A on je, bogami, bio drugačiji; ne samo da je bio gorostas, nego je bio gorostas koji je mucao. Možete misliti da mu nije bilo osobito ugodno stajati pred pločom te odgovarati na pitanja profesorice povijesti koja ga je vjerojatno i sama u čudu gledala. Jest, da, nije bilo pametno smijati mu se u lice, ali da su ga drugi radoznali gledali, kao da je kakva životinja u zoološkom vrtu, pa i kriomice mu se rugali, vjerojatno jesu. I kažem, sumnjam da nije imao baš nikog, ali već se tu taj neobično veliki ili visoki dječak počeo izolirati od svijeta; već je tada počeo shvaćati kakvi su zapravo ti ljudi te da mu neće pomoći nitko drugi ako si ne pomogne sam.

Priča kaže i da je taj div sa šest godina počeo igrati tenis; bilo je to 1985. u Zagrebu, na nekom mjestu koje su zvali Salata ili tako nešto. Kažu da mu tenis isprva nije legao, ali ga je s vremenom zavolio, upravo zato što je shvatio da tu ne ovisiš toliko o drugima; zašto bi ovisio o drugima kad se u njih ne možeš pouzdati? Doduše, i tu je bilo onih koji su ga radoznalo gledali, pa i podsmjehivali mu se; mnogi od tih ljudi, i bitni i nebitni, smatrali su da se ne bi trebao baviti ovim sportom.

Kažu i da će za četiri dana izgubiti sve bodove i da će biti izbrisan s te liste. Kao da nikad nije ni postojao. Njemu je, međutim, svejedno

Godine 1992. čak ih je i poslušao te paralelno s tenisom zaigrao košarku. Na košarkaški parket donio je pokretljivost koju je stekao na zemljanim terenima na Salati ili gdje su ga sve već viđali kako igra, a o tome koliko je bio talentiran svjedoči podatak i da je vrlo brzo počeo igrati s ljudima kojima je bilo 18-19 godina. Jedini je problem bio u tome što taj već tada dva metra visoki dječak nije htio igrati košarku.

“Zvali su me svaki dan, govorili mi da se vratim”, navodno je rekao jednom, misleći na košarkaške trenere. “Godinu za godinom, svaki dan. Nevjerojatno. Zadnji put su me nazvali kad mi je bilo 18.”

Zadnje “da” tenisu

To što su ga iz košarke zadnji put zvali kad mu je bilo već 18 ujedno nam govori i kako je tekla njegova teniska karijera. Do tog je trenutka, naime, odigrao svega četiri juniorska turnira u singlu i to je manje-više bilo to. OK, odigrao je još i četiri turnira u paru; bilo je to 1995. i 1997. Dok su neki drugi imali koliko-toliko normalan razvojni put, ovaj div je možda još uvijek rastao — kažu da je narastao do 211 centimetara — ali je u tom teniskom smislu stagnirao.

Problem je, kažu svi, bio u novcu. Njegov ga je otac inače još ranije iz redovne škole prebacio u dopisnu, a on je sam napustio posao u tom nekakvom hidrometeorološkom zavodu, samo da bi pokrenuo vlastiti biznis; biznis koji mu je ubrzo propao. Barem tako kažu. Navodno je u jednom trenutku počeo prodavati jabuke na placu koje su, ruku na srce, bile jako fine. Dok su drugi nekako krčili svoj put ili barem pokušavali to činiti, on je uglavnom čamio u Zagrebu, na toj Salati i drugim mjestima gdje je već viđen kako igra.

“Uvijek bih čekao do kasno navečer da se tereni oslobode”, navodno je rekao. “Nisam imao s kim igrati, pa sam znao satima samo servirati. Mislim da to dosta toga objašnjava.”

Ne znam, ali ispada da je on sam naučio igrati tenis. Mislim, možda i nije, ali u drugu ruku sigurno je. Jest, bilo je tu raznih trenera, ali on si jednog kvalitetnog i dobrog, ili ponekad i bilo kakvog, nije mogao priuštiti. Mnogi ga nisu bili ni dostojni, a oni koji jesu, bili su nedostupni iz tih financijskih razloga; nitko mu se nije htio smilovati pa ni taj nekakav Bob Brett koji je imao tenisku akademiju u Parizu i koji mu je uslugu htio naplatiti 18.000 dolara. Da, 18 jebenih tisuća dolara! Ne da nije imao taj novac nego nije to znao ni izgovoriti. Ni taj Hrvatski teniski savez nije mu bio od neke pomoći, on nikad nije zaboravio. Ali OK, to je neka druga, sad nebitna priča…

“Stvar za kojom najviše žalim je ta što nemam dvoručni bekend”, navodno se znao žaliti. “S obzirom na to kako se danas igra, bilo bi mi puno lakše reternirati. Plus, biti tako visok i imati jednoručni bekend je jako teško. Ne znam nikog takvog. Da sam imao drugog trenera dok sam bio mlad, vjerojatno bih bio još bolji igrač.”

Takav, gotovo pa samouk te s nekim očitim rupama u igri — ne baš pokretljivi gorostas sa slabašnim bekendom te velikim deficitom mečeva na podlogama koje bi mu najbolje odgovarale — odlučio je zaigrati all in. Rekao je zadnje “ne” košarci, pa možda i zadnje “da” tenisu; ako ide, ide, a ako ne ide, e onda…

Najbolji meč u životu

Godine 1998. uspio je odigrati svoje prve profesionalne turnire. Njih čak šest, sve po Hrvatskoj, s time da je na jednom stigao do finala u kojem je izgubio od izvjesnog Željka Krajana, zaradivši pritom nevjerojatnih 900 dolara od nagradnog fonda. Mic po mic, počeo je igrati sve više turnira; kupio je novčane nagrade s ligaških mečeva po Hrvatskoj, Sloveniji i tako tim zemljama te onda putovao na obližnje profesionalne turnire. I dalje si, naravno, nije mogao priuštiti trenera, ali to ga nije spriječilo da uzme svoj prvi Futures, a 2001. i svoj prvi Challenger.

