Puno toga je bilo bizarno u njegovoj reprezentativnoj karijeri. Prvi nastup za reprezentaciju zaradio je sasvim slučajno. Na popisu je trebao biti njegov suigrač iz Atlasa César Márquez, ali izbornik Bora Milutinović je pogreškom u formular upisao krivo ime i on se sasvim neplanirano pojavio u kampu. A kad već nije znao što bi s njim, Milutinović ga je stavio u igru. I tu je, 5. veljače 1997. na utakmici protiv Ekvadora, počela povijest karijere koja je obilježila meksički reprezentativni nogomet.
Rafael Marquez je 147 nastupa, zabio je 19 golova, nastupio je na pet Mundijala i kao jedini u povijesti nogometa na svih pet nosio kapetansku vrpcu.
A baš to peto prvenstvo je bilo posebno bizarno. Legendarni kapetan odigrao je samo 83 minute nogometa, ali je svejedno bio glavna priča meksičke reprezentacije. U kolovozu prošle godine američko Ministarstvo financija, odnosno Office of Foreign Assets Control koji djeluje pri Ministarstvu, stavilo je Márqueza na crnu listu zbog sumnji da je sudjelovao u pranju novca za narko kartel kojem na čelu Raúl Flores Hernández. Iako nije optužen za kazneno djelo i iako tvrdi da nema nikakve veze s Hernándezom u što je upregnuo svu silu odvjetnika koji bi to trebali dokazati, sva njegova imovina u Sjedinjenim Američkim Državama je zamrznuta. Ne samo to, nego je svim američkim tvrtkama zabranjen bilo kakav kontakt s Rafom.
To je značilo da je trenirao u običnoj majici, za razliku od njegovih suigrača na čijoj je opremi bila reklama za Visu i Coca-Colu, a Márquez je imao sasvim drugačiju bocu za vodu od svojih suigrača, jer je sponzor momčadi bio američki Powerade – dio Coca-Colina imperija.
Isto tako, meksički team manageri su se susreli s nizom logističkih problema. Marquezu nije bilo dopušteno putovati s američkim avioprijevoznicima, strogo se pazilo da reprezentacija nikad ne bude u nekom hotelu koji ima ikakve veze s nekom američkom tvrtkom, a novac koji je FIFA isplatila Meksiku je išao u eurima i preko europskih banaka. Strah od ogromnih kazni koje američko Ministarstvo financija može odrezati za kontakt s čovjekom koji formalno nije čak niti optužen za kazneno djelo išao je do te panične mjere da je dogovoreno kako, ako je Márquez na konferenciji za novinare koju organizira FIFA, prevoditelj i voditelj ne smiju biti Amerikanci.
Mekoća i glad
Ogromna je to gnjavaža i milijarda detalja na koje su svi morali paziti za čovjeka koji je odigrao tek 83 minute na prvenstvu. I da je u pitanju bio bilo tko drugi , ne bi ni putovao u Rusiju i ne bi bilo nikakvih problema. Ali Rafa je simbol meksičkog nogometa i ova reprezentacija ga je trebala.
Rafael Márquez, ili – kako ga zbog očitih usporedbi igračkog stila s Franzom Beckenbauerom Meksikanci zovu – Kaiser de Michoacan, potpuno je redefinirao način na koji je njegova zemlja promatrala stopere. Zadržao je tipično meksičku nemilosrdnost i potpunu agresivnost prema igraču i lopti, ali je to nadogradio gotovo savršenom tehnikom. U sebi je ujedinio kontrast grubosti i mekoće, nešto što je bilo potrebno za uspjeh ne samo u meksičkom, nego i u svjetskom nogometu danas, kad se sve više cijeni distribucija lopte iz zadnje linije. Copa America 1999. bila je njegov prijelomni turnir, fantastičnim izdanjem ondje zaradio je transfer u Monaco. Četiri godine kasnije ga je jedna od najboljih individualnih braničkih predstava, kada je na Kupu konfederacija zaustavio Ronaldinha i dobio nagradu za najboljeg obrambenog igrača turnira, usmjerila na Camp Nou.
