Kad je ekipa TV emisije Top Gear došla u Luksemburg snimiti kolekciju automobila, vlasnik Gérard López je svoju životnu filozofiju sveo na dvije rečenice: “Neki ljudi se boje riskirati, ja se bojim ne riskirati“, izjavio je López dok je objašnjavao Richardu Hammondu kako je kupio Renault 11 Turbo iz 1983. koji je postao 85. automobil u njegovoj kolekciji. “Moram riskirati jer bi me previše pogodilo kad bi nešto propustio.”
Kad je prilog snimljen u studenom 2011., Lópezu je bilo 39 godina i bio je vlasnik Lotusa, F1 momčadi koja je baš bila objavila da Kimi Räikkönen prekida svoju karijeru reli vozača u WRC-u kako bi se se nakon dvije godine vratio u Formulu 1. S tek 39 godina je napravio puno toga, ali Lópezov put do društva u kojem se našao nije bio pretjerano očekivan. Odrastao je u Luksemburgu, ali ne kao potomak bogatih financijaša nego dijete španjolskih roditelja koji su 1960-ih došli raditi u čeličani. Studirao je u SAD-u, ali stipendiju za Miami University je dobio jer je imao preporuku skauta koji su ga izabrali da bude dio košarkaškog programa sveučilišta. López je odlučio maksimalno iskoristiti šansu koja mu se pružila. Nije razmišljao da bi mogao u NBA ligu, nego je učio jezike i već kao student je polako stvarao veze i kapital koji je dalje ulagao.
Prekretnica njegove poslovne karijere je bila Skype. López je imao dio sreće, uložio je novac koji je za njega u tom trenutku bio ogroman, ali prepoznao je ideju koju je smatrao revolucionarnom. Riskirao je, potrudio se naći dodatne investitore i svega dvije godine kasnije Skype je doživio veliku ekspanziju, a López je svoj udio u firmi prodao eBayu za 3,2 milijarde dolara.
Osim skupljanja trenerskog i igračkog talenta, Lille ulaže u različite aspekte analitike, od umjetne inteligencije do različitih oblika podatkovnih tehnologija
Nakon što se López obogatio u punom smislu te riječi, dalje je bilo prilično jednostavno. S lovom koju je imao i s imidžom tehnološkog gurua koji je stekao, daljnji poslovi su se otvarali sami od sebe. López je s partnerima ubrzo osnovao The Genii Group koja je postala jedna od najvećih investicijskih kuća na području novih tehnologija, a López se mogao posvetiti onome što je zapravo volio.
Osim brzih automobila, to je bio nogomet. I to brzi nogomet.
Ima tko zna
“Osim ako se ovi s vrha ne zabiju jedni u druge, ili ako nemate ekstremne vremenske uvjete, statistički je nemoguće pobijediti najbogatije momčadi u Formuli 1“, ispričao je López Gabrieleu Marcottiju u intervjuu za ESPN. “Međutim, Formulu 1 ne gledate zbog iznenađenja nego zato što znate i cijenite što pokreće te bolide: 700 ljudi koji rade iza scena kako bi kreirali nešto najbliže savršenstvu u kontekstu brzine na četiri kotača što možemo dobiti. U nogometu su stvari drugačije. Iznenađenja se događaju svaki dan, u cijelom svijetu. Nemate inženjere koji stvaraju savršene strojeve, imate hrpu nesavršenih ljudskih bića.“
Upravo ta tema nogometa kao sporta kojim se bave nesavršena ljudska bića je bila ključni motiv da López potraži nogometni klub koji će kupiti nakon što je prodao Lotus F1 Renaultu. Izbor je pao na Lille, López je u siječnju 2017. iskrcao lovu i postao vlasnik nogometnog kluba.
Tu u priči postoje dvije razine.
Prva je ta da je López fanatik — čovjek u svojoj kolekciji automobila ima Maserati Ghibli, tri ferrarija, Jaguar XJS, Cadillac Fleetwood, Bugatti EB110 i Lamborghini Diablo, ali je kraj svih tih automobila koji koštaju milijune eura odlučio kupiti i Renault 11 Turbo, auto kakav danas možete kupiti na Njuškalu za 6.500 eura. Jednostavno, kad je bio dijete, baš je taj Renault za njega bio pojam brzog automobila i odlučio ga je kupiti, a nakon što je negdje na jugu Francuske našao savršen primjerak, sam je sjeo u njega i osobno ga je dovezao u Luksemburg jer to je ono što fanatici rade sa stvarima oko kojih su strastveni.
