj svoj divlji način.

“Vi ste potrošno sredstvo”, poručio je gledateljima Malnar u jednom od svojih briljantnih ranojutarnjih monologa. “Pušači koji pušite s ovakvih medija neke istine koje vas vrijeđaju. Znate zašto vas vrijeđaju? Jer ste toliko pokvareni da su to vaše vlastite istine. Mi smo samo prenijeli situaciju u kojoj vi živite, pa vas to vrijeđa jer gledate na televiziji, a ne vrijeđa vas kada živite u toj istoj situaciji. Vi ste pizde, a ne ja, koji vam pokazujem vaše lice”.

Heh, zato danas možda i izgleda logično da je taj i takav Rodman bio gost u toj i takvoj Noćnoj mori, ali te subote sam u nevjerici gledao kako Malnar i Braco, koji svako malo vadi zubnu protezu iz usta i stavlja je na stol i, intervjuiraju Rodmana kao nitko dotad u povijesti; kako Rodman igra košarku sa Ševom i zeza se s gledateljima — uglavnom gledateljicama koje se javljaju u program i u režiji ostavljaju brojeve telefona. Kao na nekom raštimanom ringišpilu, redali su se dijalozi. Oni su bili dio standardnog paketa, ali u Rodmanovom prisustvu sve je nalikovalo umjetničkom performansu.

Malnar: Dobro, Braco, nemoj više srat. Pitaj Dennisa je li Madonna osjećajna ženska?
Braco: Ju Madona soul voman ili no soul voman? Pita moj brat.
Rodman: Madonna?
Braco: Da, Ma-dona. Ma. Dona. Dona. Soul voman ili kurac voman… nema duše?
Rodman (na engleskom): Ona je cool i vrlo ugodna žena. Sada je vrlo sretna, ima djecu. S njom sam bio prije pet-šest godina.
Malnac (Braci, na engleskom): I zato sam ti rekao, ti cigane… Kako možeš postavljati takva pitanja, idiote?
Braco: Ja? Mi idiot? No, brader.

Teško je izraditi i ovaj kvazi-transkript, a kamoli suvislo objasniti o čemu se razgovaralo i što se sve događalo dok je Rodman bio u studiju. Onima koji je nikad nisu gledali gotovo je nemoguće izvan konteksta objasniti koliko je to bila posebna emisija, a onima koji su je gledali nije potrebno objašnjavati. Oni su vjerojatno već napustili ovaj tekst i na YouTubeu gledaju isječke.

Fantomi slobode

Interesantno je sada, s distancom i nakon hrpe dokumentaraca o njemu, gledati Rodmana u Noćnoj mori.

Drugačije se ponašao nego pred drugim kamerama. Dojma sam da je kod Malnara naprosto bio — on. U vremenu političke korektnosti Noćna mora je bila sasvim nekorektna. Zato će taj naopaki show u naopako vrijeme, onako kako u jednadžbi dva minusa daju plus, prikazati Dennisa normalnog. I onakvog kakvog ga se nigdje drugdje pred kamerama nije moglo i ne može vidjeti.

Tako su se u jednoj blesavoj, suludoj noći spojili košarkaški superstar i ikona pop kulture s lokalnim trash TV showom. Iako se čine daleko jedan od drugoga da dalje ne mogu biti, Rodman i Malnar bili su bliski jer su onime što su radili tražili slobodu, i to na sličan način. Kroz kršenje tabua, provokaciju bez plana i micanje granica, svaki je u svom polju djelovanja obilježio pop kulturu i zauzeo važno mjesto u virtualnim svjetovima masovne kulture koje nastanjuju. Ta sličnost je moguća samo u popularnoj kulturi, tom divnom brdu smeća punom neočekivanih bisera.

I već tad, dok sam gledao, znao sam da se takvo što više neće ponoviti. Nikad. Nikad više neće postojati košarkaš poput Rodmana, niti emisija poput Noćne more, a i ako se pojavi neki novi Željko Malnar, neće biti televizije koja bi sve to skupa emitirala. Nikad više crkva vlastitog sjećanja neće dobiti toliko čudnovatu relikviju.

Ne propusti top članke