Međutim, dok je lani stvarno vrijedila teza da svatko može pobijediti svakoga te da se nitko ne može lagodno prošetati do doigravanja, ove sezone imamo ozbiljno odstupanje od takvog narativa. Naime, branitelj naslov kao da se u međuvremenu domogao šifre za varanje na igrici, pa zahvaljujući tome sezonu odrađuje kao po loju: Real Madrid ove jeseni naprosto dominira u Euroligi. U dosadašnjem tijeku natjecanja u nekoliko je navrata razbio svoje suparnike (pobjede od preko 20 razlike nad Maccabijem, Efesom, Virtusom i Albom), dosta je utakmica čitavim tijekom držao pod potpunom kontrolom, dok je većinu neizvjesnih završnica uspio riješiti u svoju korist.

Štoviše, dojam je da su potrebni nadljudski napori, nadahnuće pojedinaca i velika doza sreće da se pobijede Madriđani — kao što se to poklopilo na gostovanju kod Fenerbahçea, kad su domaći na jedvite jade, uz pomoć fanatične publike i dobrih vila, u produžetku izvukli pobjedu 100:99. Jedini je to poraz za Madriđane u 13 odigranih utakmica, a posebno je zanimljivo to što su upravo odradili dio rasporeda iz noćne more — u protekla su dva tjedna imali čak četiri uzastopna gostovanja, i to izuzetno zahtjevna (Maccabi, Fener, Olympiacos i Panathinaikos), a izvukli su se skoro neokrznuti. Ovakve su izvedbe Kraljevima donijele vrh ljestvice, kao i dojam da ne pripadaju brojnoj konkurenciji izrazito izjednačenih momčadi, nego su, zapravo, klasa za sebe.

Campazzovo priključenje imalo je blagotvoran učinak na čitav kadar, izuzevši Marija Hezonju. Njemu je svejedno tko je na jedinici

Uzme li se u obzir da su u prošloj sezoni imali trnovit put do trona s čak 11 poraza u osnovnom dijelu lige, pa kontroverznim preokretom četvrtfinalne serije s Partizanom, nameće se pitanje: što se to promijenilo u odnosu na lani?

U igračkom se kadru dogodila se samo jedna, ali krucijalna promjena: u Madrid se ljetos vratio Facundo Campazzo, što predstavlja završetak neobične sage koja je nastala oko njega. Prije tri godine Argentinac je napravio ama baš sve u svojoj moći kako bi otišao iz Madrida u NBA: “O ovome sanjam čitav život”, poručio je nakon što je protiv volje kluba usred sezone raskinuo ugovor i potpisao za Denver Nuggets. Taj ga je san skupo koštao, budući da mu je izlazna klauzula iznosila šest milijuna dolara, a NBA momčadi mogu izdvojiti nepuni milijun za odštete. To znači da je razliku od preko pet milijuna dolara Campazzo trebao pokriti sam, zbog čega je početak te sezone u Madridu odigrao po ustaljenoj hrvatskoj praksi — ne primajući plaću, dok je ostatak iznosa namirio od ugovora s Denverom, koji baš i nije bio pretjerano izdašan (6,3 milijuna za dvije sezone).

Idealni hibrid

No, kako to često biva, stvarnost nije nimalo nalikovala na snove. Campazzo je u Denveru imao epizodnu ulogu te se, usprkos solidnoj minutaži, nije previše iskazao i stoga je, nakon neuspjelog izleta u Dallas, njegova NBA karijera naprasno okončana. Brzo je uvidio svoju pogrešku; shvatio je da mu nigdje ne može biti toliko lijepo kao u Madridu, gdje je tijekom šest godina postupno izrastao u elitnog razigravača. U Realu su isto tako bili zainteresirani za povratak sina razmetnoga, ali lani to nije bilo ostvarivo iz financijskih razloga, zbog čega mu je kao usputna postaja sjajno došla Crvena zvezda.

Ljetos su se konačno posložile sve okolnosti i Facu se vratio u staro jato.

Ako je i postojala bojazan da će njegov dolazak poremetiti kemiju šampionske ekipe, vrlo brzo postalo je jasno da je Campazzo zaliječio najveću boljku Madriđana zbog koje lani nisu uspijevali uspostaviti kontinuitet pobjeđivanja sve do završnice sezone. Chus Mateo mjesecima je razbijao glavu pitajući se kome da povjeri organizaciju igre: Chacho Rodriguez puštao je u obrani, Nigel Williams-Goss napadački je suhoparan za Realov stil igre, Sergio Llull tradicionalno se mučio s formom i ozljedama, dok Džanan Musa nikad ranije u karijeri nije obnašao tu dužnost. Svi oni su se stalno izmjenjivali na jedinici, pa i relativno dobro nadopunjavali, ali realno je to bilo krpanje koje bi završilo gadno po Madriđane da na proljeće veteran Chacho nije pronašao formu, a možda i vremeplov, budući da je završnicu sezone odigrao kao u najboljim danima.