Druga razina je to da je López primarno investitor. Francuska liga nije na razini engleske Premier lige, ali poanta je upravo u prepoznavanju potencijala. Već od iduće sezone će novac od TV prava koji imaju klubovi u Ligue 1 značajno narasti, Francuska će ubrzo imati četiri predstavnika u Ligi prvaka, a prodaja Nicolasa Pépéa u Arsenal je samo jedan od pokazatelja što nogomet može, a Formula 1 ne može.
“Francuska je broj 1 kontinent za razvoj nogometnih talenata”, objasnio je López Marcottiju dodatni razlog zašto je pametno ulagati u francuske nogometne klubove. “Zašto kažem kontinent, a ne zemlja? Zato što Francuska kroz povijesne veze i jezik ima kontrolu nad velikim dijelom Afrike. Ligue 1 je prirodno odredište za većinu talentiranih Afrikanaca koji žele u Europu. To je ogromna prednost, nešto slično onome što Portugal ima s Brazilom.“
Odmah nakon što je preuzeo Lille, koji je u tom trenutku bio u opasnoj borbi za opstanak u ligi, López je promijenio trenera. To je naprosto onako kako investitori rade — ne znaju sve o poslu u koji su uložili, ali zato nađu ljude koji znaju i koji će donositi operativne odluke umjesto njih. Čak i u kolekciji automobila koji su velika Lópezova strast glavnu riječ vodi Florent Moulin, francuski vozač utrka koji je šef tima ljudi koji se brinu za automobile koje je López kupio.
U Lilleu je takvu ulogu dobio Luís Campos, čovjek koji je u Monacu bio tehnički direktor i jedan od najzaslužnijih ljudi za sjajne rezultate koje je klub ostvario. On je postao Lópezov čovjek od povjerenja, njega je zadužio da definira ljude koje će dovesti na sve niže pozicije, da odredi sve načine rada i da vodi klub.
Nitko normalan
Ono što cijelu Red Bullovu nogometnu grupaciju čini toliko uspješnom je to da Dietrich Mateschitz uopće ne voli nogomet.
Ne dolazi na utakmice, ne gleda treninge, ne miješa se u ništa operativno, ali je prepoznao kakvu marketinšku moć nogomet ima. Raspitao se okolo, doveo je Ralfa Rangnicka i objasnio mu da svi u Red Bullu moraju igrati nabrijani nogomet koji će biti reklama za njegovo piće. I to je bilo to — Mateschitz se nije previše raspitivao oko toga zašto se momčad godinama nije plasirala u Ligu prvaka, nije reagirao kad je Roger Schmidt ispao od poluamaterskog Dudelangea niti je dramatizirao kad je taj isti Schmidt kasnije te godine izgubio prvenstvo od Austrije Beč, koja je ima puno manji budžet. Pustio je ljude kojima je dao posao da rade i sada, sedam ili osam godina kasnije, taj rad dolazi na naplatu kako je u originalu i bilo zamišljeno.
Ono što je Mateschitz napravio kad je dopustio da Red Bull vode isključivo nogometni stručnjaci je vrlo teško očekivati od drugih vlasnika. Tko normalan ulaže novac u klub, a da ga taj sport ne zanima? Tko normalan ulaže u nogomet da ga se ništa ne pita u njegovu funkcioniranju? Tko normalan je vlasnik kluba koji ispadne od poluamaterske momčadi iz zemlje koja nema niti pravo prvenstvo i svejedno zadrži trenera i onoga tko je tog trenera doveo?
Ukratko, nitko normalan — jer se u nogomet ulaže novac samo u dva slučaja.
Prvi je ako imate neku intimnu poveznicu s klubom, a drugi je zbog koristi koju vidite: ili izravne financijske zarade kroz klub i nekretnine koje posjeduje; ili zbog lakšeg otvaranja nekog tržišta na kojem želite raditi pa kupovinom kluba stvarate pozitivni imidž u lokalnoj zajednici; ili zbog samopromocije — bilo osobne, bilo državne — kao što su to napravili ruski oligarsi i arapski šeici koji su se zabavljali kupovinom engleskih klubova.
