Nakon gotovo stotinu dana, točnije njih 95, NBA cirkus napustio je Disneyjev resort u Orlandu.
Ono što je obećala, liga je i ispunila — završila je sezonu prekinutu pandemijom, i to u bubbleu, u balonu izuzetom od realnosti koja je u SAD-u tih mjeseci bila izrazito napeta — što zbog virusa, što zbog pojačanih rasnih netrpeljivosti i približavanja predsjedničkih izbora. Svi koji su napustili bubble, složni su u jednom — bilo je to neponovljivo iskustvo, ali vraćali se ne bi nipošto.
Naime, igračima je život u bubbleu bio, recimo to tako, začudan. Bila je to neka vrsta psihološkog i socijalnog eksperimenta u kojemu smo imali grupe ljudi u strahovito kompetitivnim okolnostima koji se nalaze izdvojeni od svijeta upravo zbog natjecanja, u dobrovoljnom ‘zatvoru’, a dodatnu psihološku težinu svakako su stvarali događaji izvan NBA balona. Trebalo je preživjeti takva tri mjeseca u bubbleu.
U takvoj situaciji lako je razumjeti poriv svakog onoga koji je poželio otići jer osjeća da je na krivom mjestu u životu — kvragu i s košarkom, želim biti sa svojima. Primjerice, LeBron James je izjavio da je on sam, kao i svi ostali, pomišljao da naprosto napusti taj kamp i ode kući. Dovoljno je bilo vidjeti Jamala Murrayja nakon šeste utakmice u protiv Jazza u kojoj je zabio 50 poena koliko je potresen tadašnjim aktualnim događanjima u vanjskom svijetu, usprkos utakmici života koju je odigrao.
Bubble je bio sjajan upravo zbog uvjeta u kojima su se našli igrači i momčadi
“Bubble je onakav kakvog ga sam napraviš”, rekao je Patrick Beverley i vjerojatno ga najbolje definirao. Nipošto nije nevažno što su momčadi ostale same sa sobom u izdvojenim uvjetima. Stoga je jasnije da su dvije, u psihičkom smislu, najstabilnije ekipe došle do samoga kraja. Jedni zbog LeBrona, drugi zbog Jimmyja Butlera. Oni su ti koji su zadržali svoje ljude na okupu, u stabilnom stanju.
Također, ispostavilo se da ovakav format natjecanja odgovaraju više mlađim igračima i momčadima, prvenstveno u psihičkom smislu. Cijela situacija je na mlađe igrače djelovala poticajnije i izazovnije dok je kod, uvjetno rečeno, starijih djelovala obrnuto. Dovoljno je bilo pogledati Clipperse dok gube tri dobivene utakmice protiv Nuggetsa — Kawhi Leonard i njegova družina su izgledali nezainteresirano, zasićeno i kao da ne žele biti tu. Više smo entuzijazma vidjeli kod rodbine igrača nego kod njih samih.
Arhetipski narativi
U finalima konferencija tako su se našle četiri momčadi od kojih tek Lakersi imaju prosječnu starost od 28,3 godine. Boston Celtics su prosječno mladi 24,3, a senzacionalni Denver 25 godina. Starosni prosjek Miamijevih igrača iznosi 26,6 godina, no za to je ‘zaslužan’ 40-godišnji Udonis Huslem, bez kojeg prosjek pada ispod 26. S druge strane, Rocketsi i Bucksi, koji su manje-više podbacili u playoffu, prva su i druga najstarija momčad u bubbleu. Četvorica igrača s najvećom minutažom kod Rocketsa su stariji od 29 godina, uključujući 34-godišnjeg P.J. Tuckera, a kod Bucksa je sedam od 10 igrača koji igraju više od 16 minuta po utakmici starije od 28.
Pogrešno bi bilo u samo jednoj vrsti podatka tražiti uzroke raspleta, ali su dobar prikaz ‘nenormalne’ situacije u kojoj su se igrači našli. Ostavši potpuno izvan zone komfora i u opterećujućem momentu, momčadi i igrači su morali pronaći način kako da izađu na kraj sami sa sobom i vlastitim motivima ili nedostatkom istih, dok se i sami društveno angažiraju oko socijalno-političkih burnih događaja oko njih.
