Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Királyjeva siva trenirka

E, to mi zovemo nogometnom ikonom…

Zadnja izmjena: 28. ožujka 2019. EXPA/ Eibner/ Schüler

Gledano s racionalne strane, nevjerojatno je da ljudi koji cijeli život posvete treningu te svojim talentom i trudom dođu među nekoliko ljudi na svijetu u poslu kojim se bave imaju svoje rituale bez kojih ne mogu funkcionirati. Najbolji si igrač na svijetu, ali vjeruješ da moraš nositi uvijek iste čarape ili ići na utakmicu istim putem, sve kako bi bio najbolji.

I to uopće nije rijetkost. Michael Jordan je uvijek ispod dresa Bullsa nosio plave hlačice North Caroline za koju je igrao prije dolaska u NBA; Goran Ivanišević je svaki svoj dan na Wimbledonu obavezno počinjao gledajući Teletubbies i urinirajući prije meča u točno određeni pisoar u klubu; Jason Terry je imao dresove svih momčadi u ligi i večer prije utakmice je spavao u dresu ekipe protiv koje će sutra igrati; Sergio Goycochea je mokrio na terenu prije svakog raspucavanja penala u kojem je morao sudjelovati.

Ukratko, praznovjerja stvarno funkcioniraju jer se sportaši zbog njih osjećaju spremnije i potpunije, naprosto su više koncentrirani na izvedbu jer smatraju kako su odradili sve moguće pripremne radnje. S njima su mirniji jer dobiju dozu samopouzdanja i osjećaj kontrole u svijetu gdje je ishod neizvjestan, a istovremeno vrlo važan. Valjda je zato toliko puno dobrih priča počelo glupim praznovjerjima, jer sportaši u suštini ovise o kontroli.

“Najvažnije mi je da bude siva i široka, po mogućnosti jedan broj prevelika“

Gábor Király je bio tek junior i branio za Haladás, klub sa zapada Mađarske za koji je igrao i njegov otac i koji je u tom trenutku bio u borbi za opstanak u prvoj ligi. A u toj borbi mu nije išlo previše dobro. Momčad je gubila kolo za kolom i u jednom trenutku je pala na predzadnje mjesto prvenstvene ljestvice.

Za to je vrijeme Király branio u tipičnim crnim vratarskim hlačama s pojačanjima na koljenima i butinama. Bilo je to praktično, na taj način se štitio od sitnih ozljeda, jer obično se na travnjacima pojavi onaj hrapaviji dio u petercu na kojem nema trave i na kojem su padovi bolniji. Međutim, na jednom gostovanju u Békéscsabi Király je ostao bez takve opreme. Oružar nije računao da se takve debele hlače suše nešto duže od običnih hlačica ostalih igrača i Király naprosto nije imao što obući. Izvadio je iz torbe običnu sivu trenirku koju je nosio po sobi, obukao je i izašao na utakmicu.

Proizvođači radili posebno za njega

Haladás je dobio tu utakmicu, a onda nije izgubio u idućih osam, što je bilo dovoljno da se spasi od ispadanja i Király je odlučio više ne skidati sivu trenirku sa sebe. Originalne hlače iz utakmice protiv Békéscsabe, obični par sive trenirke ‘za po kući’ bez ikakvih golmanskih pojačanja, nosio je preko 100 puta i danas ih čuva uokvirene u svojoj kući, sa svim rupama i poderotinama koje je skupio od bacanja za loptom.

I samo tako, baš odjednom, stvorena je jedna od najikonskijih nogometnih kombinacija: Gábor Király i njegova siva trenirka.

Ironično, ono što je trebao biti simbol udobnosti i opuštenosti — jer upravo takve hlače je Király nosio, one koje obučemo kada dođemo doma i izvalimo se na kauč — zapravo su bile nešto sasvim suprotno. Nije ih Gábor Király nosio zato što ga nije bilo briga kako izgleda ili zato što je bio opušten i smiren, nosio ih je zato što je morao. To je postala njegova mala opsesija, praznovjerje koje ga je tjeralo u ludilo do te mjere da se uopće nije osjećao sposobnim braniti bez obične sive trenirke.

“Bilo je nezgodno. Neki od mojih klubova su morali tražiti od svojih proizvođača opreme da naprave sivu trenirku posebno za mene, zato što nisu imali takve stvari u svojim kolekcijama”, ispričao je Király mađarskom novinaru Mátyásu Szeliju probleme s kojima se susretao, jer u modernom nogometu su pitanja opreme svih igrača striktno određena ugovorom, čak i za odjeću koja se nosi ispod dresova.

