Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Liga nacija je uspjela

Uza sve svoje mane i nelogičnosti, novo natjecanje zaslužuje pozitivnu ocjenu

Zadnja izmjena: 10. lipnja 2019. Ilustracija Vladimir Šagadin/Telesport

Only the bold. Only the brave. Only the great.
The Nations League!

To je bila poruka napisana na velikom platnu iza leđa Aleksandera Čeferina kad je prije dvije godine u Nyonu započeo prezentaciju novog reprezentativnog natjecanja. UEFA je zaključila kako su prijateljske utakmice otišle u besmisao i odlučila je organizirati novo natjecanje koje će u nekoj mjeri kompenzirati prazni hod koje reprezentacije imaju i nezanimljive prijateljske utakmice koje su prisiljene igrati. I na taj način je rođena Liga nacija, ideja koju je još u svom mandatu zagovarao Michel Platini.

Problem je bio što nitko zapravo nije shvaćao kako će novo natjecanje izgledati. Četiri grupe, pa u svakoj grupi četiri podgrupe, četiri kvalificirane momčadi za EURO 2020 iz sve četiri grupe, iako još kvalifikacije nisu odigrane. Sve skupa je naprosto bilo potpuno apstraktno i previše zamršeno.

Kad je švicarska Lausanne šest mjeseci kasnije ugostila prvi ždrijeb grupa Lige nacija, parola koja je na predstavljanju stajala iza Čeferinovih leđa pretvorena je u pjesmu. Giorgio Tuinfort i Franck van der Heijden napisali su skladbu koja je u izvedbi Nizozemske filharmonije ličila na neki pretjerano dramatični gregorijanski koral jer tekst pjesme su bile riječi s prezentacije prevedene na latinski. Željeli su time, kako je to Tuinfort objasnio, dobiti himnu Lige nacija koja će simbolizirati zajedništvo, ali će u isto vrijeme prenijeti emociju koja dolazi s vrlo ozbiljnim natjecanjem.

Liga nacija je pružila barem iluziju emocije ozbiljnih natjecanja, a i to je dovoljno

Međutim, samo natjecanje obični ljudi zbog te dramatične pjesme nisu shvaćali nimalo ozbiljnije. I dalje je bilo jednako apstraktno kao prvi dan kad ga je Čeferin predstavio javnosti.

Nakon što je odigrana prva faza natjecanja, Portugal podigao trofej osvajača Lige nacija, te apstraktnosti više nema. Liga nacija se pokazala kao jedna od rijetkih dobrih ideja koja je izašla iz UEFA-e, natjecanje koje je kvalitetno zamišljeno i jako dobro organizirano. I na kraju, to je natjecanje od kojeg su baš svi profitirali.

Povremeno odličan nogomet

Za početak, profit se uvijek prvo mjeri u eurima. UEFA je zaradila svoj dio provizije za koji vjerojatno nikad nećemo saznati koliki je točno, ali zaradili su i savezi. Portugal je, kao osvajač, nagrađen s 10,5 milijuna eura; drugoplasirana Nizozemska je dobila devet milijuna, a Hrvatska, koja je igrala samo grupnu fazu natjecanja, dobila je bonus od 2,25 milijuna eura, bez onoga što se zaradilo prodajom ulaznica, reklama i pojačanim marketinškim interesom.

U teoriji je tih 15-ak milijuna kuna dovoljno za financiranje izgradnje desetak igrališta s umjetnom travom na kojima mogu trenirati i igrati mlade kategorije u manjim sredinama. Tih 15-ak milijuna kuna je dovoljno sredstava da se ama baš svakom treneru koji u Hrvatskoj radi s djecom organizira dodatna edukacija na polju pedagogije, tehnike ili taktike s vrhunskim europskim stručnjacima i tako se podigne kvaliteta rada.

Tih 15-ak milijuna kuna je dovoljno za puno toga — može se, recimo, potrošiti i na “čišćenje terena i izradu projektne dokumentacije” za propali projekt kampa na Sveticama koji je vodio bivši Dinamov predsjednik uprave Igor Kodžoman s plaćom od 20.000 kuna netto i koju je nadzirao Damir Vrbanović.