U svakom slučaju, kad god netko ispadne od poluamaterskog kluba, vlasnik će reagirati jer štiti svoju investiciju — bila ona emotivna, financijska ili u svrhu imidža. Ako ništa, uspješni ljudi imaju ego i često su uvjereni da znaju najbolja rješenja, čak i ako područje izlazi iz njihova okvira stručnosti i zato reagiraju. Kao što Red Bull Salzburg pokazuje na konkretnom primjeru, takva reakcija dugoročno nije uvijek ispravna i ne pokazuje se uvijek kao zaštita, jer jedna izgubljena utakmica ne govori ništa o projektu i njegovoj kvaliteti.
Tu je López donekle sličan Mateschitzu. Obojica su odlučila da žele brz nogomet, obojica su zadala smjer razvoja i pozvali su ljude koji to dokazano mogu ostvariti. U Salzburgu je to bio Rangnick, a u Lilleu je ključni čovjek Campos.
Farma stručnjaka
Donekle sličan, jer López ipak nije izoliran od svoje investicije. Operativni dio je ostavio Camposu jer je već davno pokušao ulagati u nogomet kroz agenciju Kick Partners, gdje je pokušao replicirati sustav rada Jorgea Mendesa, u čemu nije uspio upravo zato jer mu je nedostajalo nogometnog znanja. Izgubio je novac, ali stekao je iskustvo i ograničio je sam sebe na drugačiju ulogu u Lilleu. Slično kao Mateschitz, ne miješa se u operativu i ne donosi izravne odluke, ali on je taj koji određuje strategiju i koji sudjeluje u svakodnevnom funkcioniranju kluba na drugim poljima.
López se potrudio objasniti navijačima da su oni baza, da ih poštuje i da mu je stalo do kluba, poticao je bliskost u kojoj skupa slave i pate. Potrudio se izgraditi povjerenje prema ljudima u menadžmentu, ali i navijačima, jer je strateški okvir postavio tako da klub može funkcionirati samo kao cjelina. To se isplatilo — jer nakon što je kupio momčad koja se borila za opstanak u ligi, već iduće sezone Lille se plasirao u Ligu prvaka. Ondje se, istina, nije proslavio, završivši zadnji u skupini; ali činjenica da je taj Lille jedna od najmlađih momčadi koje su ikad igrale u Ligi prvaka jasno pokazuje da je sve to dio procesa.
Procesa koji, doduše, sada ulazi u težu fazu.
Nešto slično kao u HNL-u, količina novca i kvaliteta rada u francuskom nogometu je takva da je dolazak s dna do pred vrh prilično brz proces. Potrebno je tek malo novca i malo dobrog rada da se dođe do izlaska u Europu. Napraviti sljedeći korak i uhvatiti sam vrh je prilično teško, jer PSG iza sebe ima ogromne resurse i godine prednosti u kojima su se ti resursi taložili u nešto što je sada gotovo nedostižno.
Međutim, López nogomet definira kao hrpu nesavršenih ljudskih bića.
To znači da PSG u nekom scenariju može neugodno iznenaditi, ali i to da se nesavršenosti u vlastitoj momčadi mogu popraviti tako da Lille može otići na novu razinu. U praksi to znači da je Lille pun mladih i ambicioznih ljudi koji rade u različitim segmentima nogometnog razvoja — od skautinga, preko analitike do treninga. Uostalom, José Mourinho je svoje pomoćnike za posao u Tottenhamu našao baš u Lilleu, jer López i Campos su napravili ‘farmu’ mladih stručnjaka na koje može računati. Osim skupljanja trenerskog i igračkog talenta po svijetu, Lille ulaže u različite aspekte analitike kako bi taj talent razvio, od umjetne inteligencije do različitih oblika podatkovnih tehnologija.
Na kraju, cilj koji je López postavio je brz nogomet. A da bi došao do toga — baš kao i do brzih automobila, koji su druga strast koja ga pokreće — u pozadini trebaju raditi stotine stručnjaka kako bi proizvod bio što savršeniji. PSG je sada stvarno otišao jako daleko, ali Lille je u procesu. Taj proces će trajati jako dugo, ali López je toga svjestan. Ima ideju, ima stručnjake kojima vjeruje i ne boji se riskirati.