“Stvari bi se, srećom, uvijek nekako riješile jer su klubovi imali razumijevanja za mene. Dok sam igrao za TSV 1860 München, moja se siva trenirka čak prodavala u klupskom fan shopu i bila je odlično prodavana. Najvažnija mi je stvar da trenirka bude siva i široka, po mogućnosti jedan broj prevelika.“

Međutim, nije siva trenirka sve što Királyju nosi sreću. Ispod dresa nosi crnu majicu s tigrom i bejzbolski dres s brojem 13. Isto tako, mora prvi sići iz klupskog autobusa pri dolasku na stadion, obavezno prvo stavlja lijevi kostobran, pa tek onda desni, a od 2000. sluša Bon Jovijev It’s My Life prije svake utakmice. Kvragu, čovjek se toliko povezao s pjesmom i toliko mu je postala važan dio životne rutine da je na svoj Mini dao ispisati Bon Jovijev grafit.

Uvijek se oslanjao na emocije

Sve to skupa je – barem u Királyjevoj glavi, gdje je to jedino bitno -– izravno zaslužno za sasvim solidnu karijeru.

Iz Mađarske je otišao u Herthu gdje je prvo bio rezervni vratar, a onda je nakon ozljede Christiana Fiedlera preuzeo startnu poziciju i nije je ispuštao idućih 200 utakmica. I premda će ga svi pamtiti isključivo zbog sive trenirke, u Berlinu je branio stvarno jako dobro, toliko dobro da je odvukao Herthu u Ligu prvaka. Kasnije je napravio krug po Engleskoj, prošao Crystal Palace, West Ham United, Aston Villu, Burnley i Fulham. Tih se godina na Otoku naprosto bolje plaćalo, ali i postojao je kult nogometa koji je Király želio iskusiti.

“Želio sam doći ovamo i igrati u Engleskoj, to je mjesto na kojem želite biti kao nogometaš”, ispričao je Király Ákosu Kováchu u intervjuu za fanzin Crystal Palacea. “Želio sam osjetiti tu cijelu atmosferu iznutra, ne samo pratiti utakmice, razgovarati o tome ili samo povremeno osjetiti to s tribina. Nisam pratio međunarodni nogomet kad sam bio mali, nije bilo kanala kojima sam to mogao raditi na redovitoj razini. Međutim, Palace je bio jedan od prvih klubova kojih se sjećam iz tog vremena i koji je simbolizirao engleski nogomet, zajedno s Aston Villom. Ne znam zašto baš Crystal Palace, možda sam uhvatio neku utakmicu na televiziji, ali taj detalj se ugravirao u moje sjećanje i kad sam dobio ponudu nisam uopće razmišljao, želio sam doći u Palace.“

I uz tu sivu trenirku, to je ono što Gábora Királyja čini posebnim.

Imao je i boljih ponuda, ali on je iz Njemačke otišao u Palace. Uz hrpu suludih praznovjerja koja je skupljao kroz godine, uvijek se oslanjao na emocije i uvijek je uživao u nogometu više nego u ičemu drugome u životu. Ludorije s bacanjem lopte o prečku, obrane laktom poput one Ryanu Giggsu i sve što je radio na terenu je znak da se dobro zabavljao čim bi obukao sivu trenirku. Možda upravo zato brani još uvijek u svojoj 43. godini i možda je baš zato uvijek najbolje branio za reprezentaciju, ekipu kojoj je postao zaštitni znak.

“Idite spavati, ujutro je škola”

Nakon što je Mađarska osigurala mjesto na Europskom prvenstvu 2016. Király nije ludovao kao netko tko slavi prvi plasman svoje reprezentacije na Euro nakon 44 godine i prvi plasman na veliko natjecanje nakon 30 godina i Meksika 1986. Nije niti odvrtio film i sjetio se svoje prve utakmice za reprezentaciju još tamo 25. ožujka 1998., kad je svojom doslovno prvom obranom u dresu reprezentacije skinuo penal Toniju Polsteru. Nije se sjetio s ponosom da je i Ferenc Puskás, po kome je Király dobio srednje ime, debitirao u pobjedi protiv Austrije, a da je jedan vratar iz provincijskog Szombathelya kraj svih velikana mađarskog nogometa postao igrač s najviše nastupa za reprezentaciju.

Gábor Király je jednostavno bio Gábor Király i u euforiji cijele nacije on je reagirao točno onako kako biste očekivali od nekoga tko će na Euru braniti u dva broja prevelikoj sivoj trenirci.

“Osjećam sreću i olakšanje“, izjavio je Király sasvim smireno nakon što je Mađarska pobijedila Norvešku u dodatnim kvalifikacijama. “Večeras se prekinuo dugi niz neuspjeha i zadovoljan sam što sam pomogao u tome svojim obranama, ali sutra je novi dan. Želim poslati poruku mojoj djeci: idite spavati, ujutro je škola i moramo se probuditi rano.”

Király još uvijek uživa u nogometu. Nakon što je s 40 godina na leđima jako dobro branio na Europskom prvenstvu, danas ponovo brani u svom Haladásu, ondje gdje je počela i njegova karijera i siva trenirka koja ga je proslavila. Od reprezentacije se oprostio nakon Eura u Francuskoj, što je šteta jer bi utakmica Hrvatske protiv Mađarske bila puno zanimljivija da je na domaćim vratima Király i njegova ikonska siva trenirka.

Ne propusti top članke