“Ljudi ne dobiju što zasluže. Ljudi dobiju što dobiju”, rekao je uvijek cinični doktor House u jednoj epizodi istoimene TV serije, a njegov pesimistični pogled na život često možemo preslikati na stvarnost. Nakon čitave sezone pred krcatim tribinama, nakon dvostrukog slavlja u Madridu, nakon suspenzije najboljih igrača, nakon tragedije u Beogradu koja je potresla čitavu zajednicu, je li Partizan zaslužio malo sreće u završnici, da ona lopta kod -2 na koju je nespretno naskakivao Mario Hezonja okružen petoricom domaćih igrača naposljetku padne u ruke jednom od njih, a ne neumoljivom Walteru Tavaresu, koji je potom stavio pečat na utakmicu?
Da, Partizan je zaslužio mali poguranac sreće, ali ga nije dobio.
Real Madrid, pak, sreću nije zaslužio, a bome ni trebao, jer u ovakvom odnosu snaga Madriđani su naprosto kvalitetnija momčad. Nakon što je koncem druge utakmice došlo do eskalacije u nasilje i posljedičnih suspenzija za nekolicinu igrača, bilo je jasno da će se odnosi snaga na terenu značajno izmijeniti u Realovu korist. Koliko god da su Gabriel Deck i Guerschon Yabusele važni u sustavu Chusa Matea, ipak nisu nezamjenjivi kao što su to Kevin Punter i Mathias Lessort za Željka Obradovića.
Štoviše, suspenzije su čak ponukale Matea da u trećoj utakmici konačno suzi rotaciju kako bi igra poprimila obrise stabilnosti. U prethodnim utakmicama dojam je bio kao da svatko od Madriđana na terenu provede po devet i pol minuta, a sada je Mateo imao jasnu ideju tko će mu iznijeti prvu utakmicu u kojoj mu je visio mač nad glavom: preko 30 minuta odigrali su Hezonja, Džanan Musa i Tavares, dok je većinu vremena igru organizirao Nigel Williams-Goss.
Ova serija Real Madrida i Partizana poprima epske razmjere i, kako god da završi, sigurno će se prepričavati generacijama
Doduše, Mateo je treći susret otvorio s novim eksperimentom u obliku niže postave s Musom na trojci i bekovskim parom Goss — Sergio Llull, ali je brzo uvidio da time nije dobio ništa, a odrekao se fizičke nadmoći neophodne za obrambeni intenzitet. Poslije uvodnog potonuća, držao se atletski moćnijih postava i Real je počeo mljeti u obrani, a pritom svakako treba istaknuti Hezonjin doprinos na četvorci, gdje je odigrao čak 37 minuta i, pomalo neočekivano, dominirao na skoku (14 skokova).
Međutim, jasno je da se ključnim za defenzivnu efikasnost pokazao Tavaresov povratak u reket. Prvu je četvrtinu Realov odigrao je s vidljivim strahom od ulaska u kontakt, vjerojatno zato što je igrao pod blokadom, ali nakon što se do kraja zagrijao, počeo je dominirati na obje strane terena (susret završio s rekordom euroligaške karijere od 26 poena).
Dostojanstvena atmosfera
Partizan je u prvoj četvrtini opravdao status najboljeg napada lige, ubacivši 32 poena i bijegom na 15 razlike, ali je ostatak utakmice obilježilo ogromno mučenje u svakom posjedu (16, 15, pa 17 poena po četvrtini). Za crno-bijele je osobito problematična bila Mateova zonska obrana kojom je primarno htio sakriti Chacha Rodrigueza u obrani, a pokazala nerješivom enigmom za Obradovićeve pulene. Punterovim su izostankom izgubili šutersku sigurnost nužnu za razbijanje zone, a ustrajno su je pokušavali napasti preko centralnog picka, što definitivno nije najsretniji način. Bezbrojna fintiranja na vanjskom šutu Zacha LeDaya, Dantea Exuma i ostatka ekipe odavala su nemir koji se uvukao u Partizanove redove, a nedostatak odlučnosti pokazao se presudnim u još jednoj neizvjesnoj završnici koju je tricom prelomio Williams-Goss.
No, Partizan je usprkos ogromnom hendikepu u reketu bio vrlo blizu trijumfa, a za četvrtu su se utakmicu nanovopromiješale karte Lessortovim i Deckovim povratkom, kao i izostankom Alekse Avramovića, koji je ozlijedio šaku i tako dodatno oslabio Partizanovu vanjsku liniju. Međutim, Žocu je veći prioritet bilo neutraliziranje Tavaresa u obrani i povratak kontrole na skoku (40:34 za Real u trećoj utakmici), tako da je u novi okršaj, s Lessortom na raspolaganju, mogao ući s više optimizma.