Ne znam, ljudi i dan-danas pričaju o tom nekom sobičku od 150 funti s Wimbledona 2003., gdje je spavao na prekratkom krevetu — sada konačno i s trenerom, svojim trenerom Goranom Orešićem — ali to je vjerojatno bio penthouse u odnosu na ono gdje je prije spavao. Bilo kako bilo, iako je ipak postao profesionalni tenisač, intenzivno je razmišljao o tome da prekine karijeru i posveti se nečemu drugom; mislim, bile su mu već 24 i nikad nije ušao u top 200. Valjda jedina stvar koja ga je sprečavala da to učini bila je pomisao da bi u najboljem slučaju mogao postati vozač tramvaja — doduše, pitanje je bi li stao u onu kabinu — ili bi pak na placu prodavao te svoje fine jabuke…

Bilo je tako sve do 23. lipnja 2003., kad je na centralnom terenu u Wimbledonu zaigrao protiv prvog nositelja i branitelja naslova, čovjeka koji se zvao Lleyton Hewitt. Kažu da je zapravo tog dana postao Div, i to zato jer je odigrao dotad najbolji meč u svom životu.

Iako, ne može se reći da je dobro počelo; u prvom setu bio je impresioniran suparnikom, publikom, terenom, linijskim sucima koji ne griješe, kamerama koje su mu se na changeoveru unosile u lice… Taj ga je Hewitt triput brejknuo i ni dan-danas se ne zna je li ga još netko brejknuo tri puta u jednom setu. I bilo je tako sve dok se Div nije opustio. Sve dok nije shvatio da nema što za izgubiti; mislim, izgubiti od branitelja naslova na centralnom terenu u Wimbledonu nije tako strašno kad se sjetiš da si bio švorc i spavao u sobici punoj žohara u… ma, negdje u Indiji, pitajboga gdje. Ima, stvarno ima i gorih stvari.

Priča kaže da je u sljedećih 18 od 19 sezona ili nešto takvo završio među 100 najboljih igrača na svijetu — a jednu je završio i kao 101. — pa i da si je onda stvarno mogao priuštiti penthouse. Div je na kraju osvojio osam turnira, bio je 14. na svijetu, a pobjeđivati je mogao i s navršene 42 godine… Svejedno, zbog načina na koji je igrao — a kažu da je to bio nekakav servis-volej, iako prema svjedocima često nije morao ni igrati volej kad bi odservirao — i dalje je bilo onih koji su ga gledali s podsmijehom i podcjenjivali.

Div nikad nije ni postojao

Govorili su da jedino zna servirati, iako prema tim istim svjedocima to baš i nije bila istina. Oni će vam reći i da je bio mekan na mreži, da je imao sasvim pristojan forhend, pa i da se za jednog gorostasa zapravo uopće nije loše kretao. Navodno mu je i taj nekakav slice postao prilično nezgodan udarac. Bilo kako bilo, nekima je njegov tenis bio jednodimenzionalan i dosadan, ali božemoj; nije to nikakav grijeh. Veći je problem bio u tome što su mu katkad i ti njegovi kolege znali iskazivati nepoštovanje; ponajprije onda kad bi od njega gubili, a sve zahvaljajući tome što, kažu oni koji su ga gledali, nisu mogli vraćati njegove servise.

“Čak i kad se moji suparnici ponašaju loše ili su arogantni, zbog moje visine svi koji igraju protiv mene izgledaju kao autsajderi”, započeo je jednom. “Naravno da će publika navijati za njih, iako se ti igrači nekad stvarno nisu ponašali lijepo. Ali nisam dao da me to izbaci iz takta, iako je znalo biti iritantno.”

S vremenom je Div počeo sve manje i manje igrati. Nije da je zbog svojih godina postao iznimno spor ili trom, nego je polako, ali sigurno počeo gubiti motivaciju. Naprosto mu je dojadila samoća koja obilježava život profesionalnog tenisača, pogotovo u doba kad je svijetom navodno harao neki virus. Vrijeme je radije provodio sa svojom ženom i djecom.

“Dokle god mi je ranking dovoljno visok da bih mogao igrati sve ATP turnire, neću razmišljati o mirovini”, rekao je još prije koju godinu, pa istu stvar ponovio nekoliko mjeseci kasnije.

Kažu da je i dan-danas na toj nekakvoj rang-listi, da zauzima 1066. mjesto na svijetu, a navodno je svoj posljednji meč odigrao prije 374 dana. Kažu i da će za četiri dana izgubiti sve bodove i da će biti izbrisan s te liste. Kao da nikad nije ni postojao. Njemu je, međutim, svejedno jer ionako ne misli više igrati; doduše, prije nekoliko su ga tjedana vidjeli kako igra negdje u Njemačkoj, ali ispostavilo se da su svjedoci bili pod utjecajem LSD-a.

Div, naime, nikad nije ni postojao. Jer, recite vi meni, kako je moguće da se takva karijera uopće dogodi? Kako je moguće samoga sebe naučiti tenisu?

I je li, pobogu, itko ikad vidio tog Diva?