Ali na tako se nešto nije moglo računati u kontinuitetu, stoga je Mateo osnažio kadar argentinskim razigravačem koji se munjevito prometnuo u prvo ime momčadi (12,8 poena i 8,2 asistencije, četvrti u MVP poretku s prosječnim indeksom korisnosti 19.2).

Campazzo je u neku ruku idealni hibrid Rodrigueza i Williams-Gossa (koji je otišao u Olympiacos). Nije, doduše, toliko napadački talentiran kao što je to bio Chacho u naponu snage, ali nije ni predaleko od toga, a u nogama je možda čak i brži, dok u obrani donosi čvrstinu i intenzitet koje je lani u svojim intervalima pružao Williams-Goss. Dakle, Mateo sad sve to ima u jednom čovjeku umjesto da se mora mučiti s neprestanim izmjenama kako bi skrivao mane svojih razigravača ovisno o situaciji na terenu, pa stoga ne čudi to što Campazzo ima uvjerljivo najveću minutažu u ekipi (26 minuta).

Što se tiče timske hijerarhije, najveći gubitnk u odnosu na lani zasad je Musa, kojemu je osjetno smanjena minutaža i potrošnja lopti, ali posljednje utakmice sugeriraju da bi i on mogao profitirati zbog Campazzova dolaska. Naime, razigravačka uloga Musi nikada nije do kraja sjela, a sad se u miru može vratiti na svoju prirodnu poziciju dvojke. Facu, iako jako agresivan prema košu, nije nimalo sebičan, te prilikom brojnih prodora redovito gleda kako da nahrani suigrače na otvorenom šutu, stoga omogućuje Musi mnoštvo čistih pogleda na koš. Zato možemo očekivati da će u utakmicama koje dolaze njegova produkcija nastaviti rasti — naravno, uz uvjet da u potpunosti prihvati svoju novu ulogu u kojoj igra manje s loptom u rukama.

Znati kako se osvaja

Uglavnom, Campazzovo priključenje imalo je blagotvoran učinak na čitav Realov kadar (osobito centarsku liniju), izuzevši Marija Hezonju. Dojam je da je Hezonji sasvim svejedno bio na jedinici Campazzo, Chacho ili Borna Kapusta; on igra neku svoju igru, a ona je, kako vrijeme odmiče, sve ubojitija za suparnike. Već odavno smo mogli naučiti da ono što se svima čini kao izuzetno težak šut u Hezonjinoj glavi spada u domenu zicera. Jasno da je izazivao sveopće divljenje u utakmicama u kojima su mu rafalne paljbe parale mrežicu, ali velik dio ljudi svejedno mu je zamjerao često forsiranje.

No, prošlo je doba u kojem je i navijače i trenera i suigrače oblijevao hladan znoj kad bi se Super Mario dočepao lopte. Id ruskog ruleta pretvorio se u sigurnu okladu: doći će na svoje u tranziciji, ali najubojitiji je u izolacijama jer je, sa svojim fizikalijama i setom vještina, pretežak zadatak za svakog čuvara. Njegovi postotci šuta iz igre jako su dobri sami po sebi (59 posto za dva, 42,6 posto za tri), ali postaju nadasve impresivni uzme li se u obzir zahtjevnost većine šutova koje uzima. Mateo ga koristi u racionalnim dozama i prijelomnim trenucima (prosječno 11,6 poena za 19 minuta), ali minutaža mu je osjetno porasla nakon što je Guerschon Yabusele ozlijedio koljeno (vjerojatno će dugo izbivati s terena).

Očigledno je da je osvajanje europske titule jako utjecalo kako na Hezonju, tako i na druge koji ranije nisu imali čast biti ovjenčani šampionskim lovorikama. Real je lani bio sastavljen od stare garde na zalasku i ona je trebala mentorirati mlađe snage koje nisu znale kako se osvaja. Sada to, bome, svi zajedno znaju i to se vidi u ogromnom samopouzdanju s kojim su kročili u novu sezonu.

Euroliga je možda uistinu najkompetitivnija liga na svijetu, ali ovaj je Real iznad te konkurencije.