Ne mogu se oteti dojmu da je upravo bubble od Miamija napravio takav sjajan čopor, kao što je Clipperse prokazao kao disfunkcionalnu družinu; ili kao što je ubrzao raspad Bucksa za koji garantiram da bi bio sporiji da su se dokopali svoje dvorane u Millwaukeeju. Kakvi bi ishodi serija bili da su Celtics ili Toronto Raptors mogli igrati doma, u onom zelenom ili crvenom ludilu u dvoranama? Uvijek se prisjetim Magica Johnsona i njegova opisa ulaska u neprijateljski Garden u Bostonu, gdje ljudi iz prvih redova zakrvavljenih očiju, pljujući te, urlaju: “Larry will kill you!!!”. Zaista bih volio vidjeti, recimo, čopor iz Miamija u takvoj atmosferi. No, riječ je o spekulacijama koje uglavnom služe kao ilustracija nečega specijalnog i neobičnog što smo imali prilike gledati protekla tri mjeseca.
Bubble je bio jedinstven, sjajan i to upravo zbog uvjeta u kojima su se našli igrači i momčadi
U bubleu su ispisani narativi koji su zbog ogoljene okoline postali gotovo arhetipski, poput grčkih mitova: LeBronov pohod na titulu, ali i vječnost, dok je Anthony Davis odigrao nekoliko nestvarnih utakmica. S druge strane, Heat je osvojio srca svih gledatelja i za Butlera si naprosto morao navijati. Kao što smo navijali za hrabre Portland Trail Blazerse u svom stampedu do playoffa, u onom prvom, ‘sezonskom’ dijelu bubblea. Divili smo se Damianu Lillardu, vidjeli evergreen dvoboj Donovana Mitchella i Murrayja, u nevjerici gledali što rade Luka Dončić i Nikola Jokić. Na Istoku smo svjedočili mitskoj ‘sedmoj’ Toronta i Bostona, a prisustvovali smo monumentalnom potonuću Bucksa.
Pitanja koja ostaju
Na rubu suza gledao sam Jusufa Nurkića koji tužno briljira, saznavši za bakinu smrt neposredno prije susreta. Skakao sam po sobi kad je Dončić pogodio buzzer-beater. U finalu sam doživio pravu nirvanu u kojoj su nestale bilo kakve simpatije ili navijački porivi. Želio sam gledati LeBrona, Davisa, Butlera i Bama Adebaya do… daljnjeg. Jer samo u tom slučaju iz mene može izletjeti uzvik “Fulaj!” kad Danny Green šutira za pobjedu, uzvik upućen igraču i momčadi za koje sam navijao. Naprosto sam uživao u bubbleu i nisam želio da završi.
Nisam jedini koji je pomislio da bi ovakav format trebao postati standard za playoff, upravo zbog tih stvari koje je ponudio. Nažalost, nešto takvo neće biti moguće.
Adam Silver je vrlo precizno izjavio da je stvar poslovno neodrživa, saznali smo zanimljive podatke o troškovima (oko 150 milijuna dolara) i da su oni naprosto smogli hrabrosti to napraviti u trenutku koji je bio idealan i da im je u cijelom bubbleu glavna stvar bila testiranje ljudi i tehnologija oko toga. Ali da su nužne i apsolutno krucijalne — pune dvorane. Od ukupnih prihoda, oko 40 posto dolazi od ulaznica.
NBA i Disney dokazali su koliko su superiorni u showbusinessu i ako je netko u ovoj blesavoj godini postigao kakav-takav standard, onda je to apsolutno bila košarka u bubbleu. Ugurati toliko ljudi u resort, održati spektakularno natjecanje i uz stroge mjere ne dopustiti proboj koronavirusa tijekom 100 dana — riječ je o pravom pothvatu kojeg su itekako pažljivo pratili, recimo, organizatori Igara u Tokiju idućeg ljeta. Njihova hrabra izjava da će se Igre sigurno i usprkos svemu održati zazvučala je optimistično, ali prvenstveno zbog bubblea. Jer shvatili smo — može se.
U opterećenom prezentu, ovih 100 dana bubblea je ovisnicima o basketu bio prijeko potrebni fiks NBA košarke.
No, kao i ostale uspješne stvari u ovoj godini, bubble ne odgovara na pitanja koja nas zanimaju o novoj NBA sezoni. Kad će početi? Kako će biti odigrana, s koliko utakmica? Hoće li biti publike biti u dvoranama? Sva ta i ostala pitanja ostaju neodgovorena i nitko ne može sa sigurnošću tvrditi što i kako će se događati, pogotovo ne u SAD-u koje čekaju predsjednički izbori, usred epidemije i rasno-socijalnih prosvjeda.
U svakom slučaju, ostat će uspomena na dosad nikad viđeni košarkaški teatar koji je upriličila najbolja liga na svijetu i bubble ball koji, ako ga ikada opet bude, nikada neće biti poseban kao tog ljeta lude 2020.
