Tek nakon što je počela utakmica na Poljudu mogli smo jasnije vidjeti koliko će Hrvatskoj zapravo biti teško doći do cilja, plasmana na Svjetsko prvenstvo u Katar.
Da, Rusi su bili u daleko povoljnijoj kompetitivnoj situaciji, s dva boda prednosti i potrebom da samo izbjegnu poraz. Kroz ove kvalifikacije su u nekoliko navrata pokazali da mogu — što vještinom i organizacijom, što pukom srećom — odoljeti i izdržati čak i onda kad ih suparnik maksimalno stisne i izdominira. Uostalom, od ustoličenja Valerija Karpina na izborničku poziciju do danas — od Hrvatske do Hrvatske, zapravo — primili su tek jedan jedini gol.
I ako je netko možda mislio da će u odlučujućoj utakmici pokušati igrati malo otvorenije umjesto da sve napore ulože u sprječavanje suparnika da dođe do njihova gola, vrlo brzo se ispostavilo da gostujuća momčad nema nikakvih ozbiljnih ofenzivnih ambicija, ali i to da će taj blok biti jako teško probiti.
Uz jako težak teren natopljen kišom koja je nemilice padala, ali i uz manjak automatizama u igri koja je tijekom ciklusa toliko puta mijenjana i krpana improviziranim rješenjima, Hrvatska je patila. Valovi njenih napada razbijali su se o ruske zidine; kroz sredinu je teško bilo proći, preko bokova možda i još teže, a gusto postavljene gostujuće linije znatno su otežavale igru između njih Mariju Pašaliću, Nikoli Vlašiću i Andreju Kramariću, redom igračima koji traže upravo takav prostor. Hrvatska je imala posjed lopte, dolazila je s njom pred ruski šesnaesterac i ubacivala je u njega, ali je stvarala vrlo malo izrazitih šansi.
I onda je ona Karpinova izjava, kad je uoči utakmice rekao nešto u stilu da će “Hrvatska igrati onoliko koliko joj dopustimo”, dobila pravi smisao.
Jer nisu joj dopustili puno. Luka Modrić vraćao se po loptu čak i dublje nego što je to uobičajeno, Hrvatska se otvarala preko njega i onda ga nije bilo puno u zonama iz kojih može uputiti presudno dodavanje. Travnjak je sputao i kreaciju i kretanje, a Rusi su sa svakom proteklom minutom bili bliži svom cilju, time i sigurniji u ono što rade.
U nastavku je igra sve manje počela sličiti nogometu jer teren je bio sve gori. Hrvatska će s devet udaraca na poluvremenu stići do 19, ali minute su prolazile i počelo je izgledati kao da će ova prilika biti propuštena. Rusi gotovo do kraja nisu imali ništa i ničime osim čvrstim blokom nisu zaslužili rezultat; Karpin je još više utvrdio obranu, Zlatko Dalić posegnuo za drugačijim rješenjima u napadu i, premda ni u jednom trenutku nije bilo panike, definitivno se ne može reći da je gol visio u zraku. Do njega se moglo doći ili na mišiće, razbijanjem vrata koja su čuvala tvrđavu, ili možda nekim zalutalim metkom. Sve drugo je izgledalo sve manje i manje izgledno, a analiza onoga što u blatu Poljuda tek benevolentno možemo nazvati ‘igrom’ sve besmislenija.
Svega smo se od Hrvatske nagledali u ovim kvalifikacijama. I provlačenja i dominacije; i raspodije i šepanja, smisla i besmisla. I onda, kad je došla utakmica odluke i dan završnog obračuna, nekako smo svi vjerovali da će stvari, na ovaj ili onaj način, doći na svoje mjesto. I došlo je.
Autogol Fedora Kudrjašova vodi Vatrene na SP u Katar. Potpuno zasluženo, složit ćemo se. A to što je presudna, poslije svega, bila tek slučajnost, može nam se učiniti i neobično prikladnim. Uostalom, uskoro će se ovoga malo tko još sjećati; ako postoji ijedna utakmica koju ne treba detaljno analizirati nego što prije zaboraviti, to je onda ova.
Cilj je ostvaren i pred Hrvatskom je novo poglavlje.