Ovaj put je Partizan bio na redu za loš početak meča, što je i razumljivo s obzirom na okolnosti.
Dok je za prvu utakmicu bila najavljena atmosfera linča — koja se, srećom, nije obistinila — dva dana kasnije novih je 20.000 navijača obilježilo utakmicu suzdržanom podrškom; svojoj ekipi radi iskazivanja sućuti obiteljima žrtava tragedije u školi na Vračaru u prvom poluvremenu nije bilo organiziranog navijanja. U dostojanstvenoj atmosferi Madriđani nisu pogubili glavu, nego su hladno kažnjavali otvorene šutove proizašle iz agresivne Partizanove obrane s iskakanjima centara i pokušajima udvajanja. Najveću ulogu u pravodobnoj distribuciji lopte odigrao je Musa, kojeg je Mateo napokon dočekao tek u četvrtoj utakmici — u prve tri smo gledali onog nezrelog Musu iz Cedevite, onoga koji osjeća nezadrživi poriv za junačenjem, dok je jučer na terenu bio razboriti Musa, koji je u ranijem dijelu sezone predvodio Kraljeve do trećeg mjesta na ljestvici.
Ali naravno da se crno-bijeli nisu mislili tek tako predati.
U drugoj četvrtini uslijedilo je hvatanje priključka: Lessort je doista donio prevagu u skoku (u prvom poluvremenu skokovi 17:12), a također je odigrao važnu ulogu u boljem napadanju zone — umjesto da uporno izlazi u blok za pick igru, otvarao se na vrhu reketa i nakon primanja lopte vršio daljnju distribuciju na krilne pozicije, a kao egzekutor je osobito bio raspoložen LeDay, koji je strpao gomilu šutova s poludistance (12/14 šut za dva). Osim Amerikanca, izrazito je raspoložen bio i Ionnnis Papapetrou (18 poena, 6/9 šut iz igre), a iznenađujuće je odličnu rolu na jedinici odradio Danilo Anđušić.
Ono što zaslužuju
Međutim, ti su faktori iznenađenja poništeni lošim izdanjima Dantea Exuma i Jamesa Nunnallyja. Tavares kao bedem u reketu naprosto je kriptonit za Exumov stil igre, dok se Nunnally pogubio pokušavajući odmijeniti Puntera u smislu igranja s loptom u rukama — on ipak nije combo bek, već tip igrača koji se najbolje osjeća kada mu se servira otvoren pogled na koš, a nejasno je zašto je, kada se uzme u obzir da kroz sezonu trice gađa s 40-postotnom učinkovitošću, oklijevao uzeti neke otvorene šutove s perimetra koji su mu se nudili protiv zone.
Prevaga je, ipak, bilo buđenje Tavaresa u nastavku. U prvom je dijelu djelovao umorno, a također se činilo da mu je Lessort ravnopravan suparnik; međutim, u nastavku je Zelenorćanin pokazao da je klasa za sebe. Ponovo je uspostavio zračnu kontrolu (Real susret završio s pet skokova više), a u napadu je strpljivo zauzimao poziciju nakon što bi ga preuzeo niži igrač i punio Partizanovu mrežicu (15 poena). Obje utakmice u Beogradu imaju zajedničku ključnu crtu – kad god bi Madriđanima postalo teško, spustili bi loptu Edyju, a on ih ne bi iznevjerio.
I tako su Kraljevi uzvratili oba udarca te izborili majstoricu na svom terenu, gdje će ponovo biti bez Yabuselea i Decka (jučer ga je u završnici klizećim startom nehotice teže ozlijedio LeDay, da bi potom Argentinac prilikom iznošenja s terena bio brutalno izviždan), dok se Partizanu vraća Punter, što bi definitivno trebalo vratiti odnos snaga u ravnotežu, a i konačno suzbiti Realovo igranje zone u nevjerojatno dugačkim periodima za ovu razinu košarke.
Ova serija Real Madrida i Partizana poprima epske razmjere i, kako god da završi, sigurno će se prepričavati generacijama. “Ako neki tim zaslužuje Final Four, to smo mi”, izjavio je Papapetrou nakon utakmice, a njemu i njegovim suigračima ne preostaje ništa drugo nego da u Madridu nekako uzmu, otmu, iščupaju, ukradu ono što zaslužuju, jer Real im to sigurno neće prepustiti.
