Hrvatska je danas u osmini finala Europskog prvenstva izgubila od Španjolske 5-3. Hrvatska je primila pet komada, a mogla je i više. Hrvatska je, ruku na srce, izgubila od bolje reprezentacije. Pa ipak, Hrvatska je ovu utakmicu mogla i dobiti. Hrvatska je dvaput u ovoj utakmici gotovo pa intuitivno pronašla recept protiv Španjolske, a imala je i ogromnu psihološku prednost i momentum na svojoj strani na kraju regularnog dijela susreta.
Jesmo li gledali jednu od najboljih utakmica u povijesti nokaut faze Europskih prvenstava? Vjerojatno, ali gledali smo i dokaz da utakmice nekada mogu zaživjeti vlastitim životom i oteti se pokušajima analize i interpretacije. Kako inače objasniti da je reprezentacija koja je uputila 11 udaraca manje od suparnika, imala loptu samo 36 posto vremena i primila pet komada mogla pobijediti? Ne samo to, lako je moguće i da uistinu bi pobijedila da Unai Simon nije skinuo onaj udarac Andreja Kramarića na početku prvog produžetka.
Znali smo da će Španjolska bazirati i napadački i obrambeni plan na posjedu lopte, znali smo da će Sergio Busquets biti X-faktor koji iz dubine lomi linije, kao što je u 13. minuti na pladnju servirao priliku Pablu Sarabiji za prvi opasniji šut na utakmici. Uostalom, znamo kako igra Španjolska, znamo kako igra i Hrvatska. Međutim, nogomet je istovremeno logičan, strukturiran, ali i potpuno nepredvidljiv, kaotičan. Dokaz za to je gol koji je pao u 20. minuti i po mnogočemu definirao utakmicu.
Hrvatska je u tom trenutku vodila 1-0 bez da je uputila jedan udarac u okvir suparničkog gola. Negdje gore (ili dolje) na nebu, xG bogovi su čupali kosu.
Pitanje je bilo samo: je li kaos dovoljno snažno oružje da donese pobjedu?
Nakon toga je uslijedilo ono čega se Španjolci najviše plaše, a u čemu Hrvatska već neko vrijeme pliva kao bubreg u loju. Kaos. Sredina terena kao da je propala u rupu, lopte su se odbijale s jedne na drugu stranu, sve strukture su popucale, kaos je progutao natruhe sustava. U tim okolnostima su Španjolci, navikli na uzorke i automatizme, izgubili glavu. Hrvatska nije komplicirala; razbijala je ritam, uživala u neredu na terenu i činilo se da ima Španjolsku, reprezentaciju koja ima tendenciju pucanja pod pritiskom, na konopcima. Nikola Vlašić je bio blizu okvira gola kada se sjurio s desnog boka, a Ante Rebić je zakasnio samo par koraka na jednu loptu iza leđa španjolske obrane.
Međutim, Španjolska je preživjela oluju i utakmica se ubrzo vratila u očekivani ritam. Diktirali su ga, naravno, Španjolci: uzmi loptu, dodaj loptu, uzmi loptu, dodaj loptu. U takvom odnosu snaga, španjolski sustav je vrlo brzo doveo do izjednačenja. Dominik Livaković je bio sjajan, ali protiv Sarabijina udarca nije imao šanse.
Hrvatska je na poluvrijeme otišla s dva udarca, niti jednim u okvir. Ali i izjednačenim rezultatom. Španjolci su preživjeli buru i vratili se u utakmicu, ali i dalje je bilo teško oteti se dojmu da je susret stajao na rubu oštrice, da i dalje može u bilo kojem trenutku, baš kao nakon prvog gola, buknuti u kaos. Upravo zato, neshvatljiv je potez Zlatka Dalića da na poluvremenu izvadi Brunu Petkovića i umjesto njega u igru ubaci Andreja Kramarića. Petković je danas, baš kao i protiv Škotske, služio kao referentna točka hrvatskih napada, onaj koji omogućava drugima da dođu do zona u kojima su najopasniji.
Španjolska je reprezentacija koja igra najviše u suparničkoj trećini (37 posto) i najmanje u vlastitoj (15 posto). Drugim riječima, ako joj dopustite da igra svoju igru, kaznit će vas. Kazne su stigle u 57. i 77.: jednom nakon centaršuta na postavljenu obranu, jednom nakon duge lopte na desni bok na nepostavljenu hrvatsku obranu. Činilo se da je priči kraj.
Dvije minute nakon gola koji je Ferran Torres zabio za 3-1, Dalić je u igru ubacio Josipa Brekala, Antu Budimira i Marija Pašalića, a Hrvatska je počela raditi ono što je trebala od samog početka: ubrzala je tempo, podigla razinu presinga i počela se uključivati sve dublje i dublje u španjolskoj polovici. Budimir je preuzeo Petkovićevu ulogu i postao referenta točka u kaznenom prostoru koja može okupirati stopere, Pašalić je postao veznjak koji pomiče zone i ubacuje se pred gol. Hrvatska je nekako, nevjerojatno, nezamislivo, u 15 minuta zabila dva gola; Mislav Oršić zabio je u 85. i tada je već jasno bilo da Španjolci gube loptu i glavu. Pašalićev gol u sudačkoj nadoknadi značio je da Hrvatska s momentumom na svojoj strani ide u produžetke.
Istovremeno, linije su dotad već bile sasvim razbijene izmjenama, što je značilo da je Hrvatska izgubila i posljednje natruhe taktičke koherentnosti. Pitanje je bilo samo: je li kaos dovoljno snažno oružje da donese pobjedu?
I onda je imala meč loptu, u šestoj minuti prvog produžetka. Kramarič je imao i vremena i prostora pred golom, ali je Simon, isti onaj Simon koji je Hrvatsku gurnuo u utakmicu i poklonio joj gol, spasio svoju reprezentaciju. Hrvatska je i nakon toga ganjala utakmicu i lotu kao što bik ganja crvenu krpu, ali je to bilo sve što je pokazala u produžecima. Španjolska nije momčad koja će predugo ostati u šoku, a pogotovo nije momčad koja neće iskoristiti metre i metre prostora iza suparničke obrane. Kada je Alvaro Morata zakucao loptu u mrežu u 100. minuti, činilo se da, sukladno viđenom, ništa još nije gotovo. Ali kada je Mikel Oyarzabal tri minute kasnije zabio za 5-3, bilo je jasno da je sve gotovo.
Hrvatska se tijekom cijele utakmice udvarala kaosu i prkosila španjolskoj formi i sustavu. Na kraju, ipak nije bilo dovoljno, iako je ostvaren nevjerojatan comeback, a Hrvatska pružila fantastičan (i fanatičan) otpor.