U sedam godina karijere u Barceloni osvojio je sve što je mogao. Nastupio je u 240 utakmica, zabio je 13 puta i s Carlesom Puyolom je činio zastrašujući iduet stopera. Mogao je, doduše, Rafa pokriti i bočne pozicije i često je upadao u vezni red jer je imao i fizičke i tehničke kapacitete, ali bio je stoper. I to onaj najviše klase.
Bio je istinski kapetan, onaj koji je pokazivao primjerom i koji je mekoću na lopti nadopunjavao čvrstim karakterom
Mekoća koja se izgradi u igri na ulici u meksičkom nogometu vrijedi samo s loptom u nogama. Kada je Márquez imao lopt u posjedu, bio je lagan kao perce, baratao je loptom kao 25 kilograma lakša desetka. Mogao je iznijeti loptu iz zadnje linije kroz dribling ili dodavanjem, vidio je igru ispred sebe i bio je kreativan. Zapravo, s njim na poziciji stopera imali ste playmakera kojemu nije trebalo puno pomoći da donese loptu naprijed.
Ali kad igrate na ulici, onda se mora pokazati glad, nema mjesta za mekoću kada nemate loptu. Tada se igra jako, do kraja i testira se čvrstoća suparnika, i mentalna i fizička. Bez toga se Rafa nikad ne bi probio kroz omladinske kategorije, a bez toga ni Barcelona Franka Rijkaarda ne bi bila ono što je bila.
Dva desetljeća u meksičkom dresu
U finalu Lige prvaka 2006. prema naprijed su vukli Deco, Ronaldinho i Samuel Eto’o, ali karakter koji je Barcelona imala natrag je bio ključan za osvajanje naslova. U 13 utakmica koliko je momčadi trebalo da podigne kantu, primila je samo pet golova, a Puyol i Márquez su bili nevjerojatni faktor stabilnosti u momčadi koja je igrala prilično taktički sirovo. Onaj faktor koji su oni donosili osobinama neprikosnovenih vođa na terenu omogućavao je da momčad koja se zasnivala na individualizmu bude superiorna i kao kolektiv. Jer koliko god Ronaldinho bio genijalan, trebao je momčad koja mu je omogućavala da pokaže sve ono što zapravo može, a u ostvarivanju tih preduvjeta Rafa nije pristupao ništa manje kapetanski od Puyola. Jednostavno, to ponašanje mu je urođeno.
Ta Liga prvaka je posebno pojačala njegov status u Meksiku. Čak ni veliki Hugo Sánchez, koji je proglašen za najboljeg meksičkog sportaša u 20. stoljeću, nikad nije postao europski prvak. Te 2006. Rafa je, po istraživanju IFFHS-a, bio izabran za trećeg najobožavanijeg igrača na svijetu, a toj tituli je pridonijelo to što je u vlastitoj zemlji imao status omanjeg božanstva.
Priča o Rafaelu Márquezu zapravo je puno više priča o njegovoj reprezentativnoj karijeri, nego onome što je radio u klubovima. U klupskoj karijeri je osvojio sve; bio je prvak Francuske, Španjolske i Meksika, osvojio je dvije Lige prvaka i hrpu kupova, ali nekako najviše ostaje upečatljiv njegov zeleni dres s brojem četiri i kapetanska vrpca oko lijeve ruke. Ako se ikad budu snimali filmovi s nogometnim superjunacima, on će biti Kapetan Meksiko.
Jer, makar je pet puta zaredom zapeo u osmini finala Svjetskog prvenstva, ono po čemu će se pamtiti Márqueza je gol Argentini 2006. kojim je doveo svoju momčad u vodstvo; ili gol kojim je poništio vodstvo Južne Afrike, koje je na otvaranju Svjetskog prvenstva 2010. donio Siphiwe Tshabalala. A mi ćemo ga posebno pamtiti po golu kojim je načeo Hrvatsku u Brazilu 2014., kao onaj konačni dokaz da je veliki Rafa uvijek bio tu kad ga je Meksiko najviše trebao.
Predvodio je reprezentaciju 20 godina, davao i važne golove u utakmicama koje su bile odlučujuće. Bio je istinski kapetan, onaj koji je pokazivao primjerom i koji je mekoću na lopti nadopunjavao čvrstim karakterom. Greškom pozvani Atlasov stoper postao je ikona, legenda, simbol jedne zemlje. Kapetan kojeg će Meksiko teško zamijeniti.
