Opisani gol zapravo nije priznat zbog ofsajda, što je bilo sasvim nevažno, jer Sulejman Veličanstveni te je ranolipanjske večeri zabio drugi, pripomogavši pobjedi 3-2 jedne iznimno talentirane jugoslavenske reprezentacije koju je s klupe vodio nedavno preminuli Toza Veselinović. Samo pet dana kasnije ista je momčad potencijal potvrdila pobjedom 1-0 nad Španjolcima u Cadizu, golom Safeta Sušića u prvoj minuti utakmice, nakon što ga je kao na pladnju poslužio junak ove priče.

Ćiro Blažević oduvijek je ima podjelu na “igrače” i “nogometaše”. Po toj bi klasifikaciji Sulejman Halilović svakako potpao pod ovu drugu kategoriju. “Od svih igrača koje sam trenirao najviše sam volio Sulejmana Halilovića. Bio je poseban igrač. On loptu nije udarao, on ju je milovao”, u jednome je pradavnom televizijskom intervjuu, u sklopu emisije o HNL-u, ispričao živopisni Tonko ‘Cico’ Vukušić, nekadašnji trener Cibalije, Zadra, Osijeka i suhopoljske Mladosti 127.

Kartanje noću, nogomet danju

Vukušić se o Halilovićevu talentu osvjedočio 1976. u svojstvu pomoćnog trenera vinkovačkog Dinama, kada je, kao pomoćnik prvom treneru tadašnje Cibalije Otti Bariću, zamijetio Halilovića u prijateljskom ogledu Dinama protiv izabrane momčadi Posavine. Barić i Vukušić nakon utakmice pohitali su automobilom u Odžak, da bi lokalnu 21-godišnju zvijezdu nagovorili na dolazak u redove ondašnjega jugoslavenskog drugoligaša. Povijest kazuje da je, igrajući za vinkovački Dinamo, Halilović postao prvi drugoligaški igrač pozvan u (olimpijsku) reprezentaciju. Tijekom sezone 1981./82. zabio je 31 gol iz 27 utakmica, uvevši Cibaliju prvi put u elitni razred jugoslavenskoga klupskog nogometa. U odlučujućoj utakmici sezone, prvoj ikad izravno televizijski prenošenoj iz Vinkovaca, zabio je Sulejman Veličanstveni hat-trick za pobjedu 5-2 protiv zeničkog Čelika.

“Šta vam je ljudi, pa povrijedit ćete čovjeka!”, urlao je Mladen Delić u mikrofon u trenucima dok su se Halilovićevi suigrači otimali za njegov zagrljaj.

Njegov je forte bio lažnjak. Ubojito oružje svakoga uličnog nogometaša, u Halilovićevu slučaju rođeno i do perfekcije izdrilano na prašnjavim odžačkim putevima

S 18 postignutih golova Halilović je u svojoj premijernoj prvoligaškoj sezoni postao kralj strijelaca. Zabio je Zvezdi u Beogradu za remi 2-2, kao i prvaku Dinamu u Maksimiru za pobjedu 2-1. U izboru kapetana 18 prvoligaških momčadi i sportskih novinara 1983. proglašen je Igračem godine u Jugoslaviji. U malim je Vinkovcima, koji su ga nosili kao kap vode na dlanu, samouki napadač uvijek porumenjelih obraza – koji bi se crvenjeli na ondašnjim rijetkim kolor-fotografijama, ili se pojavljivali kao tamne fleke na licu u crno-bijeloj tehnici – izrastao u nacionalnu sportsku zvijezdu.

Probio se time u seniorsku momčad saveznog kapetana (ondašnji naziv za izbornika reprezentacije) Veselinovića, u čijem je mandatu skupio 12 nastupa.

Igrao je u posljednjih 15-ak minuta onoga legendarnog poljudskog sraza Jugoslavije i Bugarske uoči Božića 1983., i to prilično dobro. Odigrao je loptu u prostor za Zlatka Vujovića, koji je nabacio za Ljubomira Radanovića i gol koji je Jugoslaviji u sudačkoj nadoknadi donio plasman na Europsko prvenstvo u Francuskoj 1984. Iako popunjena odreda vrsnim nogometašima, poput Zorana Simovića, Velimira Zajeca, Srečka Kataneca, Ivana Gudelja, Mehmeda Baždarevića, Safeta Sušića, Zlatka Vujovića, Miloša Šestića ili mladog Dragana Stojkovića, po dobrom je običaju onog vremena nogometna reprezentacija na velikom natjecanju totalno zakazala, upisavši tri poraza uz gol razliku 2-10. Turnir u Francuskoj odigrao je Halilović slabo, kao da mu je nedostajala svakodnevna šokačka rutina, kartanje noću, a nogomet danju. Nastupi protiv Belgije i Danske bili su mu oproštajni u jugoslavenskom dresu.

Od Odžaka do Beča i natrag

Lakoća zabijanja golova objema nogama, a pogotovo glavom, nije bila jedina osobitost relativno niskog (176 centimetara) golgetera. Bio je hitar i snalažljiv, neprestano u pokretu. Iako je i najmanju priliku koristio za šut, njegov je forte zapravo bio lažnjak. Ubojito oružje svakoga uličnog nogometaša, u Halilovićevu slučaju rođeno i do perfekcije izdrilano na prašnjavim odžačkim putevima.

Legende govore da je jedan od najvećih životnih lažnjaka Sulejman Veličanstveni prodao Dinamovu predsjedniku Đuri Priliki, koji ga je, kao osvjedočenog dinamovca od malih nogu, 1984. pozvao u Zagreb na potpis ugovora. Navodno je Halilović krenuo, ali su ga putem presreli Zvezdini emisari, odvevši ga u Beograd. Prilika za podizanje posrnule zagrebačke momčadi, koju su te sezone vodila dva najveća hrvatska trenera, Branko Zebec i Tomislav Ivić, umrla je na autoputu Bratstva i Jedinstva.

Nakon dvaju desetljeća tjeranja lopte po balkanskim palankama, gdje je, među svojima, oduvijek najviše volio boraviti, Sulejman Veličanstveni potpisao je za Rapid iz Beča, kamo je svog davnog ljubimca dovabio treći veliki i trofejni hrvatski trener, Otto Barić.

U društvu Zlatka Kranjčara i Hansa Krankla nije bio uobičajeno produktivan, skupivši tek 18 golova kroz tri sezone. Bečani su svejedno obožavali njegove lažnjake. Smatran je najboljim stranim nogometašem u državi. Otto Barić ga do dana današnjeg smatra najboljim napadačem kojega je trenirao. Konkurencija nije bezvezna. Osim Kranjčara i Krankla, vodio je Herr Otto i Jürgena Klinsmanna, Marka Viduku, Elvira Bolića… Tek Antonina Panenku i Jay-Jaya Okochu spreman je po talentu pretpostaviti junaku naše mladosti, koji i danas živi u Odžaku, provodeći dane u vlastitom kafiću koji je – ono, baš po fudbalerski – otvorio još za igračkih dana.

Ovog je utorka drugi put u posljednjih pet godina Sulejman Halilović stigao u Vinkovce, na obilježavanje obljetnice plasmana u prvu saveznu ligu 1982. godine. Prije pet godina zabio je triput, ove godine jednom. Na Facebooku gledam fotografije dobrodržećeg 61-godišnjaka, uređene sijede bradice i obraza koji se i dalje rumene, pa mi kroz glavu preleti pučka poezija radijskog reportera Ive Tomića, koji bi, za onih dana, galamio u mikrofon iz Vinkovaca.

“Majko mila, da vidiš Halila.

Poletio k’o da ima krila!”