Profit su dobili i navijači. Umjesto bezličnih i često dosadnih prijateljskih utakmica koje su se u šarenim sastavima pretvarali u revijalne susrete, igrao se natjecateljski nogomet između podjednakih momčadi koje su s vremena na vrijeme igrale odlične utakmice. Naprosto, UEFA je dobila ono što je ciljala — osnovnu čistoću nogometa, ili barem iluziju nje kroz podsjetnik da je dugo vremena najbolji dio nogometa bilo natjecanje između podjednako kvalitetnih reprezentacija u kojem se rupa u momčadi ne može pokrpati transferom koji košta stotinjak milijuna eura.

Naravno, reprezentativni nogomet na ovoj elitnoj razini dobrim dijelom zaostaje za klupskim. Međutim, Liga nacija je vratila tu neku romantiku baze sporta koja je inače lokalizirana na mjesec dana na velikom natjecanju. Dakle, UEFA i savezi su nešto zaradili, navijači su dobili ono što prijateljske utakmice nikad nisu mogle pružiti, a neutralni gledatelji su mogli uživati u vrlo dobrom i povremeno odličnom nogometu.

Ako ništa, stvari su bile uzbudljive. Nakon što je Hrvatska stradala od Španjolske sa 6:0, opet je došla u situaciju da je u zadnjem kolu dobar rezultat može pogurati na završni turnir. Nizozemska je u zadnjim minutama izvukla remi s Njemačkom i plasirala se na završni turnir gdje je bila druga, a Njemačka je ispala u B diviziju i izgubila status nositelja u kvalifikacijama.

Ukratko, Liga nacija je svoj ispit položila.

Suludi završni turniri

Međutim, postoje i negativne stvari u cijeloj priči. Ili barem vrlo nejasne i nedorečene, koje će trebati doraditi nakon što završi cijeli ciklus jer se događaju stvari koje su pomalo apsurdne.

Najveća zamjerka je činjenica da UEFA — jer ipak je to Platinijeva ideja, a on je na taj način kupovao podršku — stvara umjetni put za kvalificiranje malih ekipa na turnir. Nakon finala koje je osvojio Portugal odigrat će se još jedno kvazi-finale kad završe kvalifikacije, mini-turniri nižih liga u kojima će reprezentacije koje se nisu kvalificirale regularnim putem dobiti još jednu šansu za kvalifikaciju na Euro. U praksi to znači da ćemo 2020. na velikom natjecanju sigurno gledati barem jednu reprezentaciju iz društva Gruzije, Bjelorusije, Kosova ili Sjeverne Makedonije. Međutim, na prvenstvu koje se proširilo s 16 na 24 člana i u kojem sudjeluje pola Europe, zar će uopće biti važno tko je ta 24. reprezentacija? Puno je veći paradoks u kojem se nagrađuje lošiji rezultat u grupnoj fazi.

Jakosne skupine za kvalifikacije dobivene su na osnovu rankinga iz Lige nacija i vrlo je izgledno da će velika većina ekipa iz prve divizije svoj put na Euro osigurati prije završnog turnira kroz klasični oblik kvalifikacija. To i dalje otvara četiri mjesta u mini-turnirima koji će biti na kraju.

Ako uzmemo rezultate kvalifikacija za zadnje veliko natjecanje, od svih reprezentacija u prvoj skupine nije se kvalificirala samo Nizozemska. To nju automatski kvalificira za završni turnir najjače skupine, na kojemu bi još igrale i tri prvoplasirane ekipe iz druge jakosne skupine i tako popunile prostor nastao činjenicom da su se ostali već kvalificirali. Automatizmom, prelazak te tri momčadi u završni turnir više divizije značio bi i otvaranje tri mjesta na završnom turniru koji one napuštaju, pa bi lakše suparnike za plasman na Euro 2020 imao onaj tko je završio kao drugi ili treći nego onaj tko je osvojio svoju grupu u B diviziji, što je nelogično i suludo.

Međutim, sa svim svojim manama Liga nacija je ipak uspjeh i jedan od rijetkih projekata koje su UEFA i FIFA smislili, a da su za posljedicu imali bolji proizvod.

Umjesto dosadnih prijateljskih utakmica koje su se pretvarale u revije, dobili smo zanimljiv, uzbudljiv i na trenutke odličan nogomet. Poruka iza Čeferinovih leđa koja nije značila ama baš ništa na kraju je donijela ono što je Tuinfort želio pokazati u himni koju je skladao. Liga nacija je pružila barem iluziju emocije ozbiljnih natjecanja, a i to je dovoljan napredak u odnosu na ono što smo imali prije nje.

Ne propusti